SVID radio

Bloc Party
A Weekend In The City
Vice, 2007



Prvi album ovih Londonera smo jako volili.

Zato jer je bio jednostavan, čvrst, izrokan sa pregršt uvjerljive energije.

Drugi, e to je već druga priča.

Naime, šta.

Ambiciozan, emotivan, samouvjeren, na trenutke odličan, ali na kraju malo i dosadnjikav. Ko je tome kriv? Kele Okereke, taj tamnoputi blouk koji pjeva ko velik i uspješno se probija i kroz potencijalno opasne falsete, ali su mu teme malo srednjoškolske? I dalje super uigrani bend na čelu sa gitaristom Russelom Lissackom i ritam mašinom Mattom Tongom koji je uzeo grandiozne refrene s prve ploče pa ih je ovdje raspuhao u nove (i nepotrebne) U2 i Coldplay dimenzije?

Za razliku od prošlotjednih Clap Your Hands Say Yeah koji su, nakon skoro genijalnog prvijenca potpuno okrenuli priču na albumu-nastavku, Bloc Party su i dalje, kao, na istom putu, no, ne može se slušač oteti dojmu da ako već nisu u folderu sa malo prije spomenutim britanskim stadionskim gigantima, onda prema tome putuju. Ako se sjećate pjesme Two More Years, koja je kao singl izašla između dva albuma, onda znajte da je na A Weekend In The City skoro pa sve u tom gruvu i da je jedina žrtva ovdje ona indie svježina koju smo, ponavljam još jednom, jako volili pred godinu i pol.

Ako slušate cijeli album u cjelosti moglo bi vam se dogoditi da vam se sve pjesme spoje u jednu, kao što je to slučaj sa potpuno precjenjenom X&Y pločom nekad davno simpatičnog Coldplaya.

No, bez obzira na sva dlaka-u-jajetu prigovaranja, ovaj album je opet Bloc Party i način na koji grade pjesme pa onda grunu u refren je isto tako neodoljivo jednostavan i jednostavno neodoljiv kao i na prvom albumu.

I šta sad?

Teško mi se odlučiti jer s jedne strane pere me lagano razočaranje s obzirom na prvijenac jer A Weekend In The City nije, unatoč nekolicini super stvari, ni upola tolika energetska bomba kao prvijenac, a s druge cvilidretasto-zavodljiv pop glas crnog Kelea koji stvari čini poznatim i podnošljivim. Opet, s jedne strane pretjerana samoozbiljnost i urbana lamentiranja, a s druge nekoliko pjesama koje jednostavno odljepljuju s poda.

Može biti da me jednostavno više ne uzbuđuju. Jesu oni tome krivi ili ja?

Priznajem, nemam pojma kakav je novi Bloc Party.

Slušajte ovo ali stavite ih i malo sa strane i počekajte još godinu-dvije-tri. Vrijeme koje prođe pokazat će gdje će jedno od najdražih iznenađenja 2005. i 2006. na kraju priče završiti.

Najbolje stvari: Song For Clay (Dissapear Here), Hunting For Witches, The Prayer, Kreuzberg, I Still Remember.

Link: www.blocparty.com

ek