Tek što je završio Žvakicin izbor za miss sisolteja za miss svijeta powered by Pinkeye, stiže vam novi tjedni zadatak.
Odmah ću vam odgovoriti na pitanje sa našeg predivnog bannera kojega nam je napravio naš predivni i damama uvijek na usluzi Darkwolf...
Vlasnica te guze je talijanska odbojkašica Francesca Piccinini, ali što je njena guza u usporedbi s ovim što slijedi...
Ništa!
Daklem, dragi moji očekuje vas nadasve zahtjevna ali i vrlo zanimljiva nagradna igra.
Kako je život i inače nepravedan, samo najbolji dobiva sve, a ostali mogu sjesti i plakati stoga prionite na posao i ozbiljno pristupite zadatku.

Sretno!

Pravila nagradne igre:

1.Igračima su ponuđene guze (dobro ajde, fotografije guza) blogerica, te imena istih. Cilj je upariti odgovarajuću fotografiju s odgovarajućim imenom.

2.Točne odgovore dajete u vidu parova npr. 9Ž isključivo u kometarima.

3.Igra traje do četvrtka naveče.

4.Pobjednika proglašavamo u petak ujutro.

5.Pobjednik je onaj tko pogodi najviše parova (gle kao na kladionici).

6.Svoje odgovore možete ostavljati koliko želite puta, a u obzir će biti uzeti samo oni ostavljeni u najsvježijem komentaru, dakle, zadnja verzija iliti inačica.

7.Uz odgovore slobodno možete elaborirati na temelju kojih činjenica ste zaključili da je određena guza nečija.

8.Nema prepisivanja (tj. kopipejstanja)!

9.Eventualni komplimenti na račun guza bit će sa zadovoljstvom prihvaćeni, ali ne donose dodatne bodove.

10.Blogeri koji pokušaju umiljavanjem, uvjeravanjem, podmićivanjem ili vršenjem drugih vrsta pritisaka na sudionice doći do informacije čija je koja guza, bit će diskvalificirani (jesi čuo Fizikalac?)

11.Uvrjedljivi i neukusni komentari bit će odmah brisani!

12.Neka pobijedi najbolji!


Pobjednik/ca nagradne igre „Čija je ovo guza“ dobiva na poklon svih 8 guza vlastoručno potpisanih od ponosnih vlasnica!


Blogerice koje su velikodušno ustupile svoje guze su (slučajnim redoslijedom):

A) Koki

B) Sagitta

C) Slatka Žvakica

D) Pinkeye

E) Leonida

F) Divljakuša

G) Plava Zvjezdica i

H) Moja malenkost


A sada guze (također slučajnim redoslijedom):



1



2



3



4



5



6



7



8

Na posao!

I ne zaboravite oko Velikog Bloga vidi sve (u mom slučaju čak komada 4)!!!

Ovako je bilo sinoć u Mitnici

Ne da mi se pisati.
Ne da mi se zapravo ništa danas.
Osvrt na ćevaparenje već su napisali drugi, pa ne ću i ja.
Samo ću reći da su se muški blogeri poslužili trikom ne bi li saznali čiji je sisoltej najbolji, ali im svejedno nije uspjelo.
U dosluhu s gazdom pojačali su grijanje na maksimum ne bi li se mi skinule.
Kao prave prekaljene blogerice mi smo stoički podnijele vrućinu i zbog toga smo cijelo veče bile pastirički rumenih obraza.
Sisolteji su ipak ostali skriveni!
Mafija je kao prava Mafija čak nešto pokušao na prepad i brzinu uz malo zastrašivanja, ali ni to nije uspjelo.
Nekako će ipak morati odlučiti kome će dati svoj glas!

Ovi klinci su zapravo Japanci al su toliko slatki da ću ih prošvercati u ovu priču

E pa kako sam sad među Kinezima, red je jelte bio da i ja jednom u životu zavirim u kineski dućan.
Imala sam namjeru kupiti muške šlape za po doma kad mi dođe Najdražemoje jer su mu sve koje ja imam (blago rečeno) male.
I tako upadnem ja unutra sva sretna...i iste sekunde ošamuti me smrad naftalina.
Ebiga rekoh sama sebi pa moraju to nekako napacat, valja dofurat robu s Dalekog Istoka a da je ne pojede kojekakva gamad.
Drugo je bilo razočarenje što unutra nije bilo nijednog Kineza.
Kineski dućan bez Kineza. PIH!
Radile su neke dvije promrzle mlade djevojke koje su kukale jedna drugoj kako im je hladno.
I je, fakat je bilo hladno.
Valjda gazda Kinez štedi na grijanju...
I tako tražim ja šlape kad upadne mi u oko nevjerojatan modni asesoar - torba s poznatim uzorkom Burberry, i na njoj velikim slovima napisano ime marke - BOOS!
Toliko mi je to bilo smiješno da nisam imala snage pitati za šlape (koje od silne količine nabacane robe nisam našla sama) nego sam izjurila van gušeći smijeh.
Eh ti Kinezi, nema im ravnih!


