Marketing
Oči su ogledalo duše...
Počet ću ovu priču sa Gollumom iz Gospodara prstenova.
Ljubitelj sam knjiga i uvijek kada pogledam film nakon čitanja knjige razočarana sam, ma kako film bio dobar.
Tako je bilo i s Gospodarem prstenova.
Ipak, jedna me se stvar osobito dojmila, zbog koje sam Dvije kule (2. film) išla 2 puta gledati u kino.
Gollum.
Svi su mi govorili da sam luda, na moje oduševljenje tim stvorenjem.
Zapravo me se najviše od svega dojmila scena kada vodi unutarnju borbu, odnosno kada se bore u njemu dobri i loši Gollum, točnije, Gollum i Smeagol.
Njegove oči govore sve.
Kada govori dobri, oči su mu velike, lijepe, djetinje, postane vam simpatičan iako je zapravo jedno prilično odvratno biće, no upravo taj pogled mu daje nešto toplo, ljudsko, privlačno, nešto s čime možemo suosjećati.
Kada govori onaj zločesti, zjenice mu se ušilje, iz pogleda mu izbija zlo, vidi se da je loš.
Odjednom postaje ogavan.
On je cijelo vrijeme isti, mijenja se samo njegov pogled, odraz njegove duše u očima, a samim tim i naše emocije spram njega.
Možemo se prevariti u ljudima no ako se iskreno zagledamo u nečiji pogled puno toga možemo doznati.
No koliko često zapravo jedni druge gledamo u oči!?
Ne mislim pritom reda radi nego istinski, sa zanimanjem.
Mnogi, čak i oni koji me dobro poznaju, ne znaju da moje oči mijenjaju boju.
Kad sam bila dijete bile su jako tamne, gotovo crne, što sam starija sve su svjetlije.
No mijenjaju boju i iz tenutka u trenutak.
Nekada su potpuno zelene, a nekada obične smeđe.
Zapravo do sada je samo jedna osoba to primijetila sama, a da joj ja prije to nisam rekla.
Jedna vrlo draga osoba, tamo u dalekom Peruu.
Navečer dok sam skidala leće jer su mi oči već dobrano bile umorne gledao je jer ga je to zanimalo, a onda me je napao da meni te leće mijenjaju boju očiju.
Ja sam ga pokušala razuvjeriti a on je rekao: „Ali danas su ti bile zelene, a sad kad si skinula leće su smeđe!“
Objasnila sam mu da to nema veze sa lećama, nego s količinom svjetlosti ili pak s mojim raspoloženjem.
Da, raspoloženjem.
Primijetila sam sljedeće:
-kad sam ljuta zeleno-žute su, kao u mačke,
-kad se raznježim toplo smeđe su,
-kad se jako smijem ni ne vide se, iako su inače prilično krupne,
-kada plačem postanu nekako vodnjikavo zelene prošarane smeđim točkicama,
-kad sam jako sretna znaju biti i trava zelene,
-kad se skroz zatvorim crne su tako da u njima onaj tko gleda može vidjeti samo svoj vlastiti odraz,
-itd.
Kad bi netko obraćao pažnju ne bi mu trebale riječi dovoljno bi mu bilo da pogleda moje oči.
Na njima se ogleda sve jer one su ogledalo duše...
Kada sam tek upoznala Najdražemoje rekao mi je jednom prilikom: „ Kad te ovako pogledam kao da gledam curicu jedva punoljetnu (uvijek brije da će ga jednom uhititi zbog mene), a onda pogledam te mudre oči i skamenim se. Odjednom se osjećam k'o balavac“.
Moja seka kaže da sam i sa 3 godine imala mudre oči.
Da sam se rodila sa starom dušom.
A za sve to ne treba puno riječi.
Dovoljno je pogledati u oči.
Kada ste se zadnji put iskreno i duboko zagledali u nečije oči?
Ili možda svoje?
Post je objavljen 15.12.2005. u 08:36 sati.