petak, 31.07.2009. | 22:26
I pedofili mi se žele osvetiti...
Valjda je došao onaj trenutak kad nestajem ona ja, kad postajem odlučna, bezobrazna i bez osjećaja. Ona ja koju često ne viđaju ljudi oko mene. Ona je prava kučka, ne volim ju. I dođe u pogrešno vrijeme, trebala je doći prije, kada sam je trebala.Dogovor je bio danas, sa Krešom. Trebali smo se naći, on je trebao doći do Knina. Trebao me je odvest u neku šumicu i silovat. Pokvarila sam mu planove. Živio je za ovaj jebeni dan, a ja sam mu to uništila, iako je bio uvjeren da ćemo se naći.
Nazvao me.
"Hej" rekao je kad sam se javila. "Je li ti paše 9?"
"Neznam baš."
"Kako neznaš? Pa dogovorili smo se!" Osjetila mu se razočaranost u glasu. Razočaranost, pomješana sa bijesom.
"Idem sa frendicom vani."
"Pa ja i ti smo se dogovorili!"
"Dobro, eto, ja sam kuja. Ali neću se naći s tobom, u svakom slučaju."
"Dobro, bok." Rekao je ljutito. Poklopila sam prije no što je on poklopio i nastavila sa šminkanjem jer sam se baš bila spremala da izađem.
Par minuta nakon toga sam dobila poruku.
"Ti si mene zajebala, sad ću ja tebe." Napisao mi je.
"Daj, molim te, nazovi. Nemam više kuna na računu, ovo mi je zadnja poruka." Odgovorila sam mu.
Nisam dobila njegov poziv. Ništa. Izašla sam sa frendicom vani kao što i inače radim u to vrijeme, prepričala joj što mi se dogodilo i objasnila da zato kasnim. Gospođica mi je krenila sa onim svojim "rekla sam ti" "trebala si me slušat" i "sama si se uvalila u govna" šemama. Nije mi se dalo to slušat, jer ako netko već nema neki pametan savijet da mi dadne u vezi trenutnih događaja, ne treba mi netko tko će mi pametovat u vezi onog što sam napravila u prošlosti, dok su mi oni govorili da to "ne činim". Nakon što me izživcirala, smirila se, i pokušavala me oraspoložit. Nije puno pomagalo, jer nisam trebala nekog da me oraspoloži. Trebala sam dokaz da gospodin pedofil neće ispuniti svoju prijetnju.
Nisam znala kako bi me mogao zajebat. Kroz glavu su mi prolazile morbidne misli o ubojstvu i silovanju. Silovanje me i nije toliko brinilo kao nasilje koje bi mogao izvršiti nadamnom, iako se dotični nije činio tako nasilan, pa ćak ni zadnju put kad smo se samo na kratko našli. Ipak je on bio 30-godišnjak, a ja nemam pojma kako 30-godišnjaci razmišljaju. Niti imam dokaz da je mentalno zdrav.
Šetale smo po gradu, nisam vidila nigdje njegov auto. Valjda dan osvete još nije došao. Doć će kad ga najmanje očekivam, znam to. Tako to psihopati rade.
četvrtak, 30.07.2009. | 13:32
Ponovni početak
Novo ime, nova adresa. Gotovo kao da počinjem ispočetka. Razmišljala sam da potpuno otvorim novi blog, ali mi se nije dalo. Uostalom, previše me toga veže za ovaj blog, jednostavno ga nisam mogla napustit. Ma uostalom, isto mi je. Više i neću imat osječaj da je to onaj blog, jer nije. Sad moram mjenjat još i nadimak i avatar, grrr.Kao što sam predpostavila, ona joj je ženska dala moj link. I pročitala je sve moje postove, mislila da ja neću skužiti, da ću nastaviti pisati. E pa neće tako ićI! Neće se netko hraniti mojim životom. Vapi za tim da sazna svaku jebenu sitnicu iz mog uma, svaku bolesnu ideju, svaku nepromišljenu radnju, svaki sjebani događaj. Zašto? Neka živi svoj život, ja ću svoj. Ne mora znati sve što se meni događa, sve što ja razmišljam. Okej, najbolja mi je prijateljica, ali misli da neznam kako ona meni neke stvari krije? Pih, samo ja šutim, ignoriram. Jer mi ne može lagat, prebrzo shvatim kako stvari stoje. Razlika je ta što ja ne želim znat, jer me se ne tiče.
