SVID radio

četvrtkom | 18.30

Radiohead
In Rainbows
Radiohead, 2007




Na početku odmah jedna isprika. Obično ove rečenice možete čitati već od petka, no ovaj vikend sam imao posla, pa nisam stigao. Kužite, nije štos u isprici nego u linku. Evo ga još jednom za svaki slučaj. Ok.

A sad... ne preko duge nego drito u njih nekoliko.

Nakon tri godine diskografske tišine, jednog odličnog frontmenovog solo albuma, marketinškog zamajavanja da će album izaći tek 2008. i nakon spekulacija s kakvom novom glazbom ovog benda ćemo se suočiti (drugim riječima - hoće li upropastiti one prekrasne nove pjesme što ih sviraju po lajvovima zadnje dvije godine), izašao je novi, osmi album grupe On A Friday, poznatije u svijetu kao Radiohead. Album se zove «In Rainbows» i ne nalazi se u dučanima već na internetu od desetog ovog mjeseca.

Prvo što vas dočeka je pjesma «15 Steps» koja, iako ima bubanj/loop početak koji može nagovijestiti da bi Rh mogli nastaviti istraživati Yorkeovu opsesiju IDM-om, već nakon tridesetak sekundi pojavom gitare razmakuje sve sumnje i odmah je jasno – «In Rainbows» je malo drugačija priča i da, Radiohead su opet bendovski bend!

No, prije nego se raspredem o glazbi, jednostavno moram reći koju o tome što su Radiohead napravili da su pretprošli tjedan zatrpali sve medije (uključujući CNN) i izazvali kompletno rušenje pojedinih internet stranica.

Naime, odkad je interneta, glazba se, uglavnom ilegalno, skida s te majke sviju mreža – to je jasno i pticama i klincima. Prodaja kompakt diskova je u posljednjih pet godina toliko drastično pala da za to ne postoji dovoljno teški epitet. Velike kompanije se poput kakvih srednjevjekovnih despota sudskim tužbama obrušavaju u Marsellus «I'm gonna get medieval on yo ass!» Wallace stilu na tzv. «male ljude» kojima je ilegalnost downloadanja smiješna i jednostavno je ignoriraju. To dovodi do pitanja hoćemo li prihvatiti novonastalo činjenično stanje ili kao kakva poslušna stoka vjerovati zakonu koji još od rimskih careva štiti sistem ergo i «male ljude»?

Štogod odvjetnici i njihovi plačodavci mislili o našem, «narodnom» poimanju slobode umjetnosti i neizbježnosti vorsprung durch technik istine, činjenica je da je mjuza na netu i da je ljudi besplatno grabe. Neki bendovi se protiv toga bore (sjetimo se samo Metallice i njihove notorne sudske tužbe protiv pionira internetske slobode – pokojnog Napstera), a neki drugi bendovi to novo činjenično stanje prihvačaju i nose se s njim (primjeri – Bowie još u devedesetima, Clap Your Hands Say Yeah predlani, hrpa net labela i cijela myspace fameja).

Radiohead su jedva, izgleda, dočekali istek dugogodišnjeg ugovora sa Parlophoneom, odnosno jednim od največih pogona u svjetskoj diskografiji - EMI-jem. Nakon što su odradili contract s «Hail To The Thief» albumom 2004., Rh su svoj novi album «In Rainbows» izdali sami, bez velike propagandne mašinerije (na kraju se pokazalo da je upravo njen izostanak, odnosno pribjegavanje internetskom "gerila marketingu" napravilo još veću galamu!) preko internetske stranice www.inrainbows.com. Tako da su svi koji su to htjeli, deset dana prije desetog desetog, mogli na dotičnoj adresi se predbilježiti ili za luksuzni discbox od četrdeset funti (i vinili i cedeji i još jedan cijeli bonus album i brdo Donwoodovog artworka, naravno) ili za, što je ovdje zanimljivije, download kojem ste sami mogli odrediti cijenu, bila ona puna dučanska, još viša, rođendan vaše bivše cure, broj grudnjaka susjede ili pak čista nula. Fora, da, ali, riječima Ringo Starra, what does it mean?

Da, ok, to je ironična ponuda jer i već spomenuti klinci i ptice, pa i Rh, znaju da bi se album i ovako i onako već isti dan pojavio na torrentima ili nekom sličnom servisu, pa je prozorčić za upis cijene na inrainbows.com koji kaže «it's up to you» pa onda još jednom potvrđuje «no, really, it's up to you» dobar štos. Ali! Osim što je dobar štos postavlja i nekoliko filozofskih pitanja. Što ustvari kupujemo kad kupujemo glazbu? Kupujemo li glazbu da bi kroz nju doživljavali osjećaje ili zbog fizičkog cd-a kojeg kao sakupljači ili hrčci volimo stavljati na policu i, na kraju krajeva, posjedovati stvar? Naravno da je fetiš vinila ili cd-a, odnosno, omota, dizajna i imanja stvar koju treba tazumijeti – pa od kolekcioniranja i diskofilije razvila se cijela jedna znanost! Za te i takve Rh su pripremili očaravajući proizvod od skoro 600 kuna, no igra sa vrijednošću digitalno skinute glazbe i time da publika sama vrednuje rad umjetnika ovdje je puno bitnija.

