...i fizički i psihički, nije razlog da vama, dragim mojim blogerima, ne zaželim nešto lijepo.

Želim vam nezaboravan provod u novogodišnjoj noći, u društvu voljene osobe ili vama dragih ljudi.

Ja ću biti skromna, pa u novoj želim:
-konačno staviti aparatić za zube da ne ostanem bez istih (krajnje mi je vrijeme),
-konačno kupiti neku krntiju u voznom stanju, da jednom i naučim voziti kad već imam vozačku tolike godine,
-da nađem bolji posao,
-i da opet nađem samu sebe!

Želim vam svima da vam nova bude bolja,
da ne postavlja pred vas zadatke koje niste u stanju riješiti,
da vam bude plodna i zabavna,
da ostvarite davno odgađane planove i
već zaboravljene snove.

SRETNA VAM NOVA GODINA!!!



Novi život - novi početak - u novoj godini?
Nadam se!

Možda sam ja s neke druge planete.
Možda ne razumijem svijet u kojem živim.
Možda se jednostavno ne uklapam.
Možda moja logika nije logična.
Možda sam ja luda, a svi oko mene normalni.
Ili je možda obratno.
Ne znam.
Nekada sam mislila da sve znam.
O, kako sam bila ohola.
Imala sam sve odgovore.
Sad su mi ostala još samo pitanja.
A opet, kad nekome daš apsolutno sve,
kad mu daš cijelo svoje biće,
bez imalo ustezanja,
nije li logično očekivati barem nešto zauzvrat!?!
Ili sam ja samo okorjeli kockar
koji je sve što je imao,
stavio na jednu kartu,
onu krivu,
i izgubio!?!

A sad ono o čemu sam danas željela pisati.
Kako je još jedna godina na izmaku, ne mogu a da se ne bavim razmišljanjima o vremenu i prolaznosti.
Inače sam osoba koja ne vjeruje u postojanje vremena ovakvog kakvoga ga mi poznajemo.
Vjerujem da se u nekom vremenskom kontinuumu zapravo sve odvija istovremeno, ali smo mi nesposobni to pojmiti pa život rado dijelimo na prošlost, sadašnjost i budućnost, pri čemu često želimo zaboraviti prošlost, živimo za budućnost, a zapravo se sve odvija sada i ovdje, ali mi toga nekako nismo svjesni.
Isto tako vjerujem da smo kalendare i satove izmislili kako bismo sami sebi dali lažnu sigurnost da možemo kontrolirati vrijeme, nešto tako veliko, strašno i nepojmljivo.
Zašto sve ovo govorim?
Kao klinka iskreno sam se divila ljudima koji su živjeli na prijelazu stoljeća.
Činjenica da je netko rođen u jednom, a umro u drugom stoljeću meni je bila fascinantna.
(Kao npr. Drug Tito 1892-1980)
Uvijek sam mislila kako su ti ljudi morali osjećati da su nešto posebno.
Nisam nikada razmišljala kako sam i ja jedna od tih.
Odnosno, kako ću ja imati priliku nešto što su uistinu rijetki doživjeli - živjeti na prijelazu, ne samo stoljeća, nego milenija.
I sada, kada evo ulazimo u 2006. godinu (zato što je to netko tako odredio), kada smo iz 20. stoljeća i 2. milenija u kojem sam se ja rodila, već uvelike zagazili u 21. stoljeće i 3. milenij, nekako se baš i ne osjećam posebno.
Zašto? Zato što se to odvija sada i ovdje, a ja toga nisam svjesna jer mi je nos zagnjuren u svakodnevnicu koja prolazi u iščekivanju neke imaginarne budućnosti ili možda zato što vrijeme jednostavno kao takvo ne postoji.
Voljela bih znati odgovore.
Znam da mi ih nitko ne može dati.
Ali ja se svejedno pitam...

...danas imam, da nema nikoga na ovom blogu.
Nekako mi se čini da je sve pusto i da moje riječi odjekuju u prazno.
Nema veze i tako nemam što pametnoga za napisati.
Provela sam blagdan kako i spada, nisam se ubila hranom, još manje pićem, ali zato sam se naradila, nisam se nimalo odmorila, i mrzovoljno se jutros vratila na posao.
Sve kako i priliči.
Mnogi su na godišenjem, ja...šmrc...nisam, kao što se vidi, jer inače ne bih bila tu.
Budući da mi ni Djed Božićnjak nije poklonio telefonski priključak.
Kad smo već kod toga...

IMA LI NETKO VEZU U HT-u - ZAOZBAČ!?!?!?!?

Obitelj se okupila, što je kod nas prilično teško izvodivo jer smo na 100 strana, a to je uvijek lijepo.
Sve drugo je manje važno.

Posebno se ponosim mojim skoliotičnim božićnim drvcem koje je toliko puno osobnosti da se bavim mišlju da mu dam ime. Eto konačno imam kućnog ljubimca.
Lijepo sam ga uredila, sav je srebrnast, prošaran veselim snjegovićima naše drage Pinkeye. Unikatan što da vam kažem...jedino što je svakim danom sve više uvrnut, savijen ili kako god hoćete.
Kao što rekoh skoliotičan.
Nema veze meni se sviđa, stalno očekujem da će progovoriti, ne znam samo kako ću imati srca raskititi ga i izbaciti na balkon, a možda i ostane cijele godine... Lijepo miriše, a i tako nemam cvijeća u stanu.
Ipak je to moje prvo božićno drvce!
Nekim čudom nisam se sjetila uslikati ga, da njegovu ljepotu podijelim s vama, ali još stignem i to.

Dragi moji blogeri,
Svima vama koji dolazite na ovaj blog, slavili Božić ili ne, želim da na taj dan budete veseli, na okupu sa svojim obiteljima i prijateljima, da učinite nešto za druge, da nekoga razveselite i da netko razveseli vas.
Bit Božića nisu pokloni, nego njegov duh koji ujedinjuje sve ljude.
Bit Božića je nada, koju šalje malo dijete Isus, da će jednoga dana biti bolje, da netko misli na nas.
Bit Božića je da mi ljudi barem na taj dan više gledamo jedni druge a malo manje sami sebe.
Neka vam je svima blagoslovljen Božić!