Ma totalno ne važno. Valjda će se nakon određenog vremena prestat trudit da sazna za ovaj novi blog. Samo se to nadam.
utorak, 28.07.2009. | 00:31
Busted!
"Imaš blog!?" Proderala se na mene.Izletilo mi. Nisam mislila govoriti nikome da imam blog. Trebala je to biti moja tajna. Nakon 6 mjeseci, koliko mi je to uspjevalo, napravim fail. Jebeni fail, eto, to je cijeli moj život.
"Da, već 6 mjeseci. Možda malo više." Rekla sam joj. Ionako nije više ni važno, kad već zna da imam. Nikakva razlika.
"I nisi mi rekla za njega!?" I dalje je bila u šoku.
"Da, bila je to moja tajna." Naglasimo ono, bila. Onda se naljutila na mene što ne poznati ljudi čitaju moj blog, a ona, moja najbolja prijateljica, ona ga ne može pročitat.
"Pa ionako sve znaš što se događa u mom životu." Slegnula sam ramenima.
"Da, ali ti to prepričaš na komičan način!"
Vjerojatno govori o ovome, mom blogu dok sam još imala nekih 12-13 godina. Dokaz moje retardacije, ništa više. Ništa posebno. Onda se naljutila na mene zato jer ja navodno krijem nešto od nje jer sam joj odbila dat adresu.
Nemogu. Ne osjećam se slobodno kad netko koga znam zna za moj blog. Ne osjećam se kao da bi mogla napisat bilo šta, a da me netko ne osuđuje. Nebi to bilo to. Zašto bi trebala znati moje osjećaje u svakom trenutku? Zašto bi trebala znati sve moje strahove? I ovako i onako sam prevrtiljiva što se tiče toga, jer sam još trenutak prije bila depresivna, a sad sam opet flegma na sve to. Ne trebam nekoga da me ispitiva zašto sam nekako reagirala u nekom trenutku.
Neću, neću, neću!
U svakom slučaju, ako dozna za ovaj blog, ja ga brišem. Završavam sa ovim. Nemam više volje. Ona ju je ubila. Ustvari, znate šta? Sutra ću joj i dat adresu. Pa nek pročita. Nek pročita i ovaj post. I nadam se da će biti sretna, jer ću nakon toga izbrisat blog.
četvrtak, 23.07.2009. | 13:35
Upoznajte pedofila.
Znate ono, kad ste svjesi da radite glupost, i svejedno to učinite? Kad se ponašate naivno, a niste? Možda se to vama ne događa, jer sam ja daleko manje normalna od većine mojih vršnjaka. No rekla sam Kreši da dođe u Knin. U stvari, on me pitao bi li se mogli viditi većeras, i ja sam rekla da. Zašto? E to neznam. Možda ne mogu reći ne.Stvari su išle glatko dok ja to još uvijek nisam shvaćala ozbiljno. Nisam mislila da će stvarno doć, nisam mislila da ćemo se nać. Neki lik sa Facebook-a me dodao i ja sam ga prihvatila. Nakon što je prošvrljao po mojim slikama, dodao me i na yahoo. Ja, kao ponosni vlasnik yahoo messengera, bila sam prisiljena počet razgovor s njim. U početku nisam imala pojma o kome se radi, tek sam skužila kad se sve završilo.
