Marketing
Vrijeme je samo tlapnja?
Drvoje P. Krivić (srednje ime P. od Pino)
Pogled izbliza
Kao prvo evo vam moje drvce.
Tražili ste, gledajte.
Kako je predložila Jazzie možete davati svoje prijedloge za ime, samo molim da imena budu muška jer je drvce definitivno dečkić - prišapnuo mi je.
Na ovako smanjenim slikama, ne vidi se njegova iskrivljenost, kao ni unikatni nakit, ali što ne vidite zamislite.
Također je teško osjetiti njegovu osobnost kojom tako odiše, ali evo, na kraju ću ja odlučiti koje mu ime najbolje paše.
Već su tri prijedloga:
Mufasin - Drvoje,
Jazziena - Jelka (koja nažalost ne ulazi u konkurenciju zbog spola)
i Darkwolfov Borko.
A sad ono o čemu sam danas željela pisati.
Kako je još jedna godina na izmaku, ne mogu a da se ne bavim razmišljanjima o vremenu i prolaznosti.
Inače sam osoba koja ne vjeruje u postojanje vremena ovakvog kakvoga ga mi poznajemo.
Vjerujem da se u nekom vremenskom kontinuumu zapravo sve odvija istovremeno, ali smo mi nesposobni to pojmiti pa život rado dijelimo na prošlost, sadašnjost i budućnost, pri čemu često želimo zaboraviti prošlost, živimo za budućnost, a zapravo se sve odvija sada i ovdje, ali mi toga nekako nismo svjesni.
Isto tako vjerujem da smo kalendare i satove izmislili kako bismo sami sebi dali lažnu sigurnost da možemo kontrolirati vrijeme, nešto tako veliko, strašno i nepojmljivo.
Zašto sve ovo govorim?
Kao klinka iskreno sam se divila ljudima koji su živjeli na prijelazu stoljeća.
Činjenica da je netko rođen u jednom, a umro u drugom stoljeću meni je bila fascinantna.
(Kao npr. Drug Tito 1892-1980)
Uvijek sam mislila kako su ti ljudi morali osjećati da su nešto posebno.
Nisam nikada razmišljala kako sam i ja jedna od tih.
Odnosno, kako ću ja imati priliku nešto što su uistinu rijetki doživjeli - živjeti na prijelazu, ne samo stoljeća, nego milenija.
I sada, kada evo ulazimo u 2006. godinu (zato što je to netko tako odredio), kada smo iz 20. stoljeća i 2. milenija u kojem sam se ja rodila, već uvelike zagazili u 21. stoljeće i 3. milenij, nekako se baš i ne osjećam posebno.
Zašto? Zato što se to odvija sada i ovdje, a ja toga nisam svjesna jer mi je nos zagnjuren u svakodnevnicu koja prolazi u iščekivanju neke imaginarne budućnosti ili možda zato što vrijeme jednostavno kao takvo ne postoji.
Voljela bih znati odgovore.
Znam da mi ih nitko ne može dati.
Ali ja se svejedno pitam...
Post je objavljen 28.12.2005. u 09:33 sati.