SVID radio

četvrtak | 18.30

Nick Cave & The Bad Seeds
Dig!!! Lazarus Dig!!!
Mute, 2008




«Uvijek sam imao obavezu prema stvaranju, iznad svega!», rekao je jednom naš omiljeni suvremeni pjesnik, Nick Cave. Ta ga obaveza, unatoč kotaču vremena, thank god, nije napustila jer čini se da ovaj poeta rođen prije 50 godina u Warracknabealu, pravoj vrućoj australskoj vukojebini, nikad nije bio aktivniji i uspješniji u svom životu. Šta? Mali podsjetnik slijedi.

Početkom 2007. dobili smo album novog podskupa Bad Seedsa, četveročlanu bučnu promjenu modus operandija zvanu Grinderman, a godinu dana prije toga svjetlo dana ugledao je «The Proposition», blatan, smrdljiv i dirljiv australski «kaubojac» za kojeg je napisao i scenarij i glazbu. Isto to, samo minus scenarij, napravio je i lani za hvaljeni film «Ubojstvo Brada Pitta Od Strane Kukavice Caseyja Afflecka».

I dok bi večina 50-godišnjaka grčevito se borila za svježe ideje i inspiraciju, Cave je smogao kreativne snage za sveukupno četrnaesti album sa Bad Seedsima, ili kako ih mi volimo zvati «najboljim pratećim bendom na svijetu». Zagazivši u 51. leto Cave je kreativniji nego ikad, što je razlog za veselje jer stvarno malo umjetnika ili bendova uspijeva i svoje četrnaesto izdanje učiniti svježim i zanimljivim. On je u nedavnom intervjuu «Uncutu» rekao da ne planira nečasno ostariti u roku i dovoditi se u neugodne gerijatrijske situacije. Njegov doslovno – plan je biti na sceni još deset godina, snimiti još pet Bad Seeds albuma, pet Grinderman albuma i onda se u 60. godini časno povući, kako bi izbjegao, citiram ga, ono što se događa Stingu.

Hoće li se držati plana ili ne, ostaje za vidjeti (iskreno sumnjam da ćemo gledat bolne reunione s čelavim Caveom i debelim Blixom tamo negdje 2030. godine), no da je u pedesetprvoj, nakon svih prekrasnih albuma i pjesama koje je od 1984. do danas snimio, Cave sposoban i dalje biti na svom nivou, ali ga i prekoračiti i opet se ponovno poluizmisliti, je – i ovaj album to potvrđuje.

Od 1984., kad su se prvi put okupili, pa sve do danas, kroz OOUR «The Bad Seeds» prošlo je mnogo interesantnih faca. Od apsolutnog genijalca Barryja Adamsona (koji je u Seedsima svirio bas od 1984. do 1986.), legendarnog Blixe Bargelda (on i Cave bili su, da citiram Forrest Gumpa, «like peas and carrots» od samih početaka pa do pred par godina kad ga je Blixa prijateljski napustio), pa do Rolanda Wolfa, pokojnog klavijaturiste koji je u Seedsima bio krajem osamdesetih. Danas Bad Seedsi jesu Martin P. Casey na basu, Warren Ellis na svemu čega se uhvati, Mick Harvey na gitari, James Johnston na gitari, Convay Savage na klaviru, Jim Sclavunos na perkusijama i Thomas Wydler na bubnjevima. Zašto nabrajam sve Sjemenke poimence? Zato jer je «Lazarus», opet, nakon nekog vremena, pravi bendovski, badseedsovski album, na kojem bend ne služi samo kao pozadina za Caveove pjesničke naracije, već roka i gruva, glasno i jasno, i opet tako šlampavo, prljavo ali i nepogrešivo, koherentno i savršeno, kako samo oni to znaju.

Neki albumi ovog zlatnog i uspješnog spoja frontmena/autora i benda leže na Caveovom baladerijskom klaviru, a neki drugi leže na trbuhu, prestravljeni od buke, dok im internacionalna banda zvana Bad Seeds gazi po leđima. Za ovu novu kolekciju pjesama Cave je Seedse ponovo stavio u prvi plan. Dobro, ajde, iskreno, Cave je sa svojom naracijom uvijek u prvom planu, no na «Lazarusu» su Seedsi barem - jednako važni. To se, prije svega, čuje u glasnim, na trenutke čak i funky gruvovima koji se – baš kako treba – spajaju s Caveovim, ovaj put, više izderavanim nego pjevanim lirikama. I ta promjena, kolikagod ona bila, je dobra jer dolazi iz Caveovog inteligentnog i potpuno razumnog odnosa prema svojoj dugoj i uspješnoj karijeri i želji da ga vrijeme ne pregazi, te da ne postane dosadni stari jarac koji, kao mnogi njegovi sugodišnjaci, stalno snima jednu te istu pjesmu.