U razgovoru sam spomenula da se trebam nać s pedofilom na što je lik reagirao negativno. Naš razgovor možete pročitat ovdje (na engleskom. Recite ako želite da prevedem, prevest ću i staviti tu). Osim što me ektremno naživcirao sa svojim savjetima o tome kako bi se trebala odnositi prema svome dečku, bio mi je sredstvo za smirenje. S vremena na vrijeme bi rekla da se bojim, jer što je Krešo bio bliže Kninu, meni je srce jaće kucalo. Da, bojala sam se. Ali svejedno nisam htjela prekršit obečanje, jer je lik zbog mene prešao već više od pola puta. Bilo bi bezobrazno sad mu reć da se okrene i vrati, a ja nisam htjela bit bezobrazna. Jer i pedofili imaju osjećaje. Ma kako bolesni oni bili.
Negdje oko 2 je došao u Knin i parkirao se na glavni kolodvor. Nazvao me i pitao gdje treba ić, pa sam mu ja probala objasniti gdje ja živim jer mi se stvarno u ovo vrijeme nije dalo hodati daleko. Dok sam objašnjavala, pogledala sam sa balkona, samo da bi vidila neko auto, registracija koje nisu Šibensko Kninske. Nisu bile ni Zagrebačke, a taj kreten je inaće rekao da je iz Zagreba. Da, bio je to on. Pedofil je prošao moju kuću, skrenuo na most.
"Prošao si moju kuću" Rekla sam mu na mobitel.
"A dobro, onda ću se zaokrenit"
"Dobro, ja ću nekako izać." Vratila sam se u kuću i sjela za kompjuter, vidila da mi je došlo par poruka od onoga lika s kojim sam chatala na yahoo. Oprostila sam se s njim, te otišla do vrata, lagano ih probala otključat. Čuo se glasan zvuk, a ja sam se samo nadala da nitko nije čuo. Izašla sam i vidila auto i njega. Odtrčala sam prema autu, pogledavajući natrag prema balkonu, da vidim da nije tko izašao.
"Hej." Rekla sam dok sam ulazila u auto. Tijelo nije surađivalo. Skamenila sam se. Njegov pogled... Katastrofa. Sasrala sam se živa.
"Gdje ćemo sad?" Upitao me.
"Neznam. Ja se bojim." Spustila sam pogled. Neznam ni sama čega sam se više prepala, njega ili toga što sam vjerojatno probudila mater, i što će dotična najvjerojatnije me nazvat svake sekunde.
Nasmijao se. "Čega se bojiš?"
Jel on to misli ozbiljno? Počela sam se derat na njega. Opet. "Ti imaš 30 godina, ja imam 15, šta misliš zašto se bojim!?" Unijela sam mu se u lice, a on me samo gledao. Gledao s divljenjem.
Onda se opet se nasmijao. "Pa neću ti ja ništa."
"E vidiš, neznam to." Odgovorila sam mu.
Onda sam krajičkom oka vidila kako neka bijela figura na mom balkonu psihopatski skače. Da, bila je to moja mater. I vidila me kako sam ušla u neko auto u 2 sata iza ponoći. Brzo sam se spustila i skupila, te se još više počela trest.
"Ajme, ajme, šta ću ja sad..." Zajecala sam.
"Pa reci joj da si otišla malo prošetat." Dao mi je savjet. Užasno loš savijet.
"Prošetat u ovo doba!? Tko normalan to radi!?"
"Pa šta. Rekneš da si malo otišla prošetat i to je to."
"Jesi li ti normalan!? Pa neće mi povjerovat! Ubit ću te." Gledala sam ga krvničkim pogledom. Da, on je bio kriv.
"Pa ajde izađi i malo prošeći, i reci njoj da si malo izašla na zrak i eto."
"UBIT ĆU TE! TI SI KRIV!"
"Ajde. Izlazi."
"Pa vidit će me kako izlazim!"
"Evo, izađi sad dok ne gleda."