Svaki put poslije sad već tradicionalnog ćevaparenja, svi pišu nekakve osvrte.
Ja još nikada nisam.
Ne ću ni sada.
Samo ću vam reći nekoliko crtica da vam bude malo jasnije s kakvim ljudima se ja družim...
Gajo je npr. cijelo veče nešto kopao po ženskim torbicama, ali nije ništa uzimao nego spremao, a to nisu bili klamerica i pepeljara nego nešto još teže (Fizikalac će znati o čemu govorim).
Franc je s nama curama išao na WC, mi smo mislile da nam to on glumi bodigarda, međutim ispostavilo se da nam je samo došao naplatiti korštenje istog, u povratku je pala i pjesmica..."mala nužda jedan a velika dva..."
Vuk je ponosno primio svoju zasluženu nagradu osvojenu u nagradnoj igri Pogodi čija je ovo guza, a koliko je ozbiljno shvatio dodjelu govorila je kravata i govor zahvale koji je održao pred cijelom pivnicom.
Djuro je cijelo veče provocirao Zvjezdicu i ljubomorno čuvao svoju guzu od nas cura.
Mile je jeo povrće sa ćevapima jer je vegetarijanac, a i prisluškivao je razgovore između Žvakice i Divlje, na što ga je oštro opmenula, tko drugi nego Koki.
Daywalker je ušetao u velikom stilu s malo zakašnjenja i napadajući Koki što ga nije obavijestila o ćevaparenju.
Koki smo naravno zdušno svi obranili...Uostalom tko se još smije suprotstaviti našoj Kokici....Opasna žemska. Mislim da je tome pridonijelo i mito koje nam je prije toga svima podijelila.
Divlja je ovaj put bila u nešto divljijem izdanju nego prošli, toliko da je Gaji utjerala strah u kosti u toj mjeri da je odlučio voziti se na Francovoj kuki jer je i ona trebala biti u autu, mislim da je tome pridonijeo i strah od ječmenca.
Žvakica je dečkima pokazala nekoliko caka na štangi, a neki od njih su se pokazali toliko spretnima da smo posumnjale da već imaju s tim iskustva.
Zvjezdica se cijelo veče rumenila. Ne znam samo je li to bilo od Djurinih provokacija, alkohola ili srama.
A ja, ja sam grintala na ćevape jer su bili mali i suhi (žalila sam za onim velikim, sočnim iz Čingača).
Pa uostalom svi više vole velike i sočne nego male i suhe...
A ponešto sam zabilježila i svojim fotoaparatom, ali o tom po tom.

Posebni pozdrav šaljem dragom Rebeliću koji sinoć nažalost nije mogao doći, a falio je...Osim toga sigurna sam da bi na štangi pokazao zavidne vratolomije.

Ostalima koji su rekli doći a nisu...A što ću vam ja. Ne znate što ste propustili!

Vjerujem da već svi znate kako sam se preselila u novi stan.
Stan je kupila moja sestra.
Uredile smo ga zajedno, uglavnom njezinim novcima, a mojim idejama (dobra raspodjela!).
Falili su nam (osim još nekih sitnica) još samo stol i stolice.
Kako imamo šank, koji ste već imali priliku vidjeti, i dvije barske stolice, moje mišljenje je bilo da sa stolom možemo i pričekati.
No, kako se bliži Božić, sestra je ipak odlučila da želi imati stol i stolice.
Poslala lovu, a na meni je bilo da to kupim (samo).
Mogu vam reći da, ma kako zabavno zvučalo trošiti tuđu lovu, nije nimalo tako.
Općenito kupovanje namještaja me je koštalo živaca i živaca.
Ne bi toliko da sam trošila svoje novce, no dobro, to je sad neka druga priča.

Uglavnom, kako sam znala već otprije kako to sve skupa treba izgledati jer sam prije useljenja mjesecima obijala dućane s namještajem i zapisivala gdje što ima i po kojoj cijeni, a ovaj tjedan sam u priličnoj stisci s vremenom, uletjela sam - doslovno - u jedan dućan na Velesajmu, ravno prema trgovcu i upitala:" Koliki je rok isporuke za ovaj tamo stol i stolice?"
Frajer me pogleda zbunjeno jer je vidio kako sam uletjela i da nisam ništa niti razgledala, i veli da možda čak imaju na skladištu, da će kolega provjeriti.
Kolega provjeri i veli ima ali su stolice na knap, da kad bih se ja to odlučila?
A velim ja :"Pa odmah!"
Zbunjen sad i ovaj.
Pitam ga dalje koliko love trebam dati za polog, a on se nešto uzmucao.
Pa ga pitam:"Dobro ima li tu neki bankomat gdje mogu dići novce da vam platim?"
A on sav u čudu jedva promuca da mi može on provući karticu, skinuti s tekućeg, ali onda mora cijeli iznos.
Na što sam ja rekla da nek skida, tako mi je svejedno.
Frajer samo što nije pao u nesvijest.
Pa dobro, jest da ja izgledam kao da mi je 17, ali kakve to veze ima.
Kupujem u 2 minute, kakve i to veze ima.
Zašto su morali biti baš toliko ušokirani?
Uglavnom, ja kupila, dogovorila kad će to dovesti i uz hvala i doviđenja izletjela van kako sam i ušla.
Sve skupa trajalo je 2 minute zajedno s njegovim provjeravanjem u kompjutoru i ispisivanjem računa.
Gledali su za mnom sve dok nisam izašla skroz van.
Imam osjećaj da su mislili kako ih snima skrivena kamera.
A ja sam se samo slatko nasmijala...


Sjećate se moje male ljepotice Andreite iz Perua.
Dobila sam najnoviju sliku.
Ovo morate vidjeti...