Noge do zemlje

Slika očito nema nikakve veze s Kinezima, tu je zato što mi se sviđaju čarape.
Naravno, na mojim nogarima bi sigurno bolje izgledale.
Svatko tko posumnja u ovu tvrdnju neka se boji, neka se jako boji...

Što je još novoga!
Danas dobivam svog vlastitog ročnika.
Kako sad to?
Lijepo.
Kako današnja muškadija zaobilazi jedinu životnu obvezu iliti služenje vojnog roka u širokom luku jer ih sve nešto priziva savjest ma što to značilo tako ćemo i mi dobiti svog civilnog ročnika.
Eto nepravde, ja bih u vojsku a ne mogu, a oni trebaju a ne žele.
Znači li to da ja nemam savjest pa me ista ne priziva?
Uglavnom, šef je mislio to dečku samo papirnato srediti tako da on ne mora dolaziti, ali sam ja rekla da to ne bu tako išlo i da se ima pojaviti sutra ujutro na raport, ja već imam popis poslova za njega.
Mislim da će mali brzo poželjeti vojarnu i vojni režim.
Pogađate, protiv sam izvlakuše!
Ipak sam ja nesuđena poručnica.

Danas ću nastaviti sa samohvalom.
Kažu da skromnost nije vrlina.
Logičan zaključak bi bio da neskromnost jeste.
Pa eto bit ću malo neskromna...

Nakon što sam nahvalila samu sebe kako pravim vrhunske kolače, što su i drage blogerice potvrdile, odlučila sam vam pokazati da nije Mala za bacit, imam ja još talenata i to koliko...
Rezultati jednog od njih slijede...





























Bilo je toga još hrpa ali sam naravno podijelila.
O a imam ja još talenata (osim nedavno otkrivenog talenta zadržavanja daha u polmetarskom bazenu s toplom vodom).
Fotografiram tako da ispadnete ljepši nego što jeste, masiram kao profesionalna maserka (ne mozak nego zaozbač) - ovo bi mogao potvrditi Najdražemoje, dakle morat ćete mi vjerovati na riječ, nekada davno pisala sam priče i pjesme, osim onog mukotrpnog istraživanja o kojem sam pisala, radim i jedno ozbiljno znanstveno (doduše nešto zabušavam u zadnje vrijeme!), plešem, pjevam (doduše isključivo samoj sebi jer ne volim pjevat pred drugima, ali oni koji su me imali priliku čuti kažu da lijepo pjevam), govorim 3 strana jezika a namjeravam ih naučiti bar još toliko, bila sam talent za rukomet i odbojku, ali sam bila prelijena da bih ustrajala u tome, rođeni sam detektiv, pronaći ću ako treba crnog vraga, boce otvaram bez otvarača kao od šale (doduše za ovo ne znam je li talent ili praksa)...
Ne mogu se sad sjetit ali znam da ima toga još, koliko hoćeš.
Svaki dan otkrijem nešto novo.
Jedini moj problem je što sam skitnica, daljine me vuku...

Nagli zaokret!
Ne bojte se, danas ne ću o teškim temama, ispuhala sam se.

Naslov nema veze s tekstom.
Mogla bih zaključiti kako je hladno, al to ste vjerojatno svi primijetili, ako ste kao ja jutros skupljali uši po putu.
Bila mi lijepa ova slikica pa rekoh ajde da je stavim.

Na zapadu ništa novo!
Još uvijek sam phonless i netless...
HT-ovce valjda ne rade po zimi.
Ne rade ni po ljeti, onda im valjda vruće...
Kako god, ne rade.
Pa sam zvala.
Onaj njihov besplatni broj za korisnike.
Kaže frajer, imena Ante, ne zna mi ništa reći.
A ja si mislim pa kog vraga onda imaju telefon za korisnike.
Ma znam.
Nije Ante kriv, to je neki student koji zarađuje džeparac.
Ah, ma muka mi samo kad se sjetim koliko ću još čekat i da mi dođu adsl priključit.
Prokleti HT!
Toliko su se nagemali love da se uopće ne trgaju oko novih 610kn samo za priključak.

A bila sam i vrijedna.
Krstila sam moju novu prekokrasnu kuhinju i ispekla kolače.