Zazvonio mi je mobitel. Skamenila sam se. Mater me zvala. Javila sam se.
"Marijana!" Proderala se, poput psihopata. Sad znam od koga sam to naslijedila. "Kući, odma!"
"Evo me, evo me."
"Što radiš vani ovako kasno!?"
"Ništa, mama."
"Jesi ono ti u onome autu!?"
"Nisam, mama."
"Odma kući!"
"Evo me."
Poklopila sam. Sad sam se još više bojala, jer se nije ovako trebalo završit. Trebao me je silovat, nitko nebi saznao za to, vratila bi se kući i gotovo. Dobro, možda je ovako i bolje na neki način, ali opet, sad ništa od shoppinga. Trebao me je vodit u shopping, jebemu.
"A ništa..." Rekao je razočarano.
"A jbga..." Glumila sam također razočaranost. "Nije više na balkonu. Pa... Idem ja."
"Aj, ćao."
"Ćao."
Istrčala sam iz auta, sakrila se iza neke kuće kako me nebi mogla viditi, da mogu glumiti kako sam ipak išla malo prošetat. Mobitel mi je opet zazvonio.
"MARIJANA! KUĆI! ODMAH! ZVAT ĆU POLICIJU!"
"Nema potrebe, evo me, dolazim."
"ODMA KUĆI!"
"Dobro, dolazim!"
Poklopila sam, i odtrčala natrag kući.
Ćim sam ušla u kuću, počela me udarat, derat se na mene i tražit objašnjenje. U početku joj nisam ništa htjela reć, kasnije sam smuljala da lik ima 19 godina, da je odavde i da ga viđam po gradu, da su me frendice upoznale s njim. Glumila sam naivnost, a kad me ona pitala što sam ja htjela sa ovime, odgovorila sam da nisam htjela ništa.
"A što je on htjeo?"
"Neznam, mama." Slegnula sam ramenima.
"On je htjeo tvoju nevinost, eto kćeri što je htjeo!" Počela mi je pametovat. Moje tijelo je sve, samo ne nevino. Kvragu. Da samo zna šta ja sve radim.
Napokon sam je nekako otjerala, dovršila sam razgovor sa likom na yahoo i otišla u sobu. Krešo, kad se vratio u Zadar, mi je kupio još jedan bon (4 bon dosad) i nastavili smo se dopisivat do 5 ujutro kad se njemu počelo spavat. Ja mu nisam dala da ide, zato što sam proživjela traumatičan dan, trebao mi je netko s kime bi mogla razgovarat. A on je bio jedina budna osoba koju sam ja znala.
Haha. I onda neki ljudi misle da sam ja normalna. Zar nije očito da nisam normalna?
utorak, 21.07.2009. | 17:59
Zašto?
Ja sam vjerojatno najčudnija osoba na ovome svijetu. Pedofil mi je drag. Damn. Zašto, zašto, zašto? Zašto sam ovako retardirana? Zašto su mi svi dragi? Zašto ne mogu povrijediti pedofilčinu koji je jasno rekao da će me nabit na racku?Došao mi dečko u petak, razbio monotoniju u mom životu. Ono vrijeme kad sam inaće izlazila sa frendicama, izašla bi s njim, a njih bi odjebala. Bilo mi je dosta tračeva i šetnji pored kafića kako bi nas seljaci mogli odmjeravat. Nisam imala više volje za tim, pa sam vikend provela sa svojom dragim.
Postala sam bezobrazna prema njemu, jer me i nije briga više ako me ostavi. Svejedno mi je. Naravno, on je to skužio jer me predobro zna. Još kao šlag na kraju, moja frendica me izdala da se zajebavam sa pedofilima. Ja sam ga uvjerila da je totalno u krivu, da mi je stvarno stalo do njega. A u vezi zajebancije sa pedofilima sam izostavila 90% priče. "Slučajno" sam zaboravila spomenuti da dvojica imaju moj broj, da se s jednim redovno dopisivam, te da je dobio moje polugole slike. (duga priča, ne osuđivajte me.)
