...lijepljenje ogledala
i nešto
...krpljenja i kotlokrpljenja
Namjesto rezimea ili Errata corrige
Namjesto rezimea godine, kao zadnji zapis ovdje stavit ću pjesmu koju sam napisala u njenoj zadnjoj četvrtini, pjesmu kojom sam rezimirala čitavu sebe... i baš nemali broj godina, u kojoj sam se razračunala i s "ovim" i s "onim", i koja mi je trebala toliko jako da sam je na koncu konca ove godine morala "ugurati" i u tri godine star i potpuno završen rukopis. Rekla sam: - Ova mora ući u rukopis, pa makar kao Errata corrige dodavana knjigama na posebnom požutjelom papiriću. I ušla je. Kao posljednja i zadnja. Jedina moja pjesma za koju nisam imala sliku. KAMEN, ŠKARE, PAPIR Pobjeđuje onaj kojem je manje stalo (Maja Hrgović) kada se sretnu čovjek i žena pobjeđuje onaj kojem je manje stalo kada se sretnu dva čovjeka pobjeđuje koji je manje - čovjek kada se sretnu dvije žene pobjeđuje koja ima nevinije ruke kada se sretnu stvarnost i san gubitnica je ona koja je vidljiva, uhvatljiva i ustreljiva kada se sretnu dvije stvarnosti to ne znam... ja još uvijek svim čulima tražim prvu kad se sretnu dva sna ne znam ni to... ja sam sanjala samo jedan ... nekada kada se sretnu nebo i more pobjeđuje kič u samo jednom ravnom potezu kada se sretnu nebo i more pod mojim kostima gubim (se) ja u krivim redovima i nagnutim slovima kada se sretnu ptica i nebo da, zemlja tu od početka nije imala šanse kada se sretnu lice i odraz to nikad nije bilo neriješeno i o tome je svako jutro svugdje i mnoga besana noć ovdje u kojoj je izgubilo lice izgubljeno u odrazu na ekranu kada se u jednoj sumnjivoj budnosti sretnu večer i jutro izgubio je san i ljepota ... iz svake noći u samo moju noć kada se sretnu dvije obale izgubila je rijeka i nemojte mi sad o mostovima kada se sretnu alfa i omega... stradao je materijal za slojeviti grčki mit kada se sretnu djevojčica i grčki mit... stradalo je jedno odrastanje ... zauvijek kada se u retrovizoru sretnu dviju prošlosti, pitanje je koliko je pobjednika povijest pisalo ili nam tek predstoji bitka u kojoj moramo pobijediti sebe ali svakako treba kupiti novi retrovizor kada smo se sreli riječ muška i ja ženska pobijedio je nemir na ničijoj zemlji a primirje više nikad nije sklopljeno kada se sretnu ženska čistoća i mrlja u muškom pogledu ... dvaput pogled je pljunuo na istinu, ali istina nikad nije gubitnica ... niti jednom kada se ženska laž zaklinje tri puta prije kukurijekanja pijetlova izgubilo je prijateljstvo kada se na uskom putu sretnu moje pjesme pobjeđuje ona koja me najviše ranila kada se među onim što je vrijedilo sretnu sve pjesme o meni koje su me zvale imenom pobjeđuje ona koja mi je oprostila što joj nisam bila dorasla kada se na svojim putevima koji nemaju veze s mojim posrtanjima sretnu samo pjesme pobjeđuje ona koja je pjesma samo pobjeđuje ona koja je samo pjesma i iako se (u) životu nekad može činiti drukčije jer život nikada nije ni poetičan, a niti dobar linijski sudac moj živi poeziju kao kaznu, pa ipak zna i sudi bolje a ja ću od sebe nevoljena uvijek voljeti pjesmu koja nije sebe voljeti znala kada se u nevinoj dječjoj igri ili gruboj igri neuspješno odraslih sretnu kamen i papir pobijedit će papir uvijek je tako bilo kažem u drhtavim vremenima dječjih bolesti i rana, i ovim skorenim... neizlječivih kada se sretnu kamen i papir pobjeđuje onaj papir koji je samo pjesmu samo imao a tko misli drugačije neka slobodno prvi baci kamen na ovu... na neku moju... o meni... ili pjesmu samo... na živo mrtvo slovo na papiru ... na mene verba volant, pjesme ostaju... a kamenje leti još snažnije da, pobjeđuje onaj kojem je manje stalo a meni je oduvijek stalo najviše i više od toga meni je stalo kao nikome na svijetu ali moje pobjede su uvijek bile drugačije; ja sam svaki oštri fijuk nadglasavala mekim stihom... ja sam pobjeđivala tako da sam svaki bačeni kamen u sebe umotala i uistinu nemam sliku koja bi vam to vjerno dočarala (rujan 2012.) tessa k |
Kraj svijeta
 poslije nakon što smo zamotali rafiju oko krep papira pojeli večeru stavili kore od naranči da se suše na radijatorima pa ogulili i moju koru tvojim prstima... tada ću ti reći kako sam jedne prosinačke noći u kojoj sam ja imala ožiljke na svojim prstima čeznula za tobom više nego ikad u životu zato... jer sam u jednom trenu nakon svekolikog vremena jednoga svijeta slabašno osjetila da ćeš ipak doći i ispričat ću ti kako sam te prosinačke noći ponovno poželjela sreću i sigurnost i ljubavnika koji je hrabar i kako sam onda bolnim i oprljenim prstima krenula spajati nepotpune stihove da vidim mogu li ti napisati pismo baš kao kad sam kao djevojčica spajala lišće nepotpunih djetelina zajedno da vidim mogu li napraviti jednu koja ima četiri a ti ćeš onda spojiti moja četiri potpuna prsta u svom dlanu i nasmiješiti se onom petom krivom pa reći - da i ja se sjećam te noći mislio sam da nikad nećeš doći bila je umetnuta među dane u kojima su svi čekali kraj svijeta i bili su u pravu tessa k |
