SVID radio

CARIBOU
ANDORRA
City Slang 2007



Caribou je ime iza kojeg se uglazbio Daniel Snaith, kanadski doktor matematike s adresom u Starom Albionu. No, Caribou je novo ime za Snaithovu glazbu; do pred dvije godine svijet ga je poznavao kao inventivnog elektroničara pod imenom Manitoba. Nakon što ga je stari punk roker i dj Handsome Dick Manitoba (to je isto, recimo, kao kad bi se neka hrvatska starudija, ono, Gopčev suvremenik, zvala Zgodni Kurac Međimurje) tužio zbog imena, kojeg dotični koristi još od sedamdesetih, doktor Snaith je prisilno odbacio ime kanadske savezne države i zamijenio ga sjevernoameričkim idiomom za Jelenka (rangifer tarandus).

A nije se promijenilo samo ime. Dan Snaith je sa promjenom aliasa promijenio i glazbu, donekle. Na prethodnim albumima „Start Breaking My Heart“ (Leaf, 2001.), „Up In Flames“ (Leaf, 2003.), a posebice na pretposljednjem „The Milk Of Human Kindness“ (Leaf, 2005.) stvarao je njemačkim minimalizmom i krautrockom inspiriranu IDM elektroničku ljepotu, a na ovom izuzetnom soničnom biseru Snaith je hrabro no i vrlo samouvjereno zaronio u svoju staru ljubav – zvuk pop psihodelije 60-tih godina prošlog stoljeća.

Što ovaj štreberko hoće? Pa... hoće nam pokazati i dokazati kako se na laptopu i sličnim skupim drangulijicama može, uz pravi ukus i visokorazvijemu osjetljivost prema vokalizaciji i aranžmanima spomenutog razdoblja u pop-roku, može napraviti vrhunska retro rok ploča. Kome trebaju bubnjevi i gitare i slični konvencionalni instrumenti kad „moderna vremena“ nude izobilje funkcionalnih surogata? Ok, nemojte me krivo shvatiti, nema do Led Zeppelina, ali lijepo je znati da postoje frikovi i gikovi koji stvari održavaju svježim, suvremenim i zanimljivim!

Slušajući „Andorru“, njegovu najnoviju ploču, ne možemo ne izgovarati imena kao što su The Beach Boys (a posebno Brian Wilson), The Animals (je li, eric Burdon), pa The Kinks, The Byrds, pa čak i King Crimson, Pink Floyd i još niz uvaženih „razmazivača atmosfere“ iz davnih vremena. Ne samo da Snaith perfektno invocira glazbu te ekipe svojim fejkanim instrumentarijem, već joj daje i više nego notu današnje estetike. On je sljedbenik tzv. psihodelije zlatnog doba, šećerastih refrena, prštavo visokih činela, kaleidoskopske produkcije, pretjerivanja u instrumentalističkoj kvantiteti i škrtosti u vokalnim kompliciranjima. Rezultat je album kakvog već dugo nismo čuli, album koji tako svježe, a u biti tako „normalno“ spaja elektroniku koja onda to više nije i pop glazbu koja onda to definitivno više nije!

„Andorra“ se ne gubi na mnogo mjesta iz svog pop-korita (osim na zatvaračici „Niobe“ koja je potpuno uronjena u IDM), što bi se od albuma „složenog“ na laptopu očekivalo. Cijelo vrijeme ona doslovno plovi i pluta u radiofoniji, doduše ne u onakvoj na kakvu smo, nažalost, navikli (ova koja dolazi iz velikih korporacija koje žele samo zaraditi brdo para na nezainteresiranim ali džeparcem potkovanim klincima), već u onoj nekih šatro boljih, tj. nostalgičarskih, ali iz današnje perspektive, klasičnih vremena.

Doktor Snaith se glazbom počeo baviti sa 14 godina. Priča ide da je u tim godinama ukrao, ne kasetaš iz doma invalida, nego sempler iz svoje srednje škole. Koja hrvatska škola danas ima sempler?

S ovim potpuno vokalnim djelom Caribou je postalo traženo svjetsko ime, pa Snaith sve više svira uživo zajedno sa tri frenda, što znači da su Caribou uživo bend. Ako zvuče upola dobro kao na albumu, obavezno pogledati!

Novinar/recenzent The Observera napisao je da je ovo ploča „o kojoj će najvjerojatnije sa strahopoštovanjem pričati gikovi koji znaju koju je opskurnu pjesmu Manfreda Manna na svoju kompilaciju stavio Kieran Hebden (FourTet), no ona zaslužuje mnogo mnogo širu publiku...“ Upravo ovaj slikoviti primjer glazbene n'rdovštine jest primarna Caribou-publika, no ako mu date šansu dobit ćete novog frenda.

Laptopdelia? Štajaznam...

Definitivna preporuka? O, da!

Najbolje stvari: Melody Day, Sandy, After Hours, Desiree, Niobe

Webster: caribou.fm

Hvala na čitanju,
ek.