Većina nas živi u nesvijesti.
Zvuči čudno?
Nesvjesni sebe i svijeta oko sebe.
Malo jasnije?
Ne pretjerujem.
Zapitajte se koliko stvari u svom životu radite automatski?
Koliko toga oko sebe uopće zamjećujete?
Koliko vremena nalazite za uživanje u onom što je zapravo jedino važno?
Ne morate odgovoriti meni.
Budite iskreni sami prema sebi.
Razmislite!
Nisam ni ja ništa drugačija.
Ali primijetila sam jedno.
Ljudi koji su osjetili na svojoj koži kako je život zapravo krhka i ograničena stvar itekako znaju u njemu uživati.
Zapravo pomalo je to paradoksalno.
Imam prijateljicu, zbilja dragu prijateljicu koja je sa 26 godina doživjela moždani udar.
Do tada je radila, radila, radila, radila...stres, stres, stres, stres...
Svi su se čudili da je preživjela tako jako krvarenje u mozgu i da nije ostavilo nikakve posljedice.
Čudo.
Danas je ona jedna iz korijena promijenjena osoba.
Zadržala je sve svoje prijašnje kvalitete samo je postala puno mudrija i puno životnija.
Promijenila je prioritete za 360 stupnjeva.
Postala je još puno kvalitetnija osoba nego je bila.
Ne gubi vrijeme na gluposti, veli sutra me može opet zdrmati, ne želim se zamarati takvim stvarima...
Stvarima kojima si mi ostali svakodnevno zagorčavamo život.
Pokušavam učiti od nje...
Imam sestričnu koja se već dobrih 15 godina bori s teškom i neizlječivom bolešću.
Od svojih ranih 20-ih otkada su joj nakon dugo vremena dijagnosticirali Miasteniu gravis, autoimunu bolest, njezin život je vezan uz lijekove i bolnice.
Živi u Švicarskoj.
Sada ima 40 godina, nema muža ni djecu, ali ima doslovno milijun prijatelja i svi je obožavaju.
Živi ne 100 nego 1000 na sat.
Uživa u životu, u onom njegovom dijelu koji nije vezan uz bolnice.
A i ono vrijeme koje provodi u bolnici zabavlja osoblje i druge pacijente.
Ona je svijetao primjer kako se netko zna nositi sa tako teškom situacijom.
Ali ona zna da sutra njezini mišići mogu toliko oslabjeti da se sama ne može ni počešljati i dok se to ne dogodi želi iskoristiti svaki trenutak.
I od nje pokušavam učiti...
Nisu njih dvije jedine, znam još nekoliko primjera.
Svijetlih primjera.
Naravno da ima i onih koji ni od bliskog susreta sa smrću ne nauče, ali o njima ne želim ovdje govoriti.
Ovo je bio post posvećen mojim dvjema heroinama koje bi svima trebale služiti za primjer, od kojih treba učiti, a ne čekati da nas zadesi neka teška bolest ili nesreća da bismo počeli živjeti!