Andrea Luciana Kobashigawa Oliver

Čeka me hrpetina posla pa ne znam koliko će me danas biti na blogu, ali evo nešto sam morala napisati.
Jutros je prva osoba koje sam se sjetila bila Žvakica.
Čim sam progledala pao mi je na pamet njen post o tome kako je sanjala blogere.
E pa, dakle, podlegla sam i ja.
I da stvar bude još zanimljivija, nisam sanjala nikoga od blogera koje sam već upoznala uživo nego Chipija, autora mog prekrasnog dizajna.
Eto Chipi sad imaš i lice, samo što ne znam koliko ono odgovara stvarnosti.
Nemam pojma što sam sanjala, samo znam da sam sanjala Chipija i da sam pomislila - a znači tako izgledaš - i sjećam se kako.
A rijetko sanjam i još rjeđe zapamtim što sam sanjala.
Fizikalče u kojoj sam fazi?

U životu svakog čovjeka postoje više ili manje dragi ljudi.
Zašto nekoga zavolimo jako, a nekoga manje ili nikako teško je reći.
Imam jako puno rodbine, no moram priznati da mi nisu svi pretjerano dragi.
Osim toga razasuti smo po cijelom svijetu pa se s nekima i ne viđam.
Kako sam ja osoba koja ne voli glumatati finjake reda radi, ja zapravo nemam puno rodbine.
Imam one koje zbilja volim, i koji mene vole, a za druge baš me briga.
I ovako se nakupi pristojan broj.
No i među njima ima razlike.
Neki su mi ipak više prirasli k srcu i to nema baš puno veze s tim koliko smo bliski rođaci nego koliko smo bliski ljudi.
Imam jednog rođaka (moj tata i njegov djed su bratići - 1. rođaci) čiju djecu nazivam nećacima.
Ima sina i kćer koje sestra i ja obožavamo i oni obožavaju nas.
Ipak, posebno se volimo moj mali Švrćo i ja.
A taj mali Švrćo mi je već toliko puta razgalio srce, da ga stalno volim još i više.
Izgleda kao pravi mali grubijan, harambaša.
Pametno dijete koje sve doživljava tako ozbiljno i sudbonosno da ga je milina gledati.
Lud je za autima, Mirko Filipović mu je idol (plakao je kad je ovaj izgubio meč), zna se i potući, ali je baš zbog svega toga još duplo više sladak kad pokaže svoju nježnu stranu.
Sjedili smo jučer i razgovarali.
Pričao mi je koliki su lavovi, gledao je emisiju u kojoj su uspavali lavicu i stavljali joj ogrlicu s kamerom, a njega se dojmila veličina njezinih šapa. Veli da su velike kao tanjur.
I tako, kako su naši ozbiljni razgovori tekli, sve se više približavao da bi na kraju sjeo kraj mene, doslovno ispod moje ruke, kako bih ga ja zagrlila. Stisnuo se uz mene kao mače.
Naravno da sam se rastopila, kako i ne bih.
Jednako kao što sam se rastopila onda kada je cijeli dan za mnom hodao kao pače, pa kad su ga pitali pa jesi ti toliko poželio TLo (jer me nije dugo vidio), a on odgovorio skromno - pa jesam.
Kao i onda kada je s 2 godine obojao kuću u bojanci, i donio meni da se pohvali, pa kad sam ga pitala tko živi u njoj nabrojao je sebe, seku, mamu, tatu i mene.
Moj mali Švrćo!

Moja profesija bavi se ljudskim ponašanjem.
Onim poremećenim ali i normalnim, jer da bismo razumjeli poremećaje moramo znati prije svega kako stvari funkcioniraju.
Kad malo bolje razmislim bio je to nekako normalan slijed.
Oduvijek mi je omiljeni sport bio promatranje ljudi oko mene, svijeta koji me okružuje...
Promatranje vodi zamjećivanju, zamjećivanje zaključivanju.

Dok sam bila srednjoškolka omiljena knjiga mi je bila Stepski vuk, Hermana Hessea.
Bila je to moja Biblija, nosila sam je doslovno svugdje sa sobom.
(Imala sam primjerak koji je jedna moja prijateljica ukrala u knjižnici kako bi mi ga poklonila, tada ih nije bilo za kupiti)
Iako mi je čak ta priča bila i prepojednostavljena.
Dugo vremena sam vodila borbe sama sa sobom.
Kao prvo moj duh i tijelo nikako nisu mogli skupa.
Mrzili su se.
A da sve bude još kompliciranije duh nije bio jedinstven.
Kao da je u meni živjelo 100 osoba.
Naspram toga onaj vuk i čovjek u jednoj osobi su bili mačji kašalj.

Što sam željela reći?
Svi mi imamo nekoliko ja na raspolaganju i oblačimo ih kao kapute prema potrebi.
Za mamu jedan, za dečka/curu drugi, za prijatelja treći, za susjeda četvrti, za profesore/nadređene peti itd.
Možete zanijekati ali ako ste iskreni priznat ćete da je tako jer je to ljudski.
Jednostavno, čovjek je društveno biće i ima potrebu biti prihvaćen, pa se ponašamo u skladu s onim što drugi od nas očekuju ili još češće što mi mislimo da oni od nas očekuju.

Ima ljudi koji glume stalno.
Koji su već toliko zaglibili u mijenjanju uloga da više ni sami ne znaju tko su i što su.
Ima onih koji se drže samo jedne uloge i igraju je uporno iako nije ni blizu stvarnosti.
O njima sam željela pisati.
Kada život teče nekim normalnim tokom takvu prividnu sliku moguće je donekle i održavati, naravno površnim promatračima, a kako je većina ljudi ipak površna u odnosima s drugim ljudima to prolazi...
Sve dok se jednog dana te osobe ne nađu u nenormalnoj situaciji.
Onda padaju sve maske.
Onda pokazuju svoje pravo lice.