Curke s bapskog nedjeljnopopodnevnog druženja rekoše da su dobri.
A zapravo ni ne znaju...
Jela sam i ja da im ne bude sumnjivo...
Idem vidjet jel' počelo djelovati!?!

Nemam nikakve veze s Vukovarom, ali svake godine na ovaj dan vratim se u one nesretne godine koje bi bilo tako lijepo zaboraviti...kad bi se moglo.
Napravila sam veliku grešku i pročitala post od Moje2ja.
Post je predobar ali asocijacije i sjećanja koje je probudio nikako nisu.
Jer jako dobro znam kako je to kad si kriv samo zato jer si Hrvat na krivom mjestu, kad imaju vlast nad tvojim životom, kad kreneš u nepoznato s vrećicom u ruci a ne znaš hoćeš li zbilja izaći živ ili će te ubiti na prvom ćošku, kad spavaš odjeven jer ne znaš je li možda ova noć kada će vas sve nekamo odvesti, kad ti tatu, ujaka, djeda, tetka, strica, susjede odvedu u logor, kad gledaš mamu kako se slama jer se ne boji za sebe nego za tebe, kad s 15 godina naglo moraš postati mudra stogodišnjakinja, kad te ljudi koje si do jučer smatrao prijateljima pljačkaju, ubijaju, maltretiraju, kada znaš da svijet kakav si poznavala nikada više ne će postojati, kad se konačno izvučeš iz sranja, dođeš na sigurno, a onda te ljudi gledaju kao svjetsko čudo, kad se moraš boriti da te prihvate jer si obilježena, jer si došla odnekud, jer si drugačija, onda sam se ljutila, danas ih razumijem.

Možda će netko misliti kako je ovo patetično, ali onaj tko nije izgubio komad života, koga rat nije dotaknuo ne može znati, i meni je drago da ima ljudi koji me ne mogu razumjeti...
Ne znate koliko ste sretni.
I ma kako jaka bila i ma koliko se trudila, i ma koliko se sve materijalno kad tad nadoknadi ono što mi nikada nitko ne će moći vratiti je dio mene koji su mi zauvijek oteli, moje uspomene.
Ostale su tamo negdje gdje moja noga nije kročila već 13 godina i vjerojatno nikada i ne će.
Kako se sjećati lijepog djetinjstva kad sve završi onim čime je završilo...
Teško je to objasniti. Nije važna ni kuća, ni auto, ni stan, ni bilo što drugo...
Važan je dom, važan je osjećaj sigurnosti, važna je bezbrižnost, važno je povjerenje u ljude...
Važan je ujak kojega još uvijek nema...
Sve to meni su uzeli neki zli ljudi.
I svaki novi gubitak, ma o čemu se radilo, na površinu iznese i te stare i tako stalno iznova.
Jer nosim, ne ožiljak, nego ranu na duši koja nikada ne će zarasti!

I boli me još i više kad neki danas kažu kako živimo u prošlosti i kako je treba što prije zaboraviti.
To je moja prošlost i prošlost mnogih od nas, i dok god smo mi živi, živi i ona.
I ma kako teško bilo moramo se boriti da se nikada ne zaboravi kako se nikada više ne bi ponovilo!

U mom prozoru sinoć je gorjela svijeća.
I večeras će!

Ne mogu ja a da ne spomenem Fizikalca.
Pisao je nedavno o bušilicama...
Ma zapravo je pisao o ljudskim opsesijama.
E pa! Kako muški sakupljaju bušilice i ine Bosch mašine (druge marke isto dolaze u obzir) koje nikada ne će upotrijebiti ili će se to dogoditi jednom godišnje, tako ženski svijet sakuplja...Što?
Da vas čujem...
Pa naravno!
CIPELE!!!!!!!

A ja sam ženski svijet...

Ja sam definitivno ženski svijet...



Cipele za finjaka



Cipele za polufinjaka



Cipele za svakodnevnog finjaka



Definitivno najdraže, već opjevane Aladinke



Pa dobro šta će mi još jedne za finjaka, ah da to su ljetne za finjaka...



Opet ljetne za finjaka do polufinjaka



Cipele nepoznate namjene, uglavnom za kućne tulume, izašle iz kuće 1 ili 2 x



Ove su za kišni finjak



Mmmmm, e ove volim, čizme za finjak, a može i onako...



Malo zastarjelog modela al još uvijek dobre, čizme za pogađate polufinjak ili onako...



Opet čizme i to multinamjenske



Da ne bude da furam samo finjak, evo nešto u Divljakušinom stilu...