Bez obzira na pritužbe u stilu – gdje je konkretni cd kojeg mogu stavit pored ostalih cd-a od Radiohead na policu!?, ili – zašto su mp3ice koje je bend poslao naručiocima downloada na samo 160 kbps-a!?, album «In Rainbows» je u prvih tjedan dana skinut s neta u milijun i pol primjeraka. To govori i koliko je 2007. Radiohead i dalje bitan, zanimljiv bend, no još više o samom biznisu, odnosno o njegovoj skoroj propasti/promjeni.

Vaš voditelj/recenzent/sralo jedno obično dobio je album za 0 kuna, legalno, sa službenom zahvalom od benda na ponudi koja je pristigla na mail! Velika revolucija? Paa... bendovi su se već prije sami izdavali, ali niti jedan prije nije nikad tako snažno odaslao poruku o stanju diskografske industrije, pokazao srednji prst korporativnim konglomeratima i otišao fučkajući niz ulicu. Iako si ovakve revolucionarne pothvate mogu priuštiti samo najveći, dakle bendovi koji su dosad prodali već pokoji klasik i zaradili koju škudu, ishod je u ovom slučaju posebno dobar jer, i sad slijedi ono najnajnajbitnije, Radiohead su, povrh sve ove gungule, snimili odličan album.

Album «In Rainbows» ima deset pjesama i niti jedan sonični eksperiment na kakve smo navikli na posljednja tri albuma. Ovo je deset čistih, jednostavnih, BENDOVSKIH pjesama i u tome je njegova najveća snaga. Radiohead opet zvuče kao bend, ponovo sviraju i ponovo stvaraju tzv. magiju iz suodnosa pojedinih članova i njihovih konkretnih instrumenata. Evo, npr. ne sjećam se kad sam posljednji put tako intenzivno doživio Rh ritam sekciju, kombinaciju basa Colina Greenwooda i bubnja Phila Selwaya, dinamičnog komba koji je na prethodna tri albuma tako rijetko isplivavao iz elektroničarskih progijanja vođenih uglavnom od Yorkeja i Jonnyja, brata Colinovog. Čini se da je Thom našao svoj ventil za «laptop glazbu» u prošlogodišnjem odličnom solo isfuru «The Eraser» pa sad bend opet može biti ono što je bio i prije nego im je frontmen otkrio veličanstveni i, danas već povijesni Warp Records i slične etikete.

Da se razumijemo, nemam ništa protiv elektronskog Radioheada, dapače – «Kid A» mi je i dan danas draži i zanimljiviji od «OK Computera» (jebiga, sori, uz «OK» je poteklo puno suza i trenutaka i najbolji je ikad na svijetu ali «Kid A» stvarno je to što sam rekao da mi je), no čuti Rh ponovo kao bend, kao alter rock bend, s instrumentima kao što su npr. gitara, bas i bubanj, ono, uzbudljivije je nego što sam mislio!

Kaže koljega Vava Simčić – «srhomat je stalno na deset» i morao sam ga citirati jer to je najbolji opis «In Rainbows». Ono što Rh rade najbolje ovdje rade još bolje - dižu lanugo pili dlake na rukama! Cijelo vrijeme tu je dobar stari Rh-filing kad ruke idu u zrak na ključnim spojevima Thomovog superfalsetta i određenih nadprirodnih akorada i želja za kemijskom reakcijom prilikom koje rastu krila za bježanje iz grada problema je neopisivo jaka i svi osjećaji koji vas gnjave su odjednom u očima ali smiješak titra ispod i drago vam je da ste, unatoč svim okružujućim govnima, živi!

Tako «15 Steps» melje handclapove i gitare u melodioznu kašu od koje za par trenutaka plešete kao 15 Thom Yorkeja zajedno, a to je puno. «Bodysnatchers» evocira telekastersko prangijanje sa prvog (!) i drugog albuma (Ajme radosti! sa definitivnim Rh-trenutkom kad potegnu u novu brzinu sa «Has the light gone out for you?/ Cause the light's gone for me/ It is the 21st century...» komadom), a «Nude» je, kao i «Reckoner» Thom Yorkeova Osnovna Škola Za Najljepše Falsette i to završni razred kad uče djecu pjevati, evo je, opet ta prokleta poredba iz pokojnog časopisa "Nomad", poput anđela.