Zašto, zaboga, uvijek moram govoriti ljudima ono što žele čuti? Zašto ne mogu reći nešto iskreno, iako bi to nekoga povrijedilo?
U subotu se odlučio napiti zbog mog ponašanja. I povukao mene sa sobom, naravno, iako smo rekli da nećemo više nikad piti, bar ne u javnosti. Ovaj put su stvari prošle bolje nego prošli put, nije se htjeo tuć, ja nisam dramatizirala, derala se ni plakala. Izašli smo iz diska, otišli u obližnju šumicu, i on mi je priuštio dva orgazma jer nije mogao dugo dugo onako pijan svršit.
U nedjelju je bio dan rastanka, jer se on vraća u Dubrovnik raditi, pa se nećemo viditi do 5.8. kada on dolazi ovamo zauvijek. Obečala sam mu da se neću nalaziti sa niti jednim pedofilom kojeg sam upoznala na internetu. I tu onda nastaje problem jer sam ja još prošli tjedan rekla Kreši, svom pedofilu, da ćemo se naći. (Kao što sam prije spomenula, govorim ljudima uvijek ono što žele čuti.) Tad bi zajebancija prešla u nešto ozbiljno, na što ja nisam spremna jer sam ja samo jedna 15-godišnjakinja, bez obzira na to kako drugi gledali na mene.
I onda je Krešo shvatio. Shavtio je da ga zajebavam i da ga navlačim. Poslao mi je poruku i rekao mi to, na što sam ja sa sarkazmom odgovorila "Da, imaš pravo. Imam 28 godina, muškarac sam i gay sam. Sorry."
Neobično kako ga je ta poruka uzrujala, jer je jadničak povjerovao da se cijelo vrijeme dopisivao sa muškarcem svojih godina. Nazvao me, te sam osjetila kako mu glas drhti. Zvučao je kao da će zaplakat. Oh, kako ima presladak glas, uopće ne zvuči kao da ima 30 godina. Počela sam se derat na njega, neznam ni ja zašto, valjda tako reagiram kad me netko napadne. Zatim sam mu se ispričala, a on mi je rekao da mu to ništa ne znači. Mukla tišina. Nije ništa govorio, a i ja sam šutila. Nismo se htjeli svađat.
"Kasno je, idem ja. Bok." Rekao mi je i poklopio.
Ja sam jedna grozna osoba, znam. Ali nisam htjela da ostanemo u svađi, pa sam mu poslala poruku.
"Dobro ako se ljutiš, javi se ako se ikad odljutiš." I... Onda smo se nastavili dopisivat sve dok on nije zaspao.
Smiješno. Nemogu si pomoć. Neznam zašto moram uvijek ljude uvjeravat u suprotno (ne zaboravimo to da mi uvijek uspije). Skuže me, ja ih uvjerim da to uopče nije tako, i oni mi vjeruju. Vjeruju u moje laži. Imali oni 30 ili 19 godina. Isti su. Mogu s njima manipulirat.
Ono, wow.
četvrtak, 16.07.2009. | 17:40
Nisam mrtva. :)
Zaboravila na ovaj blog? Ne. Samo sam užasno lijena. Nadoknadit ću sve. Ponovo ću vam komentirat, javljat za postove i sve to, obećavam.Recimo da je moj život postao monoton. Svaki dan radim iste stvari. Buđenje, kompjuter, vani, kompjuter, spavanje. I onda opet. Buđenje, kompjuter, vani, kompjuter, spavanje. Katkad ubacim i ručak, no uglavnom ga preskočim. Kvragu, izgubila sam jednu kilu otkako ne jedem.