Ove idu uz crveni kaput



A ove su dječje - zaozbač!



Pa jedne udobne i lagane



Pa još jedne udobne i lagane



Opet jedne tenisicocipele



Pa sandale...



Pa balerinke...



Pa tenisice...


Ni to nije sve...

Ali dosta je, još će mi blog zatvorit zbog iskorištene memorije...

Ajmo cure da vidim čija bušilica je veća, jača i teža!!!

Mala ispravka!
Ovo nije samo ženski post pa molim lijepo ispravljam propust i pozivam i muški svijet da se izjasni o gore navedenom!!!

Na današnji dan, prije 2x godina padao je snijeg.
Vani je bila smrzavica.
Cijela obitelj bila je u iščekivanju.
A onda se konačno, u 14 h, rodilo stvorenje dužine 56 cm i težine 4,5 kg.
Prilično velika beba reklo bi se.
S obzirom da je mama sićušna, visine 158 cm i težine (prije trudnoće) 45 kg, nije joj bilo lako.
Rumeno, debelo, kosato stvorenje dobilo je svoje ime i prezime.
Da nije puno ostalo od te velike bebe govori moje blogovsko ime.
Eto, danas je moj dan!

Hvala svim mojim dragim blogoprijateljima koji su me tako lijepo iznenadili.
Dočekao me pun inbox lijepih želja.

A neki su si toliko truda dali da su mi čak osobno donijeli poklone.


Hvala Žvakice i Damjaane za ovaj divni dar!!!

Svima vam šaljem rođendanske puse!

Možda nisam originalna jer Zvjezdica je već pisala o muškim guzama, ali ja ću danas o guzicama općenito.

Guzica je vrlo širok pojam (kako kod koga) ili da se bolje izrazim pojam u širokoj upotrebi.
Ona može čak značiti i karakternu osobinu, pa smo tako skloni reći ljudima:" Koja si ti guzica!"
To naravno ima pogrdno značenje, no može imati i pozitivno značenje, pa recimo možemo nekome reći:"Koja si ti fina guza!"
To naravno ne znači da ta osoba ima finu guzu nego da je sklona finim stvarima (hrani, odjeći, obući i sl.).

Kažu da je muškarcima najvažniji dio tijela kod žene upravo ta ista guzica, ne grudi (da ne kažem sise), ne spolni organi sami po sebi, ne oči, ne ruke, nego baš guzica.
Kažu znanstvenici da oni po obliku ženine guzice zaključuju je li plodna ili nije, pa samim time vrše i odabir.
To im valjda ostalo od krapinskog rođaka.

I žene gledaju muške guze (nadam se ne radi toga da skuže koji je plodan!?!), već sam spomenula Zvjezdičin post o tome.
Nije bilo baš znanstveno ali pokazalo se da je većini žena ipak važna guza.
Oči, ruke, trbuh, ramena, sve je važno, ali guza na prvom mjestu...
Priznajem, iako su mi npr. lijepa muška leđa omiljeni dio tijela, moja ruka nekako (pre)često završi na guzi čiji je vlasnik Najdražemoje. Zapravo, češće je moja ruka na njegovoj guzi nego njegova ruka na mojoj guzi.
Ima li to logike!?! Al dobro ovo je već neka druga tema.

Dakle, prigovora nema svi vole vidjeti lijepe guzice.
Što je to lijepo to je sasvim druga priča.
Netko voli male, ali čvrste.
Netko voli velike i podatne.
Netko voli da se treskaju itd.
O ukusima se ne raspravlja, ali ipak...

Moram spomenuti ono što me je nagnalo da napišem ovaj post.
(Da Fizikalče opet sam zvjerlala okolo i to ovaj put u tramvaju!)
Ima li išta ružnije od velike debele ženske guzice.......NA MUŠKARCU!!!

Sinoć sam nakon dugo, dugo vremena čula staru stvar.
Podsjetila me na prijatelja...
To a dear friend far away...
He'll know...

Zatrpani smo svakakvim terorima.
Sa svih strana.
Ne mislim pritom na bombaše samoubojice.
Mislim na svakodnevni teror na naša osjetila, umove i slično.
Najviše terora prijeti s televizije.
Osobito onog koji atakira um.
Kako nemam internet (još uvijek) prisiljena sam tu i tamo pogledati tv što inače ne radim, osim određenih emisija.
I tako vrtim ja onih 3-4 naša programa koja imam (jer još nisam nabavila ni reciever) i slučajno pogodim Red Carpet na Novoj. To je emisija koju izbjegavam u širokom luku, ali slučajno sam naletjela i ne znam iz kojeg razloga stala.

