SVID radio

utorak, 18.30

Grinderman – Grinderman
Mute, 2007



Za početak (i za promjenu) malo stihova.

(...)

vidio sam djevojku u gomili, dotrčao sam do nje i graknuo
pitao sam mogu li je izvesti a ona je rekla da ne želi

promijenio sam na krevetu plahte, počešljao sam na glavi kosu
uvukao sam trbuh a ona je opet rekla da jednostavno ne želi

čitao sam joj Elliota i čitao sam joj Yeatsa,
potrudio sam se dugo ostati budan i popravio sam joj ogradu
a ona opet nije htjela

kupio sam joj tucet snježnobijelih golubica, prao sam joj suđe u gumenim rukavicama
zvao sam je pčelice i zvao sam je ljubavi, a ona opet nije htjela
ona nikad ne želi

prokletstvo!
ja imam bez pičke bluz

poslao sam joj sve vrste cvijeća, svirao sam joj gitaru redovito
mazio sam njenu malu čiuau a ona još uvijek nije htjela

napisao sam joj pjesmu sa sto stihova, nabrao joj stotinu maslačaka
vodio sam je u šetnju pored drhtavih borova no i ona ni dalje nije htjela
ona jednostavno nikad ne želi

probao sam drugačiji pristup
popio sam litru konjaka i povračao po njenim leđima
no ona se samo nasmijala i rekla da ne želi

pomislio sam – probat ću još jednom
zvao sam je mojom malom kurvom
i osjećao sam se ko Marcel Marceau kad je rekla da nikad nije ni htjela
jednostavno nije htjela

prokletstvo!
ja imam bez pičke bluz

(izgleda da sam pogriješio oko cvijeća)

Kao što se vidi iz ovog mog priručnog (nikako umjetničkog) prijevoda aktualnog Grinderman singla „No Pussy Blues“, Nick Cave nije izgubio svoj standardni tač za duhovito-ozbiljnu poeziju. Stari majstor Mrkonja, kako su ga svojevremenu inspirativno nazvali u Nomadu, oduvijek je znao umiješati humor u svoju narativni bed. Tako je i ovdje, u njegovoj najnovijoj inkarnaciji nazvanoj Grinderman, nejebica kao potpuno legitimna tema, dobila svoju apoteozu. Mislim, ako nešto takvo kao što je pomanjkanje seksa uopće može imati apoteozu. No, to je jedna druga priča.

Početkom 2004. Cave je poveo samo jedan mali ogranak Bad Seedsa u Pariz na snimanje Abattoir Blues/The Lyre Of Orpheus dupljaka. Umjesto cijele kohorte crnih Caveovih jahača Cave je u Pariz poveo samo Martya Caseya (bivši član The Triffids, Bad Seed basist od 1990.), Jima Sclavunosa (bivši član The Crampsa, bubnjar Bad Seedsa od 1994.) i Warrena Ellisa (svira sve čega se dohvati a u Seedsima svira violinu od 1995.) i oduševio se promjenom u načinu pisanja i snimanja toliko da je istu ekipu, dakle okrnjene Bad Seedse, ponovo okupio lani u londonskom Metropolis studiju. Rezultati petodnevnih sessiona ove četvorke danas su vani i zovu se Grinderman.

Da bi uopće govorili o Grinderman moramo se sjetiti davnog Caveovog benda The Birthday Party. Bila je to ekipa koja na samom jednom nastupu izgenerirala kaos (overdoziranja, tuče, prekidi svirke itd.) kojeg mnogi bendovi ne dožive u svojoj cijeloj karijeri. Žestina, buka i zvučni kaos The Birthday Partyja kao kultnog Caveovog početka su stvari koju mnogi kritičari i recenzenti ovog albuma prizivaju i nisu skroz u krivu. Grinderman su, recimo to tako, na tragu (čitaj: prestari i preiskusni da bi to bio Birthday Party gruv) ranog Cavea ali mnogo više se glazbeno naslanjaju na Stoogese i Suicide. Isto tako ne nedostaje onog dobro poznatog Bad Seeds štiha.

Pjesnik Cave je opet dobro podmazan i bavi se uobičajenim temama. „No Pussy Blues“ je popis stvari koje muškarci čine ne bi li se ogrebli za snošaj, „Depth Charge Ethel“ je priča o frajeru koji ne može kontrolirati svoje veselje i libido dok ga frend vozi u bordel kod kurtizane jedinstvenih seksualnih sposobnosti a koje zove tako caveovski – Ethel. Na „Go Tell The Women“ Nick kao alfa mužjak pohvaljuje žene no ujedno im najavljuje da muškarci odlaze. Ima tu još svega, tako tipičnih pjesničkih slika a sve je to zamotano u distorziju i sirovu nespretnost, što ovaj albumčić čini prilično različitim od niza, uglavnom izbaladiziranih Bad Seeds albuma.

Debi album ovih poznatih faca briše sve strahove o Verglašima (ili Drobilicama, kako vam drago) kao o prolaznom „side“ projektu. Grinderman je sirov i razvaljen, pankerski kratak i sladak, i prije svega prekrasno jednostavan. To je postignuto prvenstveno glazbenim aranžmanima (Cave svira glavnu gitaru!) no isto tako djelomičnim napuštanjem klasične Caveove narativne strukture, kao i teatralnosti, po kojoj je ovaj Australac nadaleko poznat. Tu je i humor koji je oduvijek bio sastavni dio Caveove poetike, no ovdje je pojačan i mnogo više prisutan.

E, sad, da je Nick Cave ponovno izmislio sam sebe, kako je to u svojoj kritici u Jutarnjem rekao izvjesni Aco Dragaš, i nije baš. Da, Grinderman mnogo više, kao što sam već rekao, duguju Birthday Partyju i bendovima kao što su The Stooges ili u nekim pak trenucima Velvet Underground, nego Bad Seedsima od Dobrog Sina pa nadalje, no, još uvijek je to Nick Cave, koji još uvijek priča pjesme i pjeva priče svojim starim poetskim umijećem i nikad ne gubi čisti pogled. To što to sad zvuči malo življe, brže i prljavije nego posljednjih deset (i još) godina, može biti protumačeno samo kao dašak svježine u neprekinutom nizu genijalnosti, a nikako kao neka velika promjena u Caveovom stvaralaštvu.

Dakle, Grinderman su Nick Cave i tri Bad Seeds frenda. Koliko god oni svirali šlampavije i brže – to su i dalje oni. Baš zato jer nam je pokazao da unatoč tome što na oko stari i gubi kosu (koju onda pokušava nadomjestiti samo njemu cool-stojećim brkom), i dalje ima svoj dobri stari pjesnički zanos, a pogotovo stoga što nam je pokazao da nije izgubljen u moru balada i da zna otkud je potekao, pojam Grinderman, i kao bend i kao album, zaslužuje samo hvalu.

ek

Najbolje stvari: No Pussy Blues, Electric Alice, Go Tell The Women, (I Don't Want You To) Set Me Free, Man In The Moon, Love Bomb

Link: www.grinderman.com