SVID radio

četvrtkom | 18.00

Envelopes
Here Comes The Wind
Brille, 2008.



Ovaj album vraća me u dane kad smo MTV vidjeli samo na Hit Depou.

Da, da, znam, sad će ovi mlađi pudingočitači reć – evo ga stari prdonja opet slinavi za vremenima kad je Danijela Trbović bila samo u Info Depou i sad će nam držat dosadne lekcije iz nostalgije – ali ozbiljno, tom nekad jedinom prozoru u svijet strane glazbe (brrrrrr, kakvo grozno vrijeme!) znao se zalomiti, pogotovo u ranijim danima, kakav spot od Belly ili Throwing Muses, kad smo već kod tete Donelly. Ili Suede (bio je to Suede s početka karijere, ne ono radijsko smeće kasnije!), pa onda Mazzy Star, pa Jeff Buckley, pa Elastica... Pa Echobelly! Sjećam se da sam čak vidio i spot za «Motorcycle Emptiness» tamo.

Ne, moja poenta ne bi trebala biti da je prije na HRT-u bilo više tzv. indie glazbe. Čega? A. Samo sam htio reći da me «Here Comes The Wind» vraća u dane kad se reklo indie i nije se trebalo objašnjavati da to i nije baš, ono, indie skroz jer nije independent jer je to izdao veliki izdavač al u biti je jer je na tragu tih gitarskih bendova tipa Fugazi, Dinosaur Jr., Minutemen, Big Black i na kraju krajeva Pixies bla bla drla drla...

Izuzetno mi je drago da danas živimo u doba kad je svako glazbenik i postoji internet i sve je indie. Evo, sad bez italica. Indie. A sad u boldu. Indie. Pa jedan underline indie... evo ga: indie. Čak je i Severina indie. Je, je, stvarno je. Samo kod nje je to skračenica od indeed san se pojebala na brodu i onda su to svi, al stvarno svi doma gledali. Da, neke skračenice su drugačije od drugih.

Da skratim rant jer me nigdje ne vodi. Envelopes! Taa-daa! Bend koji sa izrazitom lakoćom i uvjerljivošću vraća dah gitarske pop rock glazbe iz prošlih dekada, bilo da se radi o američkom new wave-u osamdesetih ili brit-popu devedesetih. I jednom i drugom pristupaju sa suvremenim «ajmo-sve-stavit-u-teču-pa-čagod-ispadne» mash up stavom i upravo to da utjecaje ne skrivaju nego se razmeću s njima, miješaju ih i pritom stvaraju jako dobar indie-pop (šta je sad to? ne misli valjda na šamana?), ako takva glazba još uvijek postoji, a izgleda, sva nomenklatura kvragu, da postoji, čini Envelopese odličnim osvježenjem u plejeru.

Odmah na otvaračici «Party» pokazuju besramnu fascinaciju Pixiesima. Vokale izmjenjuju malo ravnopravnije od seksističkog Franka Blacka i potlačene Kim Deal, no bas i gitara svakako upučuju na Boston. Ne na bend, ej, alo. U «Freejazz» se malo čuju Sugarcubesi, malo Talking Heads, dok «Heaven» definitivno baca na Weezer. Sve su to neizbježne paralele jer Envelopesi ne zaziru od ničeg i, ponavljam, ničeg se ne srame; oni isporučuju indie rok (hm? šta? ko? za jest nešto?) klišeje koji opet zvuče dobro i novo. To nije lako za izvesti. Pogotovo ne tako lako, kako se čini da je izvedeno, kad ih se sluša.

Nekad («Put On Hold») čak budu i skroz moderni, ono, skroz, pa imaju i kompjutere i umjetne bas linije šta idu dgdggddgdgdgdgdgdgdgdgggdgd. Ma, ludo.

A «I'd Like To See You» je totalni hit. Majke mi!

Ovaj bend dolazi iz Švedske, što iz Štokholma, što iz Malmoa, što iz Pariza (da, da, to je isto u Švedskoj, sad po novom) iza sebe ima album «Demons» (nisu demoni nego demo snimke na švedskom, stvarno), glavno muško u bendu je Henrik Orrling na čijoj farmi i snimaju glazbu, glavno žensko u bendu je Audrey Pic koja pjeva kao drski mali/prekrasni slatki (odaberite sami) spoj Victorie Bergsman (bivši The Concretes i žvokal (to je skračeno od ženski vokal) u Peter, Bjorn And John singlu «Young Folks») i Nico (neću valjda sad objašnjavat ko je ta stara krava koja nikad nije znala pjevati!?), a tu su još i Fredrik Berglind-Dehlin na gitari, Martin Karlsson na basu i Filip Ekander na bubnjevima, skupa su od 2001., a ovaj album im je isproducirao Tore Johansen i ako vam kažem da je radio sa Cardigansima, Suede, OK GO, New Orderom, Marthom Wainwright i Franz Ferdinandom, znati ćete da se radi o njuški.

Ne, ne, njuški.. njuški. Krivo ste čuli. Da, da.

Nepogrešiv ukus u osamdesete i devedesete, odlično pjesmoklepstvo i energija – to su Envelopes. A najbolje od svega je to što su tako jednostavni. Znači, ako volite indie (ne, ne, gospođo, to nema veze sa Harissonom Fordom, ne, spremite to, hvala), ali u onom Hit Depo smislu s početka ovog više jadnog konstrukta nego poštenog teksta, onda će vam ova francusko-švedska kombinacija biti slatko malo otkriće godine.

Jesam nešto zaboravio?

Mmm...

Ne.

Vjetre s Skanderne, eeeeee...: Party, Freejazz, Put On Hold, Heaven, I'd Like To See You, What's The Deal?, Calypso, Life On The Beach

Slijedeća BeatNocha (ČET, 13.11.08, 18.00) presents in glorious vegan-hostilescope:

Francois K
Masterpiece
Ministry Of Sound, 2008.



Stari dida Francois Kevorkian je frend sa svima, producirao je svih i zna sve, a ove godine je zamiksao trostruki album najboljih plesnih i elektroničarskih stvari svih vremena. I skromno ga nazvao "Masterpiece". Malo spike, puno mjuze, a između Napolija, Manchestera i Tokyja (tako se zovu pojedini diskovi) za puštanje sam odabrao Tokyo. Hai! Kichigai!

Pozdrav,
ek.