SVID radio

četvrtak | 18.00

Jean Michel Jarre
Oxygene
Disques Dreyfus, 1976.

(New Master Recording
EMI France, 2007.)



Vratimo se malo natrag.

1976. bila je plodna godina. Ne samo za moju najdražu majku, nego i za svjetsku diskografiju.

Te ’76. izašli su “Black And Blue” (prvi Stonesi sa Ron Woodom), “High Voltage” (prvijenac AC/DC reizdan za svjetsko tržište), “A Day At The Races” (prvi Queen album produciran od strane benda, bez pomoći Roy Thomasa Bakera), “Hotel California” (prvi album Eaglesa sa Joe Walshom), “Desire” (nasljednik “Blood On The Tracks”, sadrži bezvremenske Dylanove klasike kao što su “Sara” ili “One More Cup Of Coffee”), “Station To Station” (jedan od najalbuma Mršavog Bijelog Vojvode; sadrži “Golden Years”, goddamit!), “Ramones” (prvi album!), “Presence” (najslabije prodavani album Zeppelina ikad), “Songs In The Key Of Life” (jedan od najalbuma Stevieja Wondera), “Small Change” (četvrti album Tom Waitsa, sadrži “Tom Traubert’s Blues”), “Coney Island Baby” (šesti solo uradak Lou Reeda) i još brdo naslova.

Da je tih dana postojala polica “elektronika” u glazbenim dućanima, novi naslovi te godine uključivali bi “Evening Star” (Island) Roberta Frippa i Briana Enoa, “Pieces For Kohn” (Somnath Records) Toma Hamiltona, “Sequencer By Sinergy” (PPSD) Larryja Fasta, “Secrets” (Columbia) Herbija Hancocka a ponos scene bili su novi Tangerine Dream sa svojim “Stratosfear” (Virgin) albumom.

Između svih tih danas legendarnih, seminalnih ili s druge strane opskurnih izdanja, te 1976. (i godinu kasnije u Engleskoj preko Polydora) pojavio se prvijenac klasično obrazovanog (profesor mu je bio – taadaa!!! – veliki Pierre Schaeffer, jedan od najvažnijih skladatelja prošlog stoljeća i otac music concrete) dvadesetosmogodišnjaka iz Lyona, do onda manje poznatog po svom skladateljskom radu za tv i radio a više po svom ocu, oskarovcu Mauriceu Jarreu, skladatelju iz “Lawrencea Od Arabije” (Oskar 1962.) “Doktora Živaga” (Grammy 1967.), “Ryanove Kćeri”, “Obale Komaraca” i još na desetke drugih filmova.

Taj prvijenac bio je “Oxygene”, album kojeg je Jean Michel snimio u kuhinji i prije nego mu ga je muž kolegice s konzervatorija, Francis Dreyfus odlučio izdati u riskantnih 50 000 komada, Jean Michel se naslušao odbijenica od izdavača u stilu “tu niko ne pjeva, nema pjesama, stvari su ti predugačke i sve se isto zovu...” a u jednom intervjuu Jarre je priznao – “...čak me i moja majka pitala – zašto si ga morao nazvati po plinu?!"

Tih godina u Engleskoj se događao pank; nova, sirova i uzbudljiva glazba pored koje su Jarreov suptilni, romantični i potpuno sintisajzerski i instrumentalni prvijenac engleski kritičari ne pokopali, nego uništili svojim lošim kritikama. Jarre je imao još jedan problem sa britanskim glazbenim tiskom u ono vrijeme, činjenicu da je sin poznatog skladatelja a i njegovi klasični korijeni i to da je prije pisao glazbu za balet i operu nisu mu išli u prilog. Povrh svega bio je Francuz i još im je, dvije godine kasnije oženio Charlotte Rampling. Enchanté!

No, album je kod europske publike odjeknuo fantastično! I nastavio je odjekivati kroz godine. Do danas prodan je u više od 15 miliona kopija, a tema "Oxygene 4" je još uvijek jedan od najprepoznatljivijih komada elektronske glazbe u povijesti.

Kad ga se sluša danas, zapanjujuće je koliko je dobro ostario.

Do pojave ovog albuma, elektronska glazba živjela je na marginama suvremene klasične glazbe ili se infiltrirala u pop glazbu kao dekorativni element. Iako su Kraftwerk (najviše) i niz drugih njemačkih bendova (nešto malo manje) do sredine ’70-ih bili strašno utjecajni na tipove poput Bowieja ili Enoa, takvi izvođači funkcionirali su isključivo na marginama rok kulture.

Ono što je Jarre napravio sa “Oxygene” albumom bilo je davanje potpuno novog lica pojmu "elektronska glazba". Bio je to album koji je snimljen sa potpuno elektronskim instrumentima, Arpovima, Farfisama, AKS-ovima, melotronima i brojnim drugim. Dakle, prvi čisto elektronski album koji je uspio doći do velikog broja publike.

