Marketing
Danas sam tužna...
Nemam nikakve veze s Vukovarom, ali svake godine na ovaj dan vratim se u one nesretne godine koje bi bilo tako lijepo zaboraviti...kad bi se moglo.
Napravila sam veliku grešku i pročitala post od Moje2ja.
Post je predobar ali asocijacije i sjećanja koje je probudio nikako nisu.
Jer jako dobro znam kako je to kad si kriv samo zato jer si Hrvat na krivom mjestu, kad imaju vlast nad tvojim životom, kad kreneš u nepoznato s vrećicom u ruci a ne znaš hoćeš li zbilja izaći živ ili će te ubiti na prvom ćošku, kad spavaš odjeven jer ne znaš je li možda ova noć kada će vas sve nekamo odvesti, kad ti tatu, ujaka, djeda, tetka, strica, susjede odvedu u logor, kad gledaš mamu kako se slama jer se ne boji za sebe nego za tebe, kad s 15 godina naglo moraš postati mudra stogodišnjakinja, kad te ljudi koje si do jučer smatrao prijateljima pljačkaju, ubijaju, maltretiraju, kada znaš da svijet kakav si poznavala nikada više ne će postojati, kad se konačno izvučeš iz sranja, dođeš na sigurno, a onda te ljudi gledaju kao svjetsko čudo, kad se moraš boriti da te prihvate jer si obilježena, jer si došla odnekud, jer si drugačija, onda sam se ljutila, danas ih razumijem.
Možda će netko misliti kako je ovo patetično, ali onaj tko nije izgubio komad života, koga rat nije dotaknuo ne može znati, i meni je drago da ima ljudi koji me ne mogu razumjeti...
Ne znate koliko ste sretni.
I ma kako jaka bila i ma koliko se trudila, i ma koliko se sve materijalno kad tad nadoknadi ono što mi nikada nitko ne će moći vratiti je dio mene koji su mi zauvijek oteli, moje uspomene.
Ostale su tamo negdje gdje moja noga nije kročila već 13 godina i vjerojatno nikada i ne će.
Kako se sjećati lijepog djetinjstva kad sve završi onim čime je završilo...
Teško je to objasniti. Nije važna ni kuća, ni auto, ni stan, ni bilo što drugo...
Važan je dom, važan je osjećaj sigurnosti, važna je bezbrižnost, važno je povjerenje u ljude...
Važan je ujak kojega još uvijek nema...
Sve to meni su uzeli neki zli ljudi.
I svaki novi gubitak, ma o čemu se radilo, na površinu iznese i te stare i tako stalno iznova.
Jer nosim, ne ožiljak, nego ranu na duši koja nikada ne će zarasti!
I boli me još i više kad neki danas kažu kako živimo u prošlosti i kako je treba što prije zaboraviti.
To je moja prošlost i prošlost mnogih od nas, i dok god smo mi živi, živi i ona.
I ma kako teško bilo moramo se boriti da se nikada ne zaboravi kako se nikada više ne bi ponovilo!
U mom prozoru sinoć je gorjela svijeća.
I večeras će!
Post je objavljen 18.11.2005. u 11:42 sati.