Moj osobni favorit je svakako «Weird Fishes/Arpeggi» koja plovi kao kakva Rh-verzija krautrock vozilice da bi, nakon pada u sredini kad Thom i jedna gitara odrade nešto što bi trebalo biti refren, eksplodirala natrag u ritmiku sada začinjenu prekrasnim Greenwoodovim bas-rješenjem i, kad budete slušali znati ćete na što mislim, onim sint?/sempl? zvukom koji onda cijelu stvar odvodi u svemir, doslovno. Tako jednostavno (jedan ton!) a tako efektno! Slična je i prekrasna «All I Need» sa svojim, možda čak i najdefinitivnijem Rh-trenutkom na albumu, eksplodiranjem pred kraj u celestijalnu uzvišenost klavira, činela i Thomovog glasa.

«Faust Arp», rekli su svi kritičari pa ću i ja, jer stvarno je tako, je Radioheadov odgovor na «Blackbird» s Beatles Bijelog Albuma. Slijede epski «Reckoner» i «House Of Cards» («Pyramid Song» ovog albuma, ali samo uvjetno, onako, za opis), te zaključna «Videotape» kao deep, down & dirty klavirska koda koja, osim što jedina, uz «15 Steps», minimalno koketira sa elektronikom, služi kao sasvim prikladan finale. Verzija je to posljednjeg pozdrava na moderan način, u kojem Thom pjeva «This is my way of saying goodbye/ Because I can't do it face to face/ I'm talking to you after it's too late/ From my videotape...» i mantra na riječ «videotape» da bi, na kraju, zaključio svoj goodbye, cruel world trenutak sa stihom optimizma («No matter what happens now/ You shouldn't be afraid/ Because I know today has been the most perfect day I've ever seen.») nakon kojeg cijeli album umre u minimalističkom outru, samo da bi se ponovo rodio stiskanjem tipke repeat na cd plejeru. Khm, mislio sam reć kompjuteru.

Previše utisaka, premalo riječi.

Ako je «Hail To The Thief» bio raštrkana kolekcija pjesama (zaista i je, to vidim tek sad kad se koncizan tracklisting «In Rainbows» albuma nameće kao skoro pa savršen, pa mi je tek sad jasno da je prethodni album imao četiri, pet pjesama viška) bez njihove stare kohezivnosti, ovaj novi album je cjelina od početka do kraja.

Još dvije, tri tehnikalije. Uz šestog člana (ili Radioheadovog Georga Martina) Nigela Godricha na ovom albumu radio je i Mike «Spike» Stent, poznat po radu sa milion glazbenika (od KLF i Björk, preko Depeche Modea do Massive Attacka itd.). U intervjuu za BBC Radio4 od pred neki dan, Rh menadžeri Bryce Edge i Chris Hufford izjavili su kako će bend uskoro potpisati ugovor s izdavačem ne bi li dogovorili distribuciju fizičkog cd-a koji bi se u dučanima trebao pojaviti u siječnju 2008. Tako da svi vi koji volite imati cd na polici, a četrdeset funti za discbox vam je malo previše – čekajte siječanj. Vi svi ostali odite na inrainbows.com i budite dio največe svjetske zajednice – zajednice skidača glazbe s interneta. Od sad u boji i legalno!

«In Rainbows» je, daaaaaaaakleeeeee, definitivno najjača kolekcija pjesama s velikim P koju je bend uspio okupiti na jednom mjestu u posljednjih deset godina. Radiohead opet zvuče samouvjereno, sigurno i, kako reče novinar Guardiana, «kao bend na vrhuncu svoje kreativne snage».

Ljudi koji će, nakon «In Rainbows», i dalje ovaj bend povezivati sa depresijom, čemerom i štrikom za objesit se na tavanu pored bake su potpuno izgubljeni slučajevi i bilo bi im bolje da odmah prestanu slušat glazbu jer su potrošili cijeli život na ništa. Zašto? Zato jer je Radiohead i dalje najbolji bend na svijetu. Amen.

Tracklisting: 15 Step, Bodysnatchers, Nude, Weird Fishes/Arpeggi, All I Need, Faust Arp, Reckoner, House Of Cards, Jigsaw Falling Into Place, Videotape

You, Tube And Everything Caught In The Fire:
Užasne ali informativne snimke All I Need i Nude u Amsterdamu 28.06.2006. te Jigsaw Falling Into Place u Copenhagenu 06.05.2006.

Pozdrav,
ek.

p.s.
Ono gore nije naslovnica. Nije ni ona druga slika koja liči na Pollockovo platno na koju ste možda naletili. Službene naslovnice još uvijek nema.

p.p.s.
U slijedećem nastavku vegan-hostile emisije BeatNocha: Fafenštajn - druga hrvatska rock opera!