SVID radio

PipsChips&Videoclips
Pjesme Za Gladijatore
Menart, 2007.




Mjuzikl je, po definiciji, oblik teatra koji kombinira glazbu, pjesme, izgovoreni dijalog i ples. Mjuzikli se bave humorom, patosom, ljubavlju, ljutnjom i cijelim nizom osjećaja koji se prezentiraju kroz riječi, glazbu, pokrete i tehničke aspekte zabave kao integrirane cjeline.
S druge strane rok opera je rok album ili teatarska produkcija koji ili koja funkcionira kao glazbena drama najčešće povezana sa operom. S treće strane, konceptualni album je album koji je povezan jednom temom, bilo da je ona instrumentalna, kompozicijska, narativna ili tematska.

Zašto, o, pobogu, ovaj tekst kreće s definicijama glazbeno-scenskih formi? Zato jer je Dubravko Ivaniš, nekad znan kao Riper, onda Dudo The Riper, pa onda opet kao Dubravko Ivaniš, te danas pod astronautskim nickom Daddy, zajedno sa svojom fafenštajnskom bratijom poznatijom kao PipsChips&Videoclips, snimio novi album koji je nešto od ova tri oblika. Koji točno? Pa... znate što ću reći, jelda? Da, tako je, i sva tri i niti jedan od njih.

„Pjesme za gladijatore“ su svakako konceptualno djelo ako uzmemo u obzir imaginarni (ili stvarni?) Fafenštajn („to mitsko mjesto postanka i nade“) i astronaute (Floyd, Šinec, Droid, Daddy, Kardinal, Lopez i Brko) koji vrludaju kroz 12 pjesama, što ovaj album ne čini samo najneobičnijim hr-rok uradkom posljednjih mac godina, već i definitivno najhrabrijim. Da bi, osim kvazikonceptualnosti (nema tu klasične fabule koja se može pratiti, samo povremeni bljeskovi astronautičarskih i sf motiva) „Pjesme...“ bile mjuzikl nedostaje im scenski dio, znači vizualna komponenta, a elementi rok-opere prisutni su samo u prvoj pjesmi.

I onda, šta je to?

Vrhunska zajebancija na sebe i na sve oko sebe koja smjelo pakira queen-ovski mock-operni rok pazl i pokoju konvencionalnu PC&VC baladu na koje smo dosad navikli. Jednom rječju – zabava! Ovako duhovit album u hrvatskom mainstream roku nisam čuo – ne dugo – nego nikad! Iako je procjenjivanje tuđe duhovitosti pravi tricky biznis, jer ovisi, naravno, o puno toga subjektivnog, mogu mirne duše, kao konzument i štovatelj najrazličitijih primjera komedije reći – da, ovo je duhovito, dapače, Riper nije nikad dublje zaronio u more svojih fantaziranja i ako je «Mala Fufica» plićak koji je odavno ostavio iza sebe, ovo su vrlo zanimljive dubine.

Moje veselje nakon što sam stavio cd prvi put u plejer i nakon što se prva pjesma zavrtila bilo je ogromno! Kao nepokolebljivi fan forme hollywoodskog mjuzikla kao savršene utopijske razbibrige rekao sam, citiram sam sebe – Konačno neko! Naime, ovako nešto, iako užasno pretenciozno i vrlo kontekstualizirano, nisam u „domaćem roku“ (kad poslušate album bit će vam jasno zašto navodnici) nikad čuo. Osim, možda, na „Bombardiranju Srbije i Čačka“.

No, tamo gdje su Let3 napravili jugonostalgičarsku superproduciranu debilanu koja je duhovita, ali, nažalost i ugušena neprestanim recikliranjem istih fora i monada (a i fali joj pravih pjesama), PC&VC, nakon što se na uvodu ižive kroz semplove teme iz „Latinice“ i licencne dosade „Tko želi biti milijunaš?“, te citate Queena i Carmine Burane (i to smrtno ozbiljno – kao da zaista počinje magnum opus interstelarnih dimenzija), nastavljaju svoj tracklisting s nečim vrlo konkretnim – pjesmama.

Tako kao protutežu prvom šoku («Astronauti dolaze», dakle, pompozni intro koji nediscipliniranim slušačima može zafrkati nos) odmah isporučuje «Gravitaciju», močni nastavak onoga što je započeo na prošlom albumu sa «2x2» i sličnim pjesmama. Izlazak iz «Gravitacije», zborski stihovi «dođi s nama gore sad ti», možda je najdirljiviji trenutak u cijeloj PC&VC diskografiji! Nakon toga dva hita jedan kroz jedan, «Teroristi plaču» (sa nedvojbenom «kukom godine» - «aah!» ulaskom u refren i blentavim bekvokalnim stihovima poput "divovski kompjuteri su divovski kompjuteri") koja skriva male običnoživotne, skoro pa seinfeldovske opise truljenja pred «televizorom i televizorskim serijama») i «Zdenka i vanzemaljci», na čiju se tipičnu pipsastu hitoidnost, priznajem, za razliku od «Terorista», još nisam navikao.