Sjećate se onog slučaja Anđele Bešlić iz Sinja koja je silovana i ubijena. Novinari su postavljali pitanje stručnjacima :“Što li se to odjednom dogodilo u glavi tog mirnog obiteljskog čovjeka da je silovao i ubio maloljetnicu?“
Fora u cijeloj priči je da se nije s njim ništa odjednom dogodilo nego se odjednom našao u situaciji koja je pogodovala da izbije ono što je oduvijek ili pak dugo vremena čučalo u njemu. On zapravo nikada nije bio miran obiteljski čovjek.
U svom relativno mladom životu imala sam prilike vidjeti običnih malih ljudi kako se preko noći pretvaraju u krvoločne zvijeri, zakrvavljenih očiju, spremnih silovati, ubijati, pljačkati i pritom uživati.
Nijedan film to ne može dovoljno vijerno prikazati.
Imala sam priliku vidjeti bojažljivih ljudi koji se preko noći pretvaraju u heroje, pametnih i načitanih koji se izbezume i ne znaju što bi i glupih i neškolovanih kako preokreću nebo i zemlju da dobiju što žele.
Stavite ljude u nenormalne okolnosti i vidjet ćete njihovo pravo lice, bez obzira radi li se o pozitivnoj ili negativnoj situaciji.

Evo vam najbanalniji primjer.
Gledam u zadnje vrijeme Big Brother.
Znam sad da će se naći mnogi koji će to popljuvati i reći kategorički da to ne gledaju nikad.
Ne vjerujem im, ali dobro to sad nije predmet pisanja...
Gledam BB iz jednog vrlo prizemnog razloga, profesionalnog...
Jer što je to nego eksperiment sa štakorima zatvorenim u kutiji bez izlaza koji su iako su bili redovito hranjeni i imali sve za zadovoljenje osnovnih potreba ipak pobili jedan drugog, a na kraju je ostao samo jedan.
Čini se da mi ljudi po tome nismo puno drugačiji od štakora.
Ako to pratite, na način na koji ja pratim, možete sasvim lijepo primijetiti kako neki ljudi sada pokazuju sasvim drugo lice nego prije.
Možete prodavati spiku i glumatati tjedan ili dva ali nakon toga maske padaju.

Ali što je BB naspram bloga!?!
Blog je divna stvar...
Pazite se, promatram vas!

Počet ću ovu priču sa Gollumom iz Gospodara prstenova.
Ljubitelj sam knjiga i uvijek kada pogledam film nakon čitanja knjige razočarana sam, ma kako film bio dobar.
Tako je bilo i s Gospodarem prstenova.
Ipak, jedna me se stvar osobito dojmila, zbog koje sam Dvije kule (2. film) išla 2 puta gledati u kino.
Gollum.
Svi su mi govorili da sam luda, na moje oduševljenje tim stvorenjem.
Zapravo me se najviše od svega dojmila scena kada vodi unutarnju borbu, odnosno kada se bore u njemu dobri i loši Gollum, točnije, Gollum i Smeagol.
Njegove oči govore sve.
Kada govori dobri, oči su mu velike, lijepe, djetinje, postane vam simpatičan iako je zapravo jedno prilično odvratno biće, no upravo taj pogled mu daje nešto toplo, ljudsko, privlačno, nešto s čime možemo suosjećati.
Kada govori onaj zločesti, zjenice mu se ušilje, iz pogleda mu izbija zlo, vidi se da je loš.
Odjednom postaje ogavan.
On je cijelo vrijeme isti, mijenja se samo njegov pogled, odraz njegove duše u očima, a samim tim i naše emocije spram njega.

Možemo se prevariti u ljudima no ako se iskreno zagledamo u nečiji pogled puno toga možemo doznati.
No koliko često zapravo jedni druge gledamo u oči!?
Ne mislim pritom reda radi nego istinski, sa zanimanjem.

Mnogi, čak i oni koji me dobro poznaju, ne znaju da moje oči mijenjaju boju.
Kad sam bila dijete bile su jako tamne, gotovo crne, što sam starija sve su svjetlije.
No mijenjaju boju i iz tenutka u trenutak.
Nekada su potpuno zelene, a nekada obične smeđe.
Zapravo do sada je samo jedna osoba to primijetila sama, a da joj ja prije to nisam rekla.
Jedna vrlo draga osoba, tamo u dalekom Peruu.
Navečer dok sam skidala leće jer su mi oči već dobrano bile umorne gledao je jer ga je to zanimalo, a onda me je napao da meni te leće mijenjaju boju očiju.
Ja sam ga pokušala razuvjeriti a on je rekao: „Ali danas su ti bile zelene, a sad kad si skinula leće su smeđe!“
Objasnila sam mu da to nema veze sa lećama, nego s količinom svjetlosti ili pak s mojim raspoloženjem.
Da, raspoloženjem.

Primijetila sam sljedeće:
-kad sam ljuta zeleno-žute su, kao u mačke,
-kad se raznježim toplo smeđe su,
-kad se jako smijem ni ne vide se, iako su inače prilično krupne,
-kada plačem postanu nekako vodnjikavo zelene prošarane smeđim točkicama,
-kad sam jako sretna znaju biti i trava zelene,
-kad se skroz zatvorim crne su tako da u njima onaj tko gleda može vidjeti samo svoj vlastiti odraz,
-itd.
Kad bi netko obraćao pažnju ne bi mu trebale riječi dovoljno bi mu bilo da pogleda moje oči.
Na njima se ogleda sve jer one su ogledalo duše...

Kada sam tek upoznala Najdražemoje rekao mi je jednom prilikom: „ Kad te ovako pogledam kao da gledam curicu jedva punoljetnu (uvijek brije da će ga jednom uhititi zbog mene), a onda pogledam te mudre oči i skamenim se. Odjednom se osjećam k'o balavac“.

Moja seka kaže da sam i sa 3 godine imala mudre oči.
Da sam se rodila sa starom dušom.
A za sve to ne treba puno riječi.
Dovoljno je pogledati u oči.
Kada ste se zadnji put iskreno i duboko zagledali u nečije oči?
Ili možda svoje?

Loše vijesti stižu sa svih strana, a da ni ne upalim TV.
Jedna za drugom, kao da im nema kraja...

To je sve što ću reći o tome.
Ne da mi se...