I da, ja ne volim kad je sve monotono. Pa sam otišla na chat, i pokupila sebi pedofila, jer se volim uvaljivat u nevolje. Na kraju sam ostala samo na jednom, koji mi se želi uvuć u gaćice. Ne da ovi ostali to nisu htjeli. Ima moj broj, dopisivamo se, zna gdje živim, zna koliko godina imam. Praktički zna sve o meni. I vučem ga za kur... Ovaj, nos. Da mi je znat samo zašto to radim? Ali bar sam ga navela da mi prizna da će me silovat kad me vidi. Naravno, nisam ni sumnjala.
Moj dečko? Eh, taj je posebna priča. Naravno, on ne mora znat da se ja zajebavam sa 30-godišnjacima. Recimo da mi je još uvijek drag, ali nisam sigurna da ga volim. Sada se bar zna javiti jer je napokon dobio plaću i kupio bon. Pa se onda dopisivamo, uglavnom pokušava nekako diskretno skrenuti temu na seks, misli da neću skužiti. Ne shvaćam, zašto misli da ne smijemo pričat o tome kao normalni ljudi, nakon što smo to napravili minimalno 30 puta?
Sranje, sranje, sranje. Nemam o ćemu ni pisat za ove vrućine. Ali eto, samo reda radi, da vam javim da sam još uvijek tu i da vas nisam napustila. Komentirat ću vam odmah, sada, odmah :)
srijeda, 08.07.2009. | 14:41
Ah, muškarci.
Komentiram vam i javim vam za post sutra. Sada mi se nikako neda, nešto sam lijena.
Ljepotiša se vratila u moj život, bilo mi ju je žao. No to ne znači da ćemo se družiti, jer ja se ne mogu družiti s nekim poput nje. Uostalom, uvijek me ukomira. Sad maloprije, kad smo se ćule preko mobitela, rekla mi da joj je ova moja naj frendica rekla da me je moj dragi zaručio. Ne volim lagat, osim kad je to potrebno, pa i nisam. Rekla sam da je istina, ali da to nije bilo ništa formalno već čisto reda radi, kao što i je.
Kvragu, nebi me to ukomiralo da situacija nije ovakva kakva je, da sam ja uvjerena da ja njega još uvijek volim. Ali neznam više. U zadnje vrijeme smo se dosta svađali, uglavnom zato što je on skužio da nešto nije u redu. Ja naravno to ne želim priznat pa mu lažem iz dana u dan, jer jednostavno ne mogu prekinuti s njim, znam da bi mu to slomilo srce. A time očito dokazujem da mi je još uvijek stalo do njega, no ne na taj način. Neznam mogu li više ovako.
(Znam da mogu, jer ja nemam problema sa laganjem, ako mi išta ide onda je to gluma, laž i pretvaranje. No da bude dramatičnije, reć ćemo da mi nije svejedno, te da užasno patim.)
Nemogu reć da je sve tako crno, i nije, ja sam još uvijek sretna jer me nije briga i dalje. Prošla sam na popravnom, oba predmeta, iako nisam apsolutno ništa učila. Ali su me profesori pustili zato što sam im ja omiljena učenica, iako nemam pojma zašto. Rijetko kad sam im i dolazila na sat. Uglavnom, povodom toga sam dobila LG Cookie koji je razlog mojoj sreći. I nije mi jasno, zašto nitko ne voli LG Cookie? Svi govore da ne valja, da je mobitel katastrofa. Ja se hoću uokolo hvaliti, a oni meni "Ma ne valja taj mobitel", samo zato što su tako čuli od nekoga. Excuse me? Kako toucscreen mobitel, sa 3'' ekranom, super glasnim zvučnicima, te onim glavnim opcijama koje sada više manje svi mobiteli imaju? Pa to je presavršeno za njegovu cijenu!
Uostalom, one osobe koje govore da nevalja, niti neznaju zašto tako misle (a nevalja zbog navodnih grešaka u softweru). Tak da. Fak off, meni se moj mobitel sviđa, a još nisam našla na niti jednu grešku.