Rezultat je pomalo netipična Bad Seeds ploča, svejedno koncizna, tipično Caveovski zastrašujuća po temama i pjesničkim slikama.

Album je prepun dobrih stihova i o njima bih mogao, grcajući u dugim analizama, pisati danima. Caveova naracija na «Lazarusu» je besprijekorna i duhovito inteligentna, pjesnički jaka i svako toliko, kao kakva zamka starog trapera, iznenadi svojim zanatstvom i efektivnošću. No, evo samo egzempl-dva.

Primjer odličnog građenja priče je prekrasna «Moonland», atmosferična laganica u kojoj naš pjesnik vozi po mjesečini i prati automobil ispred sebe. Stihovi «Netko te treba/ a taj netko sam ja» sjednu na svoje pravo i bolesno mjesto tek pred sami fade out kad nam Cave otkrije da se na zadnjem sjedalu auta kojeg prati nalazi Ona. Tko je ona točno, kako ga je točno povrijedila, tko je vozi i kako ide priča koja je dovela do bolesnog vrebanja u noći – nije rekao, ali zadnji stih (koji nam ne govori i ne otkriva mnogo i stoga ostavlja mnogo toga za zamišljanje) «i ja sam slijedio taj auto» u kojem on poprima zastrašujući oblik determiniranog stalkera Travisa Bicklea upravo je ona pjesnička kondicija tako tipična za Cavea.

Pjesma «Jesus Of The Moon» priča o St. James hotelu u kojem Cave gleda vremensku prognozu na tv-u (gdje tamošnji Sijerković potvrđuje opaku, biblijsku kišu koja se slijeva «kao kazna») i u kojem treba podvući crtu ispod jedne propale veze. St. James hotel je mračno i samotno mjesto preispitivanja jednog neugodnog kraja, no, on u svojoj tuzi i girl trouble težini svejedno vidi «mnoge djevojke koje se šeću niz prazne ulice...» koje mu se, jednom ili dvaput, osmjehnu. Cave tada kaže da im odgovara sa «hello» i da se nikog ne može kriviti za odzdravljanje lijepim djevojkama. Istina. Tada se, u slijedećoj strofi, ponovno vraća na temu tužnog rastanka, ali kada pjesma dođe k svome kraju, Cave se odjavljuje sa «hello/ hello/ hello...», pozdravom koji je konačni rastanak sa djevojkom iz St. James hotela ali i optimistični pozdrav novom interesu, jednoj od onih djevojaka što se šeću niz «praznu ulicu», jednoj od potencijalnih novih ljubavi.

Lirično lijepa je i «Lie Down Here (& Be My Girl)», pjesma puna jakih slika u kojoj Stara Rašpa kao dominantna muška figura izbrazdana godinama i ne uvijek lijepim iskustvima, poziva svoju znatno mlađu izabranicu da legne pored njega i bude mu djevojka. Po putu pjesnik najmanje govori o njoj a najviše, naravno, o sebi.

«More News From Nowhere» je svojevrsni inventar dosadašnjih Caveovih likova (između ostalih tu je i Deanna), a naslovna pjesma je modernizacija biblijskih motiva iz priče o Lazaru koji se ovdje prigodno zove Larry ("...koji nikad nije tražio da ga se digne iz groba!").

I tako dalje, I tako dalje, otkrijte sami; «Lazarus» je mala zbirka poezije.

Garažni zvuk ludih i škripajućih kriminalaca zvanih The Bad Seeds je na «Lazarusu» opet vrlo prisutan, podebljan i refrešan, a bariton sjajnog pjesnika je oslobođen od ranjivih privatluka te je ufuran u naratora tuđih nesreća. Rezultat ovog pomicanja prema naprijed je svježiji, opušteniji, na trenutke razuzdaniji i opčenito slobodniji zvuk ovog benda. Ok, album se tek zalaufa u svojoj drugoj polovici, što je jedina zamjerka, kolikogod ona bila mala, ovog inače odličnog albuma.

Uostalom, ko sam ja da vam govorim da je «Lazarus» odličan? Još se nije dogodilo da je Cave izdao loš album, kako na nebu tako i na zemlji, pa ni ovaj put nije drugačije.

Slijedećih deset godina, držao se Nick svog obećanog radnog plana ili ne, pjevat ćemo «hello/ hello…» najmanje jednom godišnje i tim se pozdravima iskreno veselim.

Vijesti iz Nigdjezemske: Dig, Lazarus, Dig!!!, Moonland, We Call Upon The Author, Hold On To Yourself, Lie Down Here (& Be My Girl), Jesus Of The Moon, Midnight Man i More News Fron Nowhere

Ouija Ouija, sve četiri krute: www.nickcaveandthebadseeds.com

I don't know what it is...: ...but there's definetly something going on upstairs!

I za kraj, tek toliko: blažena mladost!

Hello, hello, hello,
ek.