Sinoć se Najdražemoje pobrinuo da me oraspoloži.
Odnosno ja sam dala ideju a on ju je spremno prihvatio.
Konačno smo isprobali kadu u dvoje.
I da, čini se da je rađena za dvoje.
Meni samoj pomalo je i opasna.
Bilo je jako lijepo i opuštajuće...
Kupkica French Kiss, sapun Oh La La (naravno sve iz Lusha), sve u znaku lavande...
Meni je na pamet palo i nekoliko vrlo vrckavih ideja, ali to vam ne ću otkrivati, probajte pa ćete i sami vidjeti što čovjeku sve padne na pamet u takvim situacijama.
Odmah i jedan koristan savjet...
Zaboravite romantiku iz američanskih filmova!
Ništa od 500 svijeća radi ugođaja.
Nm i ja jednom probali i skoro se ugušili.
Cijela soba je bila puna čađi kao i naši nosevi.
Dakle, svijeće zaboravite.
O mogućnosti požara ne ću ni govoriti.
Što je poslije kade uslijedilo zamislite sami...
Ostavljam mašti na volju.
Je li doista bilo tako, nikada ne ćete saznati.

Uglavnom lijepo je i zabavno i preporučam...
Danas barem znam zašto sam pospana!

Tražila sam neku lijepu sliku neke zgodne tete i stričeka kako se kupaju, a kako je nisam našla evo vam slika zgodne tete...



Ovako ću izgledati kad porastem

Ma nemam pojma za Dansku ali ja sam skroz trula.
Ne znam što se događa, no već sam zabrinuta za sebe.
Jesam uvijek bila večernji tip i jutro mi je mučenje, ali ovo u zadnje vrijeme je prevršilo sve mjere.
Pa kao da me ugrizla muha CC, a s obzirom da je zima i da nema ni muha vulgaris, teško da sam negdje srela ceceovku.
Uglavnom, bilo kako bilo spava mi se ljudi moji.
Spava mi se ujutro, spava mi se u podne, stalno mi se spava.
Katastrofa!
Znam da je dosadno stalno kukati, ali kao što rekoh, ovo je pretjerano čak i za mene.

Jučer sam podigla svoju nagradnu knjigu...



Knjiga nikada ne bi bila moj izbor, ali sam tako vesela što sam je osvojila da ću se potruditi i pročitati je.
Javim vam jel' čemu.

Jučer je bilo zanimljivih prijedloga glede biznisa, no nažalost njihova maštovitost nije išla ukorak s mogućnošću realizacije.
U svakom slučaju hvala svima koji su pokušali.
Treba biti poduzetan. Već ću ja nešto smisliti jednoga dana.
Prije svega moram pobijediti pospanost.

Ne mogu se baš skoncentrirati pa ne ću blebetati gluposti.
Stavit ću vam nešto za odmoriti okice, a kako se nitko ne bi našao zapostavljenim evo nešto i za cure i za dečke.
Ja ne ću odrediti koje je za koga to sami odlučite.







Uživajte!

Kad je jutros mobitel odsvirao Bolero, nisam znala gdje sam, a kad sam skužila, došlo mi je da ga zafrljacim kroz prozor. Sva sreća pa mi mozak uvijek radi 100 na sat pa sam u sekundi isprocesuirala da bi to značilo razbijen mobitel plus razbijen prozor (jerbo prozor razumljivo nije bio otvoren, a da biste nešto zafrljacili kroz zatvoren prozor sasvim razumljivo ga morate razbiti) pa sam odustala od te namjere.
Ugasila sam ga i opsovala mu roditeljicu iako čisto sumnjam da mobitel ima mater.
Nema veze, meni je odmah bilo lakše.
Sve što se ujutro obavlja obavila sam bauljajući i žmireći.
Teeeeeškooo mi je bilo ustati iz toplog kreveta.
Kako je zima sve više tu tako se onaj mali medo u meni (ili medo iz prošlog života) sve više uspavljuje u svom brlogu.
Još kad mali medo ne bi morao raditi...





S obzirom da još nisam baš sasvim došla k sebi, oprostite mi ako sam nesuvisla.

A sad jedna reklama...
Bacam se i ja malo u komercijalu.
Da ne biste mislili da se zezam, ozbiljna sam.
Preko vikenda sam napravila jednu ogrlicu...
Evo je...














Napravljena je od posrebrene žice, staklenih perli i crvenog avneturina.
Ako se nekome sviđa jeftino dam samo da prodam...

Može se iskombinirati s nekim komadima koje sam prije radila a možete ih vidjeti na ovom linku.
Pa eto, ako se nekome nešto sviđa a ima nešto viška kunica u novčaniku nek se javi.
Može na mail.

Neovisno o ovom patetičnom pokušaju prodavanja nakita, bavim se mišlju da pokrenem privatni biznis.
Nekako mi se najviše sviđa ideja da sam sama sebi šefica.
Naravno, kad nemate početnog kapitala ni bilo kakvih drugih resursa nije baš neki izbor.
Zato vas pitam imate li kakvu ideju?
Koji biznis da pokrenem a da ne zahtijeva velika ulaganja?
Ajmo da vidim koliko ste domišljati i kreativni.
Ako posao krene odužit ću se autoru ideje.


Onaj neki apnešto
Zaboravila sam se pohvaliti (kako li je to samo moguće, pripisat ću to općoj pospanosti mog organizma) da sam osvojila knjigu na nagradnoj igri.
Bravo ja!
I to nije prvi put.
Nema veze kakva je knjiga, važno da sam ja nju osvojila točno odgovorivši na neka pitanja.
Jupi!

Da mogu vrištala bih.
Tako se nekako trenutno osjećam.
Ne da mi se ni objašnjavati.
Trajalo bi stoljećima.
A ne vjerujem da bi opet na kraju netko skužio što želim reći.
Jer meni objašnjavanja baš i ne idu.
Šugav dan.
A predstoji ih još tko zna koliko šugavih.
Puna mi je ona stvar koju nemam svega.
Eh da je zgibati negdje daaaaleeeekoooo...
Jesu Ameri uspostavili kakvu komercijalnu liniju za Mars?
Mislim i onako sam odandje pala!

