SVID radio

Clap Your Hands Say Yeah
Some Loud Thunder
Clap Your Hands Say Yeah / Wichita 2007



Svi koji imalo prate ono što se nezahvalno zove «indie scena» znaju za veliki uspjeh benda Clap Your Hands Say Yeah koji se izdogađao 2005. i 2006. Iskoristivši prvenstveno dobre strane interneta CYHSY svoj su samoizdati prvijenac promovirali isključivo po webzinima, blogerskim stranicama i forumima. Bez obzira na izostanak konvencionalnih PR aktivnosti, izbjegavanje pohlepnih izdavača i bilo čega ustaljenog što se samog biznisa tiče, eponimni prvijenac prodao se u brojci sa šest nula. Bio je to dokaz da vam, ako imate dobre pjesme, ne trebaju mašinerije i reklamne idiotarije. Kratko po objavljivanju prvog albuma CYHSY, glazbeni novinari govorili su o revoluciji u kojoj je internet postao nova demokratska granica za nezavisnu glazbu. Ubrzo nakon toga buknuo je i globalni fenomen my space stranice.

U nekoliko mjeseci CYHSY su od manhattanskih garažnih anonimaca postali svjetski fenomen.

Ono što prvo izleti van iz zvučnika kad slušate CYHSY je ultraprepoznatljiv vokal inače skromnog i za pojavljivanje u medijima potpuno nezainteresiranog Aleca Ounswortha. Zbog tog prepoznatljivog glasa koji se lomi, puca, krivuda i leluja, općenito zbog načina pjevanja potpuno oslobođenog od straha, Ounsworth je uspoređivan sa Byrnom iz Talking Headsa ili sa Thomom Yorkejem iz početne, Pablo Honey faze.

Novi, drugi album nazvan Some Loud Thunder je ovdje, godinu i nešto sitno nakon odličnog prvijenca i ne samo da demonstrira veliku promjenu, već i samouvjerenost ovog malog NY-benda kojem, očito, ni pravila diskografskog svijeta ni ništa slično ne mogu diktirati glazbeno izražavanje.

Some Loud Thunder nije konzistentan kao prvijenac. Više je to kaotičan nesrazmjer između odličnih, nejednakih i pomalo napornih i praznih pjesama. Manje je komercijalan, ako hoćete, i gdje je prvijenac bio impulzivan i skoro nepogrešiv, te prilično pop, njegov nastavak je sve suprotno. Sa mnogo distorzije, još većim putanjama koje Ounsworthov glas poduzima i nekoliko sporogorećih fitilja (koji, nažalost, do kraja pjesme nikud ne dođu nego se izgube u svojoj bezidejnosti) ovaj drugi album CYHSY je sirov i nebrušen, skoro pa kao skica onoga što je trebao biti.

No, u kaosu Some Loud Thunder zbirkice, u toj nebrušenosti i sirovosti ima i ljepote. I to ne samo u pojedinim, vrlo uspjelim pjesmama već i u mudima koja su obično potrebna da se već na drugom albumu napravi toliki stilski preokret.

Vrlo je bitno napomenuti da je ovaj drugijenac producirao poznati Dave Friedman kojeg znamo po radu sa Flaming Lips, Mercury Rev, Mogwai i, moram dodati, u posljednje vrijeme i sa Pipsima iz Utrina. To se itekako čuje, pogotovo na prvoj, naslovnoj pjesmi koja zvuči kao loši rip ili kao potpuni diletantizam koji je od, inače dobre stvari, napravio distorzirani njok na granici slušljivosti kojeg je Ounsworth u jednom intervjuu objasnio u stilu «slušajte to sa vinila pa ćete vidjeti.» Je li to producentsko-audiofilsko prekenjavanje (jako vjerojatno da je) ili ultimativni fuck off ovog benda konvencijama industrije i podilaženju publike – pokazat će prodaja, ili u ovom slučaju, broj downloada.

Ako je suditi po odličnom prvijencu, ovaj nastavak je lagano razočaranje. Ako ga gledamo neovisno od prvog albuma, onda ovo nikako nije zastranjenje nego smo dobili novi mali bend za strpljive slušače kojima je potrebno malo više od «yeah!» ili «come on!» i sličnih r'n'r klišea; za ljude kojima je pop, čak i kad je upakiran u rok, nužno zlo.

Ono što je nepobitno je i da čak kad gnjave, a na trenutke, nažalost na Some Loud Thunder to i rade, CYHSY su suvereni i lako im je vjerovati. A kad ne gnjave su prekrasni! Sve u svemu, solidni nastavak s vrlo malom dozom razočarenja koju će najvjerojatnije isprati i poništiti vrijeme koje dolazi; vrijeme koje će CYHSY pretvoriti u nepobitnu činjenicu scene slijedećih desetak godina. Ili će biti tako ili će otići u povijest kao bend koji je skoro uspio. To će, jedva čekam, pokazati treći album.

Najbolje stvari: Emily Jean Stock, Satan Said Dance, Love Song No 7, Yankee Go Home, Underwater (You & Me), Five Easy Pieces

Link: www.clapyourhandssayyeah.com

ek