Produkcija
 Zove me N. u ured. Žubori svoje "r" i sipa ushit: - Nisam ništa propustila! Zvala sam Mariju da pitam što su radili: Iz povijesti su učili Troju. Ne moram ništa učiti, taj fim sam stoput gledala! Mogu ostati doma još jedan dan, molim te... A ja onda pomislim, kako sam (uvijek u nekom svom filmu... stoijedan put istom) i sama uvijek brkala: romansiranu produkciju sa stvarnim događajima, (vlastitu raskošnu s vlastitim sverazornim) mitove s prošlošću... prošlost s herojskim vremenima... bolest s praznicima... i kako sam, post festum, jedva nadoknadila gradivo. Jedva... (ili se bar nadam da jesam) tessa k |
Apartna
I ne znaš koliko kao ti - takvih večeras ponovo nekog nemaju... I ne znaš koliko kao ti - istih za susret sa tobom baš sad se spremaju... I ne znaš ko su to, kao ti - divni i što su jastuke suzama vlažili. A lepo ste se mogli sresti, samo da ste se malo potražili... (Mika Antić)  ... Sjedile smo na njenoj sofi prije par mjeseci... i za razliku od uobičajenog - da mi čita iz knjiga za koje joj stižu opomene jer su posuđene u netolerantno dalekoj prošlosti, taj dan mi je čitala iz kave... budućnost. Rekla je: - Vidim nekoga kraj tebe prije kraja godine. Nećeš se zaljubiti, ali ćeš biti sretna. Ja sam rekla: - Ja bih se radije nesretno zaljubila. Zakolutala je očima, potpuno svjesna da govorim istinu. ... Bila sam na tom nekom čitanju nedavno, sva blistava... i onda su me... još neobjavljenu, zvali u Split, a ja sam rekla ushićeno: - Doći ću. Naravno da ću doći... Vi pojma nemate koliko ja volim Split. Onda sam joj drugi dan rekla: - Otići ćemo zajedno u taj Split, na to moje čitanje. Ti ćeš me čitati. I znaš kako će u stvari biti... Tamo... Tamo će se pojaviti netko i ja ću se zaljubiti. Rekla je: - Ti zbilja nisi normalna. Ti si u toj svojoj glavi ne možeš posložiti ni idealnu maštariju, bez barem 400 kilometara distance. ... Čitam mail dragog prijatelja: Putem ovamo nabasao sam na neku ženu tvojih godina, ali kako je bila jako apartna, po nekim mojim kriterijima naravno, misli su mi se "neobjašnjivo" svrnule na tebe. Shvatio sam da te doživljavam apartnom... I sad mi isplivava da... ta apartnost je očaravajuća, ali meni katkada ili većinom čak - nedokučiva. I zapitao sam se što to 'tjera' ljude, žene pogotovo,da budu apartne... Što ih tjera da budu 'apart'... 'od', a ne 'za'...? Očaravajuće je... kao i pogled na tu ženu danas... ali... dok je tako - nepremostivo (mi) je... Zato, sad razumiješ, uživam kad to ponekad odustaneš biti... ... Što ih tjera da budu 'apart'... 'od', a ne 'za'...? ... A lepo ste se mogli sresti, samo da ste se malo potražili... (s udaljenosti od 400 nanometara... zbilja nisam bila normalna) tessa k |
Pištolj i ja
dnevnički  ispekla sam kekse za taj dječji sajam... svih 6 punjenja, jer bilo je i ruskih, ali šubara, a ne ruleta... i onda smo ih... i ruske i proustovske išli slagati u celofan. i savijala sam ga prozirnog pod prstima i lijepila onim ljepilom iz pištolja vrućim... i ta temperatura... to je mislim 1000 stupnjeva, a ja sam nekako nespretno baratala tim pištoljem ... ovaj put, i u jednom sam času uronila kažiprst u vruću lavu i zalijepila kažiprst na celofan. prošlo mi je ljepilo do kosti mislim. ok, možda nije do kosti, ali... ... ... bože kako sam plakala. slomila sam se na koncu nad tim keksićima s pištoljem u ruci. tessa k |
Neraspoloživa želja
link na najavu  to da me se u vrijeme sezonske proliferacije želja, može staviti na listu... pa čak bez propisnog običajnog sezonskog pisma za ispunjavanje... želja, kojem bih ja onda koja računam samo - nepropisno, neuobičajeno, i svevremensko, mogla reći nek' se ipak bolje spremi, pa pokuša sljedeći put... ali ipak... ah pisma, to da me se može poželjeti standardno, bez strasti i siline, čini se garantirano ispunjivo... tipično i ovovremenski... samo jednim rutinskim klikom, bez da sam i ja kliknula... bez da sam sama jedva suspregnula da moja želja iz mene glasno klikne... sve to... uplašilo me. jako... a i smelo. mislim to - samo jednim klikom... jesam li to ista ona koju se u jednoj želji uvijek mora željeti snažno i s dvama? baš uvijek silovitim - i perom i mačem. pitam se... no ipak, bez obzira na bezobzir... život se pobrinuo da mi ostavi tu moju jedinu ulogu vazda neklikabilnog mračnog objekta želja. pa eto, kao i uvijek na terenu... u najavi su svi fakti o meni nepouzdani i krivi, a iako naoko puno obećajem, ja naprosto... nisam raspoloživa tessa k |
| < | prosinac, 2012 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