No, svakako centralni komad ovog albuma je čak i na omotu/tracklistingu sugerirana i naglašena «trilogija» «U zvijezdama»/»Domaći rok»/»Električne gitare pobjeđuju» koja kroz, kao, poglavlja, skriva nekoliko odličnih, ekstremno bedastih i baš-kako-treba isfuranih smjehota u stani-kreni kombinaciji tipičnog pipsastog i netipičnog (za njih) prog-roka.

Triptih je to u kojem Riper pjeva kako su jednog dana on i njegovi «astronauti» odlučili poslušat sav domaći rok, i bez obzira «što ništa ne valja» nikom se ne zamjeriti i nikog ne izostaviti. Rezultat tog eksperimenta je našeg junaka dovelo do strašne spoznaje da sluša samo domaći rok i onda se, očito nespreman na novonastalo stanje, upita u ultraiskarikiranom falsettu (koji je sam po sebi dovoljan za navlačenje smiješka na facu!) »...što li se to odjednom dogodilo meni?!», a kad se tome doda još i dio sa Edvinom Softićem i «slatkim mufićima», zamjena riječi «rok» sa gluponomatopejom «plingiplingipling» i završnom pjesmom «trilogije», «Električne gitare pobjeđuju» (Alo! Ko se može ozbiljno obrušit na stih «Svaku neman, pošast, avet, nevolju/ električne gitare pobjeđuju»?!) u kojoj gitare zvuče kao dvadeset divljejagode-susreću-sintisajzer terci u veličanstvenom outru, ne ostaje ništa drugo do zaključiti da su ove tri stvari najhrabrije tri stvari u hr-diskografiji ikad!

Ma, gledajte, čak i ako pretjerujem s ovim «ikad» i tome sličnim – nisam odlutao predaleko od istine da bi dojam bio krivi jer ova «trilogija» mi je u samom prvom slušanju pružila više slušalačkog uzbuđenja nego svi hrvatski cedejovi zajedno.

Svašta su još PC&VC ugurali tu do kraja albuma – bigbendovsku «Idealnu pop pjesmu za astronaute» (koja u jednom dijelu ipak ode u nepotrebnu logoreju s dijelom o kitu i njegovom t-shirtu na kojem piše «smrt», ali šta sad) u kojoj se pojavljuju i nezaobilazni rumenoobrazni narodni heroj Gagarin i novine zvane «Kazmavoljskaja Pravda» (!), prekrasnu baladu «Foxtrot» koja uz nekoliko pametnih stihova ima i najmediteranskoji pips-refren ikad («Rupe, rupe, rupe su ostale...»), isto tako lijepu baladu «Slan» (»...sva tvoja sidra su trula...»), te močnu zatvaračicu (za koju je zaista šteta što ne traje dulje, pogotovo kad joj IDM-ovski kraj tako jako zove na nastavak šuškanja i klepetanja isprogramirane ritmike) «Popravak» koja se ponaša kao antipod «Dolasku astronauta» i zaključuje album kao epilog ili što, ali i kao pjesma per se, sa superzaraznom melodijicom/vokalnim rifom/kukom.

Mislim, meni su «Cabaret», «Wizard Of Oz» i «Singin' In The Rain» na topu 10 najdražih filmova svih vremena, Judy Garland najveća diva, a Rufus Wainwright jednostavno genijalac, pa su mi pojedina mjuziklovska rješenja na ovom albumu, priznajem, i više nego draga. Ali, kad se i maknem od tih svojih osobnih radosti, «Pjesme Za Gladijatore» su, ponavljam, hrvatski album uz kojeg sam se najviše zabavio. S jedne strane teatralna zašprehavanja s astronautskim i riperovskim alegorijama koje pričaju pokoju o našem Fafenštajnu a s druge nekoliko odličnih pjesama, točnije balada koje su, sa svakim novim PC&VC albumom sve bolje i bolje.

Ako ste zadnjih 10 godina spavali i mislite da PC&VC i dalje imaju veze s Dinamovom himnom – onda nastavite spavati. Ako mislite da PC&VC kradu Flaming Lipse – poslušajte Ramirez. Ako su vam Riperovi stihovi bzvz – slušajte «Vatru». Ako mislite da su mjuzikli za homiće – blago vama! Ako mi imalo vjerujete – «Pjesme za gladijatore» je najambiciozniji i najbolji hrvatski album godine. Ne samo ove.

Vesolje: Gravitacija, Teroristi plaču, U zvijezdama-Domaći rok-Električne gitare pobjeđuju, Foxtrot, Slan, Popravak

Vebovlje: www.pipschipsvideoclips.com

U Saskoj ima jedan grad a zove se: Pfaffenstein.

Zdravstvujte,
ek.