Teror 1 - Scena - Voditelj, urednik, čistačica, tajnica, i što sve ne Danijel Delale (onaj omanji, rumeni momčić što još nije odlučio je li curica ili dečko) intervjuira Lanu Pavić (konačno znam tko je Lana Pavić!) u zagrebačkoj zračnoj luci, a ispod njih crvena trakica na kojoj velikim slovima piše (ne zaebavam se!!!) Breaking News - Lana Pavić u Hrvatskoj (op.a. vratila se iz Pariza).
????????????????????????
Očito sa mnom nešto nije u redu!?!?!?



Teror 2 - Scena - Zagrebačka špica (e ovo su mi omiljeni prilozi, baš me zanima što ima novoga na špici), u kadru Žuži Jelinek govori, citiram :"Jedna žena bez muškarca iza sebe je nula!"
A ja sad lijepo molim državno odvjetništvo da pokrene postupak protiv osobe koja je zaboravila zakopati tog fosila, neka odgovara za svoja djela, zanemarivanje dužnosti ili nešto tako...

Sve ovo trajalo je cca. 2 minute ali na mene je ostavilo trajne i dalekosežne posljedice.
Poslije ovoga nikada više ne ću biti ista!

Međutim, ne prijeti teror samo sa malih ekrana.
Teror na naša osjetila i osjećaj za estetiku događa se svakodnevno.
Kad ljudi slijepo prate trendove bez imalo odmaka i razmišljanja svojom glavom, o praktičnosti istoga npr.
Mislim ne mreš nosit gol trbuh usred zime, to ne ide.
Ili scena koju sam jutros vidjela i koja će me pratiti u noćnim morama ostatak života...

Teror 3 - Scena - Savska ulica, ja u tramvaju, pored tramvaja na biciklu prolazi djevojka (da tramvaji ujutro po Savskoj voze nevjerojatno sporo) u onim hlačama toliko plitkim da se uvijek pitam kako se drže. I kako se je li na biciklu morate naguziti i to prilično pogotovo ako vam je sic viši od guvernala, njoj su te hlače spale do pola guzice pa i niže, a kako je naravno imala kratku jaknu ispalo sve, pola guzice, cijele tange i plus još hulahopke.
Nešto prestrašno za vidjeti.

I sad si ja mislim pa dobro, jesam li ja nenormalna ili to tako treba biti a ja se jednostavno ne uklapam...
Ma kvragu sve, dosta mi je terora!!!

Iz torbe vragu ispala sam ravno u ljudsku cipelu.
A onda sam bila toliko nemirna da sam se prekopicnula i udarila glavom o pod.
Nastala je amnezija.
Zaboravila sam odakle sam ispala i postala dobrica.
Samo još tu i tamo kao lagani flash back ispod aureole zabljesnu roščići.
A onda opet brzo zaboravim!

Žvakica je pisala o majmunima i kamenju i zmijama... Zaključih da sam prava majmunica.
Nikako naučiti iz vlastitog iskustva.
Ajde ajde sad ste odmah pomislili da ću bacit neke teške spike...
Obukla sam jutros naime vunenu dolčevitu onako na golo, i sad umirem...bocka, bocka, bocka...
A znam da sam živčo i da ja i vunene majice na golo tijelo ne idemo zajedno.
A kako nemam ništa ispod ne mogu je skinuti.
Ebiga ja sam u stanju isti kamen podići i 100 puta izgleda.
Kažu da se pametni ljudi uče na tuđim greškama.
Ja ne naučim ni na svojim.
Što znači da sam ja...(ajde nek se netko usudi dopisati!)

Ovaj put ne.
Ovaj put odlučila sam ostati.
Idem do kraja,
pa makar me koštalo života.
Ovaj put odlučila sam dopustiti si
dotaknuti dno, ako treba,
jednom stvarno izgubiti.
Nisam više kukavica.
Ne bježim.