Većina nas živi u nesvijesti.
Zvuči čudno?
Nesvjesni sebe i svijeta oko sebe.
Malo jasnije?
Ne pretjerujem.
Zapitajte se koliko stvari u svom životu radite automatski?
Koliko toga oko sebe uopće zamjećujete?
Koliko vremena nalazite za uživanje u onom što je zapravo jedino važno?
Ne morate odgovoriti meni.
Budite iskreni sami prema sebi.
Razmislite!
Nisam ni ja ništa drugačija.
Ali primijetila sam jedno.
Ljudi koji su osjetili na svojoj koži kako je život zapravo krhka i ograničena stvar itekako znaju u njemu uživati.
Zapravo pomalo je to paradoksalno.

Imam prijateljicu, zbilja dragu prijateljicu koja je sa 26 godina doživjela moždani udar.
Do tada je radila, radila, radila, radila...stres, stres, stres, stres...
Svi su se čudili da je preživjela tako jako krvarenje u mozgu i da nije ostavilo nikakve posljedice.
Čudo.
Danas je ona jedna iz korijena promijenjena osoba.
Zadržala je sve svoje prijašnje kvalitete samo je postala puno mudrija i puno životnija.
Promijenila je prioritete za 360 stupnjeva.
Postala je još puno kvalitetnija osoba nego je bila.
Ne gubi vrijeme na gluposti, veli sutra me može opet zdrmati, ne želim se zamarati takvim stvarima...
Stvarima kojima si mi ostali svakodnevno zagorčavamo život.
Pokušavam učiti od nje...

Imam sestričnu koja se već dobrih 15 godina bori s teškom i neizlječivom bolešću.
Od svojih ranih 20-ih otkada su joj nakon dugo vremena dijagnosticirali Miasteniu gravis, autoimunu bolest, njezin život je vezan uz lijekove i bolnice.
Živi u Švicarskoj.
Sada ima 40 godina, nema muža ni djecu, ali ima doslovno milijun prijatelja i svi je obožavaju.
Živi ne 100 nego 1000 na sat.
Uživa u životu, u onom njegovom dijelu koji nije vezan uz bolnice.
A i ono vrijeme koje provodi u bolnici zabavlja osoblje i druge pacijente.
Ona je svijetao primjer kako se netko zna nositi sa tako teškom situacijom.
Ali ona zna da sutra njezini mišići mogu toliko oslabjeti da se sama ne može ni počešljati i dok se to ne dogodi želi iskoristiti svaki trenutak.
I od nje pokušavam učiti...

Nisu njih dvije jedine, znam još nekoliko primjera.
Svijetlih primjera.
Naravno da ima i onih koji ni od bliskog susreta sa smrću ne nauče, ali o njima ne želim ovdje govoriti.
Ovo je bio post posvećen mojim dvjema heroinama koje bi svima trebale služiti za primjer, od kojih treba učiti, a ne čekati da nas zadesi neka teška bolest ili nesreća da bismo počeli živjeti!

Koliko ste samo filmova gledali u kojima dolazi do naglog preokreta kada glavnom liku koji živi kao svetac/svetica dolazi iznenada netko iz njegove/njezine prošlosti i sve upropasti otkrivajući stvari o toj osobi kojima se ona baš ne može ponositi!?
Ima li toga u stvarnom životu?
Ima itekako.

Evo npr. ima i tu na blogu. Postoji jedna osoba na blogu, čiji sam identitet znala odmah od samog početka, zapravo to je jedina osoba čiji sam identitet znala kada sam počela blogati, oni koji čitaju tu osobu doživljavaju je skoro pa svetom. Savršen život savršene osobe. Sve bez greške.
Ono što ja znam da nekad baš i nije tako bilo. Nije bilo ni blizu, zapravo...
Ne pada mi na pamet otkrivati o kome se radi niti koje su to tajne, jer to zapravo i nisu bile tajne, svi su znali.
Sada ta osoba sasvim drugačije živi, ja se iskreno nadam da je ta metamorfoza stvarna, a ne samo kulisa za savršenu sliku na blogu, ali bilo kako bilo ne želim si dati za pravo da nekome zagorčavam život, nisam takva.
Željela sam samo ilustrirati.
Zamislite sad da sam ja jedna zločesta tetka i da sam napisala post o toj osobi i napisala tko je ona i kako je nekada živjela. Sve bi se okrenulo, baš kao u filmovima.

Dok smo mladi radimo razne ludosti ne razmišljajući kakve to posljedice može imati za naš život, jer kad si mlad daleka budućnost ti je sve dalje od prekosutra.
Posljedice dolaze kasnije, jer se, osobito ako ste uspješna ili poznata osoba, uvijek nađe neki "dobronamjernik" koji će svima ispričati kako ste davne tamo neke godine popušili džoint u parku.
Sad će većina vas reći, ali ja nemam ništa.
Razmislite malo bolje, možda se vama neke stvari čine bezazlene ali bi se mogle prikazati tako da izgledaju vrlo ružno. Pogotovo kada živite u maloj sredini (pri tome mislim na cijelu Hrvatsku, jer ruku na srce samo smo oveće selo u kojem svatko nekog poznaje) gladnoj senzacija i tuđeg prljavog rublja.

