SVID radio

Jučer je hrvatski narod u svim trima središnjim Dnevnicima imao priliku svjedočiti povijesnom trenutku u kojemu se mladi ljudi odlučuju poći u vojsku. Zabrinute novinarke i novinari pokušavali su «izvući» iz mladih «domuljuba», sadašnjih ročnika, razloge njihovoga prijavljivanja u vojsku, a rezultat je uglavnom bio sljedeći:

1. Nemam posla pa se nadam da će mi vojska omogućiti «egzistenciju».
2. To sam oduvijek želio; želim služiti svojoj domovini.

Većina mladih ljudi- ročnica i ročnika dolazi iz Slavonije jer kako je jedna novinarka rekla, «razumljivo je jer je to područje najviše bilo pogođeno ratom».
E pa meni to baš i nije najrazumljivije, već upravo suprotno. Zbog čega se onda ti mladi ljudi odlučuju služiti domovini koja im nije, nakon ratnih razaranja, niti dala posao niti šansu za «kvalitetan život»? Od koga će braniti državu, od nje same?
Hoće li ti budući vojnici jednoga dana morati braniti tuđe interese u nekoj dalekoj zemlji? Vjerojatno hoće jer sm ona putu ulaska u NATO. Za sada je sve u redu jer mi samo profesionalce šaljemo na taj put. Ali možemo li biti sigurni da će tako i ostati? Ja nisam sigurna.
Mogu razumijeti da svaka država treba formirati vojsku, razumijem to iz perspektive naručitelja- vojske. Ali iz perspektive tih mladih ljudi?
Je li to moderan oblik domoljublja ili bunta?
Ako je to domoljublje, onda ga kao takvoga ne poznajem. Zar se to «iznenadno, snažno domoljublje» javilo zbog straha za vlastiti život u ovoj nesigurnoj državi? Ma tko su ti koji nam ovu državu čine nesigurnom i koji nam tjeraju strah u kosti? Ne oni koji se tuku po parkovima i koji istjeruju pravdu bombama, već oni kojima taj strah, koji narod osjeća, odgovara jer se strahom najlakše manipulira. Prestrašeni građanin je napouzdaniji glasač!
Ako je bunt, onda je krenuo krivim putem.
Žudim ta tim da se ti mladi ljudi okupe ispred Vlade i kažu: «Dajte nam naš posao!» kao što su nekada isto neki, mladi ljudi vikali «Vratite nam naše devize».
Znam, znam, drugo je vrijeme i drugačije su povijesne prilike, ali je gospodarska i ekonomska situacija vrlo slična, na rubu propasti, a sredstva se i dalje koncentriraju samo u jednome gradu.
Hoćemo li zbog straha za vlastitu sigurnost i loše egzistencijalne situacije svi krenuti stopama tih mladih ljudi kreirajući neki novi oblik domoljublja- straholjublja, ne znam i bojim se uopće saznati.

K.