Imam svoj blog.
Možda je ovo već prožvakana tema ali ja je imam potrebu ispisati.
Ponukao me na to razgovor koji sam vodila sa Žvakicom.
Što ga duže imam sve ga ljubomornije skrivam.
On je samo moj. Samo moj!
Jednom sam se izletjela, skoro se odala. Pisala sam o tome.
Rekla sam da ga pišem Njemu, ali nisam odala koje mi je ime.
Sada se nadam se da me ne će naći, jednako onoliko koliko sam se u tom trenutku nadala da će me naći između toliko blogova.
Mislila sam to će značiti da me stvarno poznaje,
a sad mislim da bi to bio kraj mog malog raja, mog osobnog carstva.
Najdražemoje je rekao tada, sa izgubljeno-zadivljeno-turboiznenađenim izrazom lica: „Pa ti imaš cijeli jedan svoj svijet za koji nitko ne zna!“
Ta reakcija otvorila mi je oči.
Istina je i zato ga toliko volim – mislim blog.
Da nije bloga u mom životu puno toga teškog bih trenutno puno teže proživljavala.
Naravno pod ovo blog, ubrajam i sve ove divne ljude koje sam preko bloga upoznala na ovaj ili onaj način.
Da se sve svelo samo na pisanje bez ikakve interakcije davno bi on meni dosadio.
Ovako... Što da kažem!? Uljepšate mi i najusraniji dan.
Stekla sam nove prijatelje i prijateljice (znate koji ste da vas sad sve ne nabrajam).
Napisali su mi čak i moj osobni haiku. Hvala Mufasa!
Ovo je uistinu moj svijet, samo moj, nešto što ne dijelim ni s kim i u tome uživam. Moje malo blago!
Jer lijepo je sve dijeliti s voljenim osobama, ali kad imaš nešto samo svoje, imaš osjećaj da se nisi izgubio dajući se i dijeleći.
Ovo je moj komadić raja i nikome ga ne dam!

Danas sam od frendice iz Perua na mail dobila sliku njezine kćerkice.
Kako slađu osobu u životu nisam vidjela, morala sam ovo podijeliti s vama.
Razvukla mi je usne u osmijeh i ugrijala srce!
Zar nije predivna!?!



Mala Andrea Luciana odjevena za karneval!

Kao što već znate preselih se.
Iz kvarta u kvart, ne ni tako daleko.
Nisam ni shvatila u kakvoj zgradi živim do sinoć.
Iako se radi o kvartu koji već svi znaju kao kineski, ipak ovakvu šarolikost u jednoj zgradi od svega cca 18 stanova nisam očekivala.
Na muci se poznaju junaci ili u problemu se upoznaju susjedi.

Vraćam se ja poslije posla kući i ugledam neku djecu kako se motaju oko ulaza i nešto pipkaju oko vrata, već sam ih htjela zašpotat da što to rade kad priđem bliže, a ono nisu djeca nego Kinezi, komada 7-8 nisam uspjela prebrojati (uglavnom bilo ih je k'o Kineza).
Velim ja sestri da sam ih vidjela, a veli ona meni da je skužila da nam je jedan susjed Kinez.
Ajde dobro, to se moglo i očekivati, ipak je to Čajnataun.

Kad sinoć evo zgode kad se ujedinilo cijelo susjedstvo.
Bio Najdražemoje kod mene i veli žuri se kući mora uključiti video da mu nešto snimi – da još uvijek ima VHS i da još uvijek ne zna isprogramirati da se sam uključi u određeno vrijeme, ali nemojte reći da sam vam rekla – i krene van i zove me da ne može otvoriti ulazna vrata.
Siđem ja otključati (ne znam samo tko ih je pametan zaključao kad ih onda ne možeš otvoriti portafonom) kad ne ide.
Znam da je to taj ključ jer sam njime otvorila kad sam dolazila, ali sad ne će ni milimetra, ni lijevo ni desno.
Cim tamo, cim ovamo, ne ide.
Skupilo se sad već nekih susjeda, preko nekoliko, svi cimaju mojim ključem, skupilo se i nekih izvana, cimaju oni s one strane.
Najdražemoje u panici, zakasnit će, kako bi bilo da iskoči kroz balkon (u prizemlju sam ali nije baš nisko) pa se sjeti da ne smije zbog kralježnice.
Sad već jedna mlada susjeda veli pa idem ja kod vas pa ću skakati pa probati izvana otključati.
I tako vijećamo mi unutra (skupilo nas se sad već 7-8, skoro k'o Kineza), vijećaju ovi vani (skupilo se i njih) i na kraju ovi izvana uspiju nekako otključati.
Kad su lijepo otključali i otvorili vrata, moj ključ normalno vrti na sve strane.
No nije to ni važno.
Ta zgoda omogućila mi je da malo upoznam susjede pa se tu našlo svega.
Imamo Kineza, imamo Zagoraca, Slavonaca, Bosanaca, Dalmatinaca, a tko zna koga još sve jer nisu svi stanovi useljeni.

Nekako nas već vidim kako u dvorištu pečemo rakije (kineske, bosanske, slavonske), gazamo grožđe za vino, kiselimo kupus, raspaljujemo roštilje, gradele ili kotlovinu...
Svašta mi pada na pamet.
Ma milina.
A ima i nekih od kojih bi se tu i tamo mogla ići posuditi vegeta ;)

NEMAM!!!