Nakon tri dekade i onda još malo, Jarre se vraća svom remek djelu. Vratio mu se još jednom prije i to 1997. sa ne-tako-lošim nastavkom jednostavno nazvanim "Oxygene 7-13". Ovaj put, točnije, to se zbilo prošle godine, Jarre je odlučio rekreirati originalno djelo kroz novu studijsku snimku i snimku uživo i sve to zapakirati kao cd/dvd set nazvan "Oxygene: New Master Recording". To je kolekcionarski i diskografski vrlo zgodno ali ništa novo kad se radi o ovom Francuzu, no ono s čim je ovoga puta zaista iznenadio je odlazak na intimnu turneju.

Naime, Jarrre je poznat po megalomanskim, doduše i vrlo kičastim koncertima koji su se još osamdesetih razvili u prave okupacije gradova krcate koreografijom, zborovima i pretjeranih vatrometa. Takvi koncerti obično su završavali u Guinessovoj Knjizi Rekorda po broju posjetitelja ili nekim tehničkim pretjerivanjima. To nije slučaj sa posljednjom turnejom, dapače, Jarre je izabrao sasvim drugačiji pristup: mali show u malim zatvorenim prostorima, svira cijeli “Oxygene” zajedno s još tri glazbenika (Dominique Perrier, Francis Rimbert i Claude Samard), integralno prenosi tijek cijelog albuma i ono što je vrlo interesantno – svira na originalnim instrumentima koji i dan danas ovise o naponu i ostalim fizikalnim činjenicama struje koje zvuku analognog sinta udahnjuju život.

Iako je Jarre tijekom godina svirao dijelove “Oxygenea”, nikada do sad nije izveo cijelo djelo. Odluka da se to napravi sa originalnim instrumentima za obljetnicu donijela je radost ali i konkretne probleme. Za razliku od modernih digitalnih sinteva, ovi nemaju memorije ili preset zvukova, svaki zvuk kreira se dok se kreira i nakon toga ga se ne može sejvati ili štogod i postoji velika šansa da zvuk koji izlazi van iz sinta nije onaj koji ste htjeli. Jarre objašnjava, opet ga citiram:

"To su potpuno iracionalne sprave no to i služi kao inspiracija. Prošle godine u Parizu imao sam nekoliko koncerata u jednom lijepom kazalištu i jedne večeri moj Moog sintisajzer je doslovno poludio, ali publika je reagirala na to jer je znala da je to stvarno uživo i zato je bilo zabavno. Takve greške stvore nešto prilično ljudski u dobu kad je sve tako čisto i uredno."

To je upravo i kontradikcija u srcu rane Jarreove glazbe. Iako je nastala isključivo na strojevima, ona je izuzetno ljudska. Za razliku od hladnog i robotskog Kraftwerka, Jarre je demonstrirao osjećajnost i ekološku svjesnost. To se vidjelo i dan danas se vidi na slavnoj naslovnici, slikariji francuskog slikara Michela Grangera koja otkriva planet Zemlju kako se sigurno raspada i dok se raspada otkriva nam svoju mrtvačku kostursku glavu. Ljudsku! Ta slika bila je šokantna 1976. no vrlo brzo prestala je biti šokantna i postala je i više nego aktualna.

U petak, 7.11. Jarre svoj Kisik donosi u Halu Tivoli u Ljubljani. To vam je prilika da nakon toliko mnogo godina scenske megalomanije u kojoj se sva draž njegove glazbe potpuno izgubila, gladate i slušate Jarrea u relativno ogoljelom izdanju, kako sa još trojicom glazbenika svira na starim instrumentima svoje remek djelo.

Da, zaista remek djelo. I nakon svih ovih godina! Album kojeg treba čuvati i cijeniti kao skupocjeni komad povijesti. Jer je bio prvi u kratkom ali izvrsnom nizu kreativnog Jarreovog početka mijenjanja povijesti glazbe. Podsjećam, nakon prvijenca podario nam je još samo “Equinoxe” (1978.), “Les Chants Magnétiques” (1981.), “Les Concerts en Chine” (1982.) i “Zoolook” (1984.) a nakon toga se izgubio u vatrometima i mlakoj vodi new agea.

Uz povremene bljeskove, ali... to je već materijal za knjigu.

Spotovi su izgledali glupo te 1976.: hit hitova.

Hit hitova, još jednom: live in your living room.

Isključivo za frikove: striček Jarre objašnjava muzejske primjerke.

Novo poglavlje anti-vegan glazbene sage: ide u četvrtak, 16.10. u 18.00 i bavi se novim albumom Kings Of Leon koji se zove "Only By The Night".



Followilli su se vratili! Jesu nam falili? U, za popizdit! Ko Franjo Tuđman!! No, bez obzira na sve, snimili su sasvim oke album. Ko i svaki put! Moram se prestat svađat sam sa sobom...

A bientôt !

ek