Postala sam hladna. Život niti ljudi oko mene mi nisu dali izbora. Prije par mjeseci sam se žalila zbog svog bivšeg koji me je ostavio, srušio mi svijet i te šeme. Recimo da sam u dubini negdje znala da me još uvijek voli. Bila sam u pravu. Voli me. Samo što mi to sada više ništa ne znači. Prošlo je previše vremena da bi mene bilo briga. I rekla sam mu to.
"VOLIM TE KOLKO TI TO PUTA MORAM REC TI SI MENE VOLILA MENI JE BILO SVIJEDNO ZNAJ KAKO SI SE TI TAD OSJECALA E TAKO SE JA SAD OSJECAM NEMOJ GRIJESIT KAO I JA" napisao mi je svojim nepismenim jezikom preko fejsa.
Ne shvaćam, kakva pogreška? Tebi možda da, kad si shvatio šta si izgubio. Meni ne, ja nisam ništa izgubila. Tipičan samouvjereni kreten koji se pravi pametan. Uvjeravala sam ga da nismo jedno za drugo, da nebi prekinili da jesmo. I pitala sam ga što vidi u meni, a on je rekao da vidi najbližu osobu te da me neopisivo voli.
Molim? Najbliža osoba nakon dvo-mjesečne veze? Ubij se. Ili nauči izmišljat, izmisli nešto što ima bar malo smisla. To se desi kad im postaviš neko pitanje na koje bi se trebali zamisliti te shvatiti da ipak nema ništa posebno u meni. Umjesto da shvati da nismo jedno za drugo, on uporno gura po svom, te izmišlja neku glupost koja nema nikakve veze s ićim.
No da, ja kao pametnija osoba u ovome razgovoru sam ga polako uspjela odjebat. Nadam se da mi se više neće javljat jer ću dobit traume zbog njegove nepismenosti. Ne shvaćam, kako sam mogla biti s njim? Kako sam mislila da ga volim?
Zaključak cijelog posta: Ja sam uvijek u pravu. I u dubini duše jesam materijalist, jer se više veselim mobitelu nego tome što sam prošla razred.
četvrtak, 02.07.2009. | 11:04
Ljepotiša.
Pritisak, učenje, moja lijenost, dečko. Muče me. Nije dobro.
Sutra popravni iz oba predmeta koja sam pala. Tehnički materijali i fizika. Recimo da to i nebi bilo tako loše, da sam imalo učila. Prošla su 2 tjedna otkad je škola završila, a ja knjige nisam ni takela. Trebam odgovarati sve, cijelu školsku godinu, iz oba predmeta. I za to imam još 21 sat. Uz to da moram i spavati nekih 7-8 sati, te sjediti za kompjuterom isto toliko. Recimo da mi ostaje 5 sati, samo za učenje. Odbijmo i ono što ću gledat uokolo prije nego što otvorim knjigu, te vjerojatno šarat po koricama i maštat o glupostima - još sat vremena manje. Ostaje 4 sata. Oh da, i to što ću se morat otuširat i oprat kosu, te je kasnije osušit i ispeglat - odbijmo još 2 sata. Ostaju 2 sata, koja ću vjerojatno kvalitetno utrošit na ne kvalitetno gledanje TV-a.
Mislim da ću odglumiti mentalni slom na popravnom. Počet ću plakat i reći ću da mene nitko ne razumije. Onda ću reći da će me mama ubiti, jer dotična je jako agresivna osoba. Reć ću i da ću se sad zbog njih morati odseliti jer će me roditelji izbaciti iz kuće. Onda ću kao neki psihopat počet energetično skakat uokolo. Mislit će da sam luda. O da. Još da kažem da trebam ići po posebnom programu...?
