Moja profesija bavi se ljudskim ponašanjem.
Onim poremećenim ali i normalnim, jer da bismo razumjeli poremećaje moramo znati prije svega kako stvari funkcioniraju.
Kad malo bolje razmislim bio je to nekako normalan slijed.
Oduvijek mi je omiljeni sport bio promatranje ljudi oko mene, svijeta koji me okružuje...
Promatranje vodi zamjećivanju, zamjećivanje zaključivanju.
Dok sam bila srednjoškolka omiljena knjiga mi je bila Stepski vuk, Hermana Hessea.
Bila je to moja Biblija, nosila sam je doslovno svugdje sa sobom.
(Imala sam primjerak koji je jedna moja prijateljica ukrala u knjižnici kako bi mi ga poklonila, tada ih nije bilo za kupiti)
Iako mi je čak ta priča bila i prepojednostavljena.
Dugo vremena sam vodila borbe sama sa sobom.
Kao prvo moj duh i tijelo nikako nisu mogli skupa.
Mrzili su se.
A da sve bude još kompliciranije duh nije bio jedinstven.
Kao da je u meni živjelo 100 osoba.
Naspram toga onaj vuk i čovjek u jednoj osobi su bili mačji kašalj.
Što sam željela reći?
Svi mi imamo nekoliko ja na raspolaganju i oblačimo ih kao kapute prema potrebi.
Za mamu jedan, za dečka/curu drugi, za prijatelja treći, za susjeda četvrti, za profesore/nadređene peti itd.
Možete zanijekati ali ako ste iskreni priznat ćete da je tako jer je to ljudski.
Jednostavno, čovjek je društveno biće i ima potrebu biti prihvaćen, pa se ponašamo u skladu s onim što drugi od nas očekuju ili još češće što mi mislimo da oni od nas očekuju.
Ima ljudi koji glume stalno.
Koji su već toliko zaglibili u mijenjanju uloga da više ni sami ne znaju tko su i što su.
Ima onih koji se drže samo jedne uloge i igraju je uporno iako nije ni blizu stvarnosti.
O njima sam željela pisati.
Kada život teče nekim normalnim tokom takvu prividnu sliku moguće je donekle i održavati, naravno površnim promatračima, a kako je većina ljudi ipak površna u odnosima s drugim ljudima to prolazi...
Sve dok se jednog dana te osobe ne nađu u nenormalnoj situaciji.
Onda padaju sve maske.
Onda pokazuju svoje pravo lice.
Sjećate se onog slučaja Anđele Bešlić iz Sinja koja je silovana i ubijena. Novinari su postavljali pitanje stručnjacima :“Što li se to odjednom dogodilo u glavi tog mirnog obiteljskog čovjeka da je silovao i ubio maloljetnicu?“
Fora u cijeloj priči je da se nije s njim ništa odjednom dogodilo nego se odjednom našao u situaciji koja je pogodovala da izbije ono što je oduvijek ili pak dugo vremena čučalo u njemu. On zapravo nikada nije bio miran obiteljski čovjek.
U svom relativno mladom životu imala sam prilike vidjeti običnih malih ljudi kako se preko noći pretvaraju u krvoločne zvijeri, zakrvavljenih očiju, spremnih silovati, ubijati, pljačkati i pritom uživati.
Nijedan film to ne može dovoljno vijerno prikazati.
Imala sam priliku vidjeti bojažljivih ljudi koji se preko noći pretvaraju u heroje, pametnih i načitanih koji se izbezume i ne znaju što bi i glupih i neškolovanih kako preokreću nebo i zemlju da dobiju što žele.
Stavite ljude u nenormalne okolnosti i vidjet ćete njihovo pravo lice, bez obzira radi li se o pozitivnoj ili negativnoj situaciji.
Evo vam najbanalniji primjer.
Gledam u zadnje vrijeme Big Brother.
Znam sad da će se naći mnogi koji će to popljuvati i reći kategorički da to ne gledaju nikad.
Ne vjerujem im, ali dobro to sad nije predmet pisanja...
Gledam BB iz jednog vrlo prizemnog razloga, profesionalnog...
Jer što je to nego eksperiment sa štakorima zatvorenim u kutiji bez izlaza koji su iako su bili redovito hranjeni i imali sve za zadovoljenje osnovnih potreba ipak pobili jedan drugog, a na kraju je ostao samo jedan.
Čini se da mi ljudi po tome nismo puno drugačiji od štakora.
Ako to pratite, na način na koji ja pratim, možete sasvim lijepo primijetiti kako neki ljudi sada pokazuju sasvim drugo lice nego prije.
Možete prodavati spiku i glumatati tjedan ili dva ali nakon toga maske padaju.
Ali što je BB naspram bloga!?!
Blog je divna stvar...
Pazite se, promatram vas!