Luda sam!
Baš kad sam mislila da sam se riješila jednom za sva vremena svih svojih poroka i ovisnosti evo ga na...
Molim lijepo, neku vezu u HT-u da mi što prije uvede telefonsku liniju u novi stan!!!

Najžalosnije od svega je što sam ja osoba koja prezire telefon.
Slažem se ja da je to korisna stvar, ali to mi je očajno sredstvo komunikacije.
Daje alibi ljudima da ne moraju viđati ljude, da im ne moraju nešto reći u facu, da se ne moraju družiti kad si i tako mogu sve reći preko telefona.
Kako je to lijepo karikirao moj stric, vrlo duhovit čovjek, kada mu je jedan njegov rođak rekao kako su mu planirali doći, ali eto...On mu je rekao: "Ma samo ti nazovi, to je jeftinije!"
Jeftinije je u svakom smislu.
Slažem se da može biti jako dobro, pogotovo za rodbinu kao što je moja, doslovno razasutu po cijelom svijetu, ali ljudi se su nekako previše oslonili na telefone, barem za moj ukus.
Ja ih prezirem, mislim telefone, ja volim ljude gledati u oči kad s njima razgovaram.
Ako ćemo sjediti sat vremena na telefonu, radije ću izdvojiti još sat pa se naći s tobom.
Ne znam. Za telefon me vežu ružne uspomene i nikada ga nisam voljela.
Ništa ne volim rješavati preko telefona.

I od svih ljudi na ovom svijetu, baš ja molim da mi što prije uvedu taj prokleti telefon koji vjerojatno gotovo da i ne ću koristiti, jer bez telefona nema interneta, a bez interneta nema bloga ni maila.
Ebiga!
Ljudskom srcu uvijek nešto treba...

Nastavi niz...

1.mirisna kupka u dvoje
2.razne aktivnosti u dvoje
3.more
4.sve vezano uz more
5.mirisna kupka single
6.yakuzzi
7.masaža cijelog tijela bilo koje vrste
8.škampi na žaru
9.školjke na žaru
10.iločki traminac
11.kineski čaj od jasmina
12.putovanje
13.lijeni vikend
14.dobra knjiga
15.udoban krevet
16.šetnja u prirodi
17.španjolski jezik
18.fini kolači
19.kava sa starim prijateljem
20.trač partija s prijateljima
21.ples
22.pijane karaoke
23.zalazak sunca
24.buđenje u zagrljaju

Kao buduću znanstvenicu, pače magistricu znanosti uvijek me zaintrigira kad se spomene neko mjerenje.
U svakom mjerenju valja voditi računa o parametrima kako bi rezultat bio standardiziran iliti usporediv sa drugim rezultatima sličnih mjerenja, već prije provedenih.
Dakle, kako bi sve ostalo na znanstvenoj razini i rezultat bio usporediv moram se obratiti iskusnijim znanstvenicima iz ovog područja.

Na posljednje mjerenje ponukao me Fizikalac svojim postom Vjera-mjera
Predmet ovoga mjerenja dakle, životno je važan za svakog muškog pripadnika vrste Homo Sapiens.
O mjerenju ovisi hoće li predmet mjerenja nazivati svojim ponosom ili sramotom.
Jesu li tome krive žene ili oni sami pitanje je u rangu sa kokom i jajetom pa ne ćemo o tome.
Za sada me samo zanimaju osnovni parametri kako bih znala je li provedeno mjerenje bilo standardizirano ili ću ga morati možda ponoviti.
Dakle, ako ste bacili oko na linkani post jasno vam je o čemu se radi.

Prvu i osnovu dilemu, u kakvom stanju se predmet mjerenja mjeri, riješio mi je još onda Fizikalac.
Tek nakon što sam pristupila mjerenju, shvatila sam da to nije dovoljno.
S koje strane se mjeri?
Koja je početna točka (završna je mislim neupitna)?
I tako.
Ima tu još detalja koje ja očito nisam znala jer ispalo je na kraju da se osoba – vlasnik predmeta mjerenja požalila, pazite sad ovo, da sam ga precijenila! Zamislite!
Da će mi kopati oči radi ukradenih 1-2 mm – vidi kod Fizikalca – to sam očekivala, ali da će se buniti da sam precijenila, e to nisam.

Istina mjerni instrument nije bio precizan i baždaren (moja ruka), ali mislim da je odokativni rezultat približno točan.
Zato molim one koji znaju više da me upute...
Mjerenje ću očito morati ponoviti još koji put, no ne žalim se.
Sve za znanost!

p.s. molim lijepo pogledati sve linkove!

p.s.2 Žvakice hvala na instrukcijama (mislim glede linkanja bezobraznici jedni!)

