SVID radio

PJ Harvey
White Chalk
Island, 2007




Nova Pidžej! Jooj, sa'će bit zračnih gitara gore-dolje i lijepo živčanih žestica i opet ću bit tri dana isfrustriran što ne znam svirat gitaru, lako za pjevanje, al gitara, i tako to.

A ono ništa.

Na omotu sjedi Polly Jean u dugoj, bijeloj, čipkastoj haljini na puflasta ramena, ruke joj u krilu, lice prazno od svake nade i gleda preko sobe dovoljno neosvjetljene da podsjeća na Proustovu tamnicu. Je li to ona ista haljina iz njenog prvog singla „Dress“ iz 1991.?

„Kakve to veze sad ima? To je tako tipično za vas šmokljane što se nazivate „glazbenim novinarima“! U svačemu pokušavate nać neko značenje! Gadite mi se!“

Ko je to reko?

„Šta ko je reko ja sam rekla!“ – govori Polly Jean i diže se iz stolice, izlazi iz omota i unaša mi se u facu. Gledamo se tako jedno vrijeme, lijepa je, doslovno, ko na slici.

I onda jel je to ista haljina?

„Nije, debeli.“

Oćemo se ševit?

„Sumnjam.“

Nakon toga se vratila u omot i sve je bilo ko i prije, pa sam nastavio svoju recenziju.

Polly Jean je ovog puta bacila gitaru u smeće, ne doslovno. Sad je njezin weapon of choice klavir. Miljama udaljen od melodiozne posvete Patti Smith „Stories From The City, Stories From The Sea“ (Island, 2000.) i još više tih istih milja udaljen od prošlog distorziranog bombona „Uh Huh Her“ (Island, 2004.), „White Chalk“ je potpuno akustično, tiho, mračno i polusatno djelo kojim Polly Jean ispunjava svoju staru devizu – maknuti se čim je više moguće od onoga što je radila „zadnji put“. Kako je „Uh Huh Her“ bio prilično nabrijan, bilo je logično da će novi album biti nešto tiši. No, ništa nas nije moglo pripremiti na ovakvu tišinu.

Harveyjeva je od početka devedesetih do danas isprobala mnoge r'n'r maske, bila je i rok tradicionalist i alter-diva i bluzerica, čak je nešto prtljala i s elektroničkijim zvukom. Danas je viktorijanska folk usamljenica za klavirom. U prvoj pjesmi „The Devil“ pjeva „All of my being is now in pining“ i do samog kraja zaista i je – njen glas, njeno tijelo, njene note pružaju ništa drugo do tugovanje i atmosferičnu mrakaču. Uz taj pomalo raštimani grand piano kao pojačivači okusa tu i tamo se pojavljuju i harfe, gudači i minimalna perkusija, no ono što vozi (ili ne vozi jer ako ćemo u hidronimima – ovaj album je voda stajačica) su definitivno ebony and ivory, no ne i uvijek in perfect harmony.

Bilo da se radi o ponovnom izmišljanju engleskog folka na gotički PJ način, ili o snenim minijaturama, Polly Jean je i u temama dosljedna glazbenoj priči. Tu je, npr. pjesma „To Talk To You“ u kojoj pjeva koliko joj fali pokojna baka, što je sasvim legitimna tema za pjesmu, a tako rijetko istražena. Pa onda prvi „singl“ „When Under Ether“ koja kirurški govori o brutalnoj hladnoći pobačaja. Pa „Dear Darkness“ u kojoj priznaje da joj je „tama prijatelj sve ove godine“. I tako, divota jedna optimistična puna oproštajnih poruka, istrgnutih stranica iz tuđih dnevnika, suprotstavljanja nasilja i ljubavi, samoće, duhova i sličnih radosti.

Što se tiče suradnika treba obavezno spomenuti da se Mark Ellis poznatiji kao Flood vratio za produkcijsko kormilo (pretposljednji „Uh Huh Her“ napravila je sama PJ doma u Dorsetu) a tu su i John Parish, najpoznatiji po radu s njom ali i sa 16 Horsepower, Goldfrapp, Eelsima i još mnogima, te Jim White iz The Dirty Three i Eric Drew Feldman iz Cpt. Beefhearta.

„White Chalk“ je njen osmi studijski album i svakako je njeno namjerno najteže djelo. Iako nikad nije bila lak materijal za slušanje, Bijela Kreda nadmašuje sve. Za prolazak čak i kroz nešto malo više od pola sata glazbe treba vam strpljenje, odlučnost i volja. Ali, kako to obično biva, „White Chalk“ zna nagraditi strpljivog slušača jer nedvojbeni trenuci ljepote na raznim razinama definitivno postoje. Mislim, ipak je to PJ.

„Hvala.“, čuje se iz omota.

Ništa, ništa.

Jedan kritičar ju je nazvao „Madonnom alternativnog roka“ i nije puno falio – PJ je uvijek bila ženski glazbeni kameleon s rukama duboko u temama kao što su ljubav, seks, religija i smrt. I Madonna i PJ su majstorice ponovnog izmišljanja same sebe, no tamo gdje je Madonna proizvod pop kulture, Harveyjeva je potpuno odsječena od mainstreama.

„Nego šta da jesam, nabijem i tebe i mainstream!“

Dobro je, polako, no.

Njena transformacija je ovaj put zapanjujuća. Sirova ili ovako tugaljiva, dobro ajde – refleksivna, PJ Harvey je uvijek zanimljiva. Na „White Chalk“ ona je usamljena poetesa neugode, mraka i tema o kojima pričamo uglavnom iza ponoći. Na trenutke ove pjesme čine se samodostatnima hermetičnim soničnim razglednicama iz njenog najprivatnijeg privatluka i kao takve odbit će mnoge koji će, suočeni sa zatvorenom prirodom ovih pjesama lako reći da je album „dosadan“. Nije za ne shvatiti takve izjave niti za zamjeriti, no kažem vam još jednom – strpljivi bivaju nagrađeni. I ne, ovo nije citat iz Biblije.

Ponekad sivo zimsko svijetlo svijetli ljepše od jarkog ljetnog.

„Uh huh, ovo si lijepo rekao...“

Onda, oćemo se sad maznut?

„Ae dođi.“

Najbolje od Bijele Krede: The Devil, Dear Darkness, When Under Ether, White Chalk, Silence, The Piano

Po riječima PJ Harvey glavni utjecaji na „White Chalk“: Ludwig van Beethoven, Johann Sebastian Bach, Georg Friedrich Händel, Arvo Pärt i Henryk Mikołaj Górecki

Dva instrumenta odjednom: „White Chalk“ uživo u Danskoj pred ful malo

Meni i dalje najdraža PJ Harvey stvar: C'mon Billy

Hvala na čitanju,
ek.

U slijedećem broju Vegan-Non-Friendly serijala: Thom, Ed, Colin, Phil i Jonny u dugama.