Ne. Ovo je najgora ideja koju sam ikad imala. (a vjerujte mi, imala sam groznih ideja.) Jednostavno ću otići tamo i suočiti se sa sudbinom. Ako sudbina želi da ja prođem (a da sudbina to želi, ja nebi bila ovako lijena te bi učila. No recimo da sudbina to želi) profesori bi me jednostavno pustili bez puno natezanja. Naučit ću nešto i gotovo. Ahh, hvata me nervoza. Ne sviđa mi se ovo. Kako će tek bit sutra ujutro, kad dođem pred školu i umjesto da razmišljam o tome kako ću proć razred, ja ću se natezati sa grupicom luđaka zbog toga što sam rekla da je jedna cura iz te 'ekipice' retardirana. Oprostite, mentalno zaostala. Šta mentalna zaostalost nije između ostalog i ograničenost u intelektualnoj sposobnosti, a vjerujte mi ona je zakinuta i intelektualno, a ne možemo reći i da je izgledom normalna. I nisam se ja rugala, jer mi je to bila prijateljica. Ja sam nju prihvatila onakvu kakva je. Ali ona se diže na neku razinu iznad ostalih, umisli se zbog jednog komplimenta danog iz čiste pristojnosti, te se ruga retardiranim ljudima. Excuse me? I posvađamo se mi zbog toga što sam ja rekla, i ona se hoće pomiriti. Zašto? Treba joj cigara i instrukcije iz Engleskog. Ma mrš.
Ne želim uopće ulaziti u to, jer bi mogla nastaviti ovako godinama. Nego, unatoč svemu, sretna sam. Nitko ne može pokvariti moju sreću, ćak ni đubre od mog dečka.
Širi se novi trač o mom dečku, i ja, iako bi htjela vjerovati da je to samo trač, ne mogu. A pogodite tko ga je proširio. Da, miss-ja-sam-tako-lijepa-ljepša-sam-od-tebe-ajde-mi-dođi-pomoć-engleski je krenila širiti uokolo kako je moj dečko mene prevario i da sam navodno ja svjesna toga, ali da sam mu oprostila. Dobro taj trač, to je laž, u to sam sigurna 200%. No gospođici nije to bilo dovoljno, pa je počela širiti i da moj dečko ima dijete i da je još uvijek u braku sa nekom ženskom koja je navodno živila sa njim i njegovima, te da sada plača alimentaciju. Prva stvar - jedina cura iz ovog mog šugavog grada u kojem je i on odrastao, s kojom je moj dečko bio je bila jedna ženska koju sam ja upoznala, a ona definitivno nema dijete. Drugo - moj dečko se možda hvali da je neki veliki jebač ili nešto, ali on je kurac, eto šta je. Treće - ona je izmislila previše gluposti, zašto uopće sumnjam u nešto što je ona rekla? Laž, definitivno.
Svejedno, nešto mi je čudan u zadnje vrijeme. Nismo se čuli 2 tjedna, a kad sam ga jučer napokon nazvala mumljao je. Saznala sam da dolazi tek za dva tjedna i da me ne zove zato što nema na računu. Pitao me je li se ljutim. Ne ljutim se, bijesna sam! No naravno, nisam mu to rekla, rekla sam mu da sam samo bila zabrinuta. Nisam slagala, i bila sam zabrinuta, ipak se jako dugo nismo čuli, vjerojatno me tamo vara u Dubrovniku. Ali što mogu, prekinila bi s njim da se već nismo pukli. A i ako prekinemo, neću žaliti, bar ću imat priliku da mu kažem da mislim da je retardiran kao ona ljepotiša o kojoj sam pisala iznad. I time ću misliti nešto loše. Misliti ću mnogo loših stvari. I proširiti ću sve tajne koje znam o njemu, a znam mnogo toga.
Ma koga ja to lažem? Ležat ću u krevetu i plakat danima, sve dok ne dođe novi konj i dok me ne usreći na par mjeseci. Opet lažem. Neću ležat na krevetu. Sjedit ću za kompjuterom i plakat, dok pišem po forumima i gledam smiješne flash filmiće na Newgrounds-u.