Tako nekako išla je neka priča ili pjesma ili je možda bila maca a ne Maša...
Bila i ja u šumi!
Mislila na vas, zamislite!
Slikala i slikala i sve si mislim joj kad ovo stavim na blog...
I onda...
Mea culpa, mea culpa, mea maxima culpa!!!
(Slijedi samobičevanje po leđima!)
Greškom sve zbrišem iz fotoaparata.
Umjesto erase frame da izbrišem jednu fotku (iako ne znam iz kojeg razloga jer na kartici od 256MB stvarno ne fali mjesta) ja stisla format i otišlo S, V, E - SVE
Ne da sam bila ljuta, luda i očajna nego sam samu sebe htjela zašutati nogama u guzicu.
Nije išlo, ipak ja nisam kineski akrobat, iako živim u kineskom kvartu!
Očajnički pokušaji da se nešto vrati uz pomoć hakerskih sposobnosti moga bratića također pali u vodu, da je hard disc išlo bi ovako NJET!
Tako ste eto dragi moji ostali skupa sa mnom bez prekrasnih fotki zelenih pupavki, muhara i sličnih lijepih i vrlo "jestivih" gljiva, raznog drveća, lišća i ostalog što se već u šumi može naći.

Da skratim kukumakanje za slikama eto sad znate išla sam nekamo, juuupiii!
Najdražemoje bio malo kriv pa imao potrebu iskupiti se.
Sreća njegova pa ja ne znam to malo bolje iskoristiti!
Uglavnom odveo me na izlet.
Išli smo u šumu (nemam pojma gdje, negdje u Zagorju).
Plan je bio tražiti gljive iako sam ja vječni skeptik unaprijed naglasila kako ja to jesti ne ću, ali sam sudjelovala u traženju.
Najviše sam našla zelenih pupavki.
Kažu da su to vrlo ukusne gljive.
Kao i jedan prekrasan primjerak velike muhare, prekrasne crvene boje, koju sam tako lijepo uslikala, šmrc.
Uglavnom to je bio moj ulov.
Našla sam i jednu jestivu al je valjda još bila beba - sunčanica (navodno).
Bilo je lijepo nakon toliko godina opet slobodno hodati po šumama.
Onih mojih kojima sam nekad carevala više nema. Opet šmrc!

Kako je naš ulov bio veoma bogat na ručku smo završili u nekom zagorskom restoranu u kojem su i najdeblji gosti izlazili van sa zapakiranim ostatkom onoga što nisu mogli pojesti.
Veeeelike porcije ukusne hrane.
Iako smo nas dvoje prilično žgoljavi, nama su na kraju zapakirali samo pola štrukli koje smo nadobudno naručili za poslije svega onoga što smo požderali.
Jeli su se i drugi dan, vrlo fiiiiniii! Mljac!

Onda smo otišli u Tuheljske toplice i tamo uživali do 22h.
Malo plivanja, pa malo grijanja u toplom bazenu, pa malo masaže u jakuzziu...Milina!
Najdražemoje zaključio da sam talent za ronjenje (učio me ronit u malom bazenu - onom do koljena - a sramote!) ali za apneju - za one koji ne znaju to je ono kad stojiš u mjestu, pa koliko dugo možeš izdržati na dah.
Kaže da sam bolja od cura s DIFa, a one se sve bave sportom.
A ja to samo probala iz zezancije, ali paše mi šta je je.
To je sport za lijenčine - čitaj za mene.
Mjere koliko dugo možeš izdržati da ama baš ništa ne radiš pa čak i ne dišeš!
Mislim da sam našla svoj sport!
Definitivno!

Bila je to lijepa nedjelja sve u svemu.
Inače, unatoč dugom vikendu nisam se nimalo odmorila i da mi nije bilo tog izleta poludjela bih vjerojatno.
Mislila sam kad konačno uselim gotovo je s poslovima, mogu život vratiti u normalu.
Malo sutra!
Gosti navalili kao ludi.
Svi hoće vidjeti novi stan.
Ah što se može, pa malo sjedeljka za ove, čajanka za one, pripremi, pospremi, pripremi, pospremi...
A moralo se i na groblje...
Luda sam!
A ja uredno neke ljudi radi svega toga odgađam već mjesecima.
Drage ljude.
Nadam se samo da će mi oprostiti.

p.s. na blogu me nema već danima ne mojom voljom nego ljudi moji još nemam telefon a kamoli internet!
Koje mučenje!