Tom mišlju počela sam se baviti tamo nekad prije par godina kada sam ozbiljno razmišljala o tome da se počnem baviti politikom.
Možda vam ovo zvuči čudno, ali bila sam sita toga da pasivno gledam što se oko mene događa i željela sam nešto pokušati promijeniti. Imala sam mogućnosti ubaciti se, ali onda sam se sjetila da su u nas jedine prave estradne ličnosti političari i da se svi kvazinovinari bave njihovim privatnim životom.
Odjednom mi ono bezazleno brijanje s dečkom kojeg poznajem jedva 2 dana, na maturalcu više i nije izgledalo tako bezazleno, ili neko drugo u parkiću, a još manje onih par popušenih džointa, divlji tulumi do zore, hektolitri alkohola, zatefterena u muriji jer sam stopirala, rock koncerti, tehno partyji, tulumi na groblju (noću naravno), svaki prosvjed koji je bio o čemu god se radilo (samo nek se prosvjeduje), problemi s prihvaćanjem autoriteta, darkerica s pet naušnica u jednom i tri u drugom uhu, crnih noktiju ranih 90-ih kad je to itekako odudaralo...
Kad to ovako nabrojim, a našlo bi se tu toga još cijeli podulji popis zvučim kao da sam bila u najmanju ruku maloljetni delinkvent, a nisam.
Bila sam vjerovali ili ne uzorno dijete. Živjela sam pomalo divlje, da, ali živjela sam sama od svoje 15. i uvijek vodila računa da ne napravim nešto čime bih povrijedila svoje roditelje.
Zapravo sam imala veću kontrolu nego itko od mojih vršnjaka koji su živjeli s roditeljima – samokontrolu, moj patološki razvijeni superego (hipersavjest).
Oni su stizali napraviti više gluposti do 23h nego ja koja sam ostajala do 10 ujutro, ali kada bi netko želio ovo prikazati zlonamjerno mogao bi itekako, a ja ne bih mogla reći da to nije istina.
I tako je moja politička karijera završila i prije nego je počela. Ne iz razloga što ja to be bih mogla podnijeti nego da ne povrijedim svoju obitelj time.
No nije to ni važno. Htjela sam vas potaknuti da mi kažete ima li u vašim životima neka mračna tajna koju tako rado skrivate?
Nemojte odmah reći da nema, razmislite malo bolje...
Ajmo istinu na sunce...
Priznajte!

Ljudi moji pa ovo je stvarno totalna koma.
(Sad ću kao Englez, o čemu drugom nego o vremenu)
Ne znam kako vi podnosite ovo vrijeme, ali ja sam totalna koma.
Kad je već zima (iako bih ja radije da je ljeto) onda bi trebala izgledati ovako...





Spava mi se, stalno mi se spava, ujutro mi je najgora kazna dignut se iz kreveta.
Pa kvragu imam niski tlak i ovakvo vrijeme pravi od mene medu koji samo smišlja u koji brlogić bi se zavukao i spavao, spavao, spavao...
Budući je vrijeme ipak nešto na što ja ne mogu utjecati (jer nisam Amer koji upravlja NASAom) ne ću više ni kukati.
Morala sam malo.
Ipak!

Ne ću više kukati ni o problemima, bilo mi je malo teško, to sam izbacila iz sebe, sad mi je lakše.
Zgodna žemskica u oskudnom bikiniju je pokazala novu rundu.
Već ću ja jednog dana nametat tog vječnog protivnika - život!



Zgodna teta u bikiniju samo za Fizikalca, da mu ne dosadi moj blog, bez grudi i guza...


Danas još jedno pitanje za vas.
Ovo sad kopiram Žvakicu s anketom pošto je ona friško postala maltene kul i molim svi joj čestitajte...
Ja ti čestitam Žvaketa!
Ma šalim se naravno, fakat me zanima vaše mišljenje o tome.

Naime Najdražemoje i ja vodimo raspravu o kondomima s voćnim okusom...
Jedna od...

TLo: Mogli smo probati jednom ove voćne.
Nm: Ma to ti je obično sranje, filmske fore, hrana i seks, totalno bezveze, umjetna boja, umjetni okus.
TLo: Ma nije stvar u tome, nemaš ti pojma kako odvratan okus imaju kondomi.
Nm: Pa da nemam, istina.
TLo: Barem se nadam da nemaš.

Nakon toga kratka stanka i luđački smijeh...

Nm: Zamisli da sam rekao - ma znam!

I tako eto sad mene zanima što mi vi imate reći na tu temu.
Jel to vrijedi čemu ili je zbilja marketinški trik?

Pitanje nije retoričko.
Ako možete molim lijepo dajte mi odgovor.
Jer ma koliko se trudila ja više ne nalazim nikakve izgovore.
Za onog gore...
Ako postoji osoba na ovome svijetu na koju sam osjetljiva onda je to moja sestrična I.
Nije mi samo sestrična, ona mi je ujedno i sestra i najbolja prijateljica i osoba koja me najbolje poznaje.
Otkada se rodila život nas je toliko povezao da ni dvije sestre ne bi mogle biti bliskije, ma koliko bile različite kao osobe.
Nikada se nismo posvađale, nikada sporječkale, nikada jedna drugoj ništa zamjerile, niti se osuđivale.
Uvijek smo bile tu jedna za drugu na neki samo naš prešutan način, bez puno suvišnih riječi.
Bilo nam je teško, najgori period u životu prošle smo zajedno.
Bile smo jedna drugoj sve.
Slamke spasa.
Ma kako slabe bile oslanjale se jedna na drugu i preživjele.
Život nas je vodio različitim putevima, ali smo uvijek bile zajedno.
Pogled na njezin trenutni život meni je bio utjeha, dokaz da se dobrim ljudima, ljudima koji su propatili, kad tad vrati i da nagrada stigne.
Udala se za čovjeka kojega voli i koji nju voli, uredili su dom, sretno žive i to se na njima vidi.
A onda je došla zabrinjavajuća vijest.
Rekla mi ju je u suzama.
Nemam pravo njezin život iznositi ovdje pa ne ću pisati o čemu se radi, ali meni se grlo steglo.
I mada se nadam da će ipak na kraju sve biti u redu ne mogu a da se ne pitam, čemu i zašto?
Zar nije dovoljno propatila?
Zar nema kraja udarcima?
Zar se nama koji smo se grčevito borili da preživimo ne može dati malo odmora?
Nisam više jaka kao prije i užasno mi je teško bilo umiriti je kako sam nekada znala, a da ona ne primijeti da me je jako to pogodilo.
Pogodilo me zato što se radi o njoj.
Pogodilo me zato što sam se ja razočarala jer nemam više utjehe da barem ona živi sretno, da su se barem njoj posložile stvari kako treba, da nema većih problema koji sve ono dobro zasjene.
Pogodilo me...
Može li mi netko reći nešto pametno?

Završio je izbor za miss sisolteja, završila je nagradna igra Čija je ovo guza...
Strasti su se malo stišale.
Slijedi malo odmora, a onda opet zabava na red.

Kad sam već spomenula izbor za miss sisolteja, otkrit ću vam jednu dobro čuvanu tajnu.
Ono zapravo nije bio moj sisoltej, Žvakica je stavila nečiji, ne znam čiji, a meni nije dala sudjelovati jer bih pomela konkurenciju.
Evo vam dokaz da vidite o čemu govorim.



Moj stvarni sisoltej i to u nešto lošijem izdanju


Sad vam je nadam se sve jasno.
Valjda me Žvakica ne će ubiti zbog otkrivanja ove tajne.
Svaki izbor prati neki skandal pa sam se ja evo pobrinula da naš ne bude lišen toga.

Zašto naslov?
Jučer sam si kupila čizme.
Nakon što sam sto godina obilazila oko Paciottievog dućana, odustala sam od te prevelike investicije i uletjela ni manje ni više nego u Cicibanov i kupila si čizme.
Em su jeftinije, em su udobne, em su tople, a i lijepe su.
Tako se mojoj bogatoj kolekciji pridružio još jedan par.

A imala sam i poplavu, u lijepom novom stanu, u još ljepšoj novoj kuhinji.
Preksinoć, da budem precizna...
Plivam ja tako, ronim, u svojoj lijepoj novoj velikoj kadi, pa se malo maćkam, njegujem, masiram i izađem nakon cca 2 sata iz kupaonice, a kad tamo nešto mi šišti u kuhinji...Panika! Pušta mi plin! Inače imam fobiju od tog plina.
Naime, kako sam ćoro ćoravi a prije plivanja i ronjenja u kadi sam izvadila leće, nisam odmah skužila o čemu se radi.
Kad sam prišla bliže, imam što i vidjeti, sve zaplivalo a šišti iz pipe - zavrnute!
Poludjela sam!
Zavrnula ventil, pokupila vodu i zovi, koga drugog, nego Najdražemoje.
On je to naravno kao svaki pravi muškić jučer i popravio.
Ma nije da ja ne bih znala al nisam imala s čim.
I tako, sad osim fobije od plina, imam i fobiju od vode.
Mislim da ću prestati kupovati cipele, a početi kupovati alat.
Zlu ne trebalo!

Dragi moji,
Evo naša nadasve zabavna, ali i zahtjevna nagradna igra privedena je kraju.
Prvo da vas riješim iščekivanja i znatiželje dajem rješenja, odnosno, upravo ćete saznati koja je doista čija guza.
Zahvaljujem svima koji su sudjelovali kako curama koje su mi velikodušno ustupile svoje guze na korištenje, tako i svima koji su sudjelovali, prije svega igračima, a onda i onima koji su došli vidjeti o čemu se tu radi.

Daklem guze i njihove vlasnice kako slijedi...



Žvakica



Zvjezdica



TheLittleone



Divljakuša



Koki



Leonida



Pinkeye



Sagitta


Dakle, trebalo je upariti: A5, B8, C1, D7, E6, F4, G2, H3!


A sad rezultati!

POBJEDNIK JE KAO JEDINI SA 4 TOČNA ODGOVORA GLAVOM I BRADOM AUTOR NAŠEG PREDIVNOG BANNERA
DARKO VUKOVIĆ - DARKWOLF!!!

Vuče od srca čestitam!
Nagrada će ti biti osobno uručena na jednom od sljedećih ćevaparenja!

Kako ne bi bilo nekih prigovora evo svih sudionika i njihovih rezultata:

1. Darkwolf: A2, B8, C1, D7, E6, F3, G4, H5 – 4 točnih

2. Fizikalac: A2, B8, C1, D7, E5, F3, G4, H6 – 3 točna

3. Brđo: H3, G2, F4, E5, D1, C8, B6, A7 – 3 točna

4. Frifol: A6, B8, C1, D3, E5, F4, G7, H2 – 3 točna

5. Nangaparbat: A7, B6, C1, D5, E4, F8, G2, H3 – 3 točna

6. Vučica: A2, B6, C1, D7, E8, F5, G4, H3 – 3 točna

7. Damjaan: H3, C6, F7, D1, G5, A2, B8, E4 – 2 točna

8. Rebel: A4, B8, C7, D6, E3, F5, G2, H1 – 2 točna

9. Run'n'gun: C1, A2, D3, H4, E5, F6, G7, B8 – 2 točna

10. Dva: A5, B8, C2, D4, E1, F3, G7, H6 – 2 točna

11. Chronicler: A2, B7, C3, D4, E6, F1, G5, H8 – 1 točan

12. Devil: A7, B5, C3, D6, E2, F4, G1, H8 – 1 točan

13. Vražja: A6, B1, C3, D7, E5, F2, G4, H8 – 1 točan

14. Franc: H1, G2, C3, A4, F5, B6, D7, E8 – 1 točan

15. Domi: G1, B2, H3, C4, F5, D6, E7, A8 – 1 točan

16. Neno: A1, B4, C3, D5, E8, F7, G2, H6 – 1 točan

17. Scorpion: A2, B8, C6, D4, E3, F7, G1, H5 – 1 točan

18. Razum: E1, D3, B2, A4, G5, F7, C6, H8 – 0 točnih

19. 0001: A2, B4, C7, D8, E5, F1, G3, H6 – 0 točnih

20. Mafija: A1, B3, C8, D6, E2, F5, G7, H4 – 0 točnih

21. Djuro: A8, B7, C4, D6, E3, F2, G1, H5 – 0 točnih

22. Mufasa: A6, B4, C7, D2, E1, F8, G3, H5 – 0 točnih

Evo malo i statistike ako vas zanima:

Sagittinu guzu pogodilo je čak 8 ljudi,
Žvakicinu 6,
Zvjezdicinu i moju po 5,
Pinkeye je pogodilo 4 ljudi,
Divlju 3,
Leonidu 2,
a Koki 1.

Nadam se da ste se svi dobro zabavili!