Sve je veći mrak u mraku,,,

LACK OF INSPIRATION

IN PROGRESS

Morat ćete me ispričati, ali trenutno sam baz inspiracije... Nemam uopće volje, vremena, a baš ni želje: škola me je opet počela daviti, sestra također, laži pogotovo, a najradije ne bih ni spominjala to da mi prijatelj upravo leži u bolnici, a ja mu ne mogu nikako pomoći. Ne spominjem činjenicu koja kaže da nemam ideja. Međutim, pripremam jedan važan rad koji ću vjerojatno u dijelovima iznijeti pred vas, pa ću popuniti koji redak na ovom čudu.
Nego, zasad ćete biti zadovoljni prijevodom pjesme, koju ste već trebali pročitati, a ako ipak još niste, bez brige, još ima nade... Možete ju naći pritiskom na ovaj link.

Prijevod je doslovan, zato se nemojte zgražati, jer je pjesma izvorno napisana na engleskom jeziku. A nije niti teško za razumjeti, to je jako jednostavno.

Evo ga sad:

Ima jedna pjesma koja kaže "život nije Hollywood", ali ja tako ne mislim. Mislim upravo suprotno... Život je Hollywood.

Hollywood je najpoznatiji po filmskoj industriji. Ako su moji izvori točni, filmska se industrija razvijala najprije u New Yorku, a zatim se, zbog nedostatka prostora potrebnog za snimanje određenih scena u određenim filmovima koji su se snimali isključivo u studijima određene namjene, i to vezane uz snimanje i obradu filmova, sve se to skupa preselilo na farmu Hollywood na zapadnoj obali SADa. Na toj je farmi bilo dovoljno mjesta za snimanje npr. vesterna, izuzetno popularnih tada, a još popularnijih i mnogo kasnije, a bilo je i dovoljno sunčanih dana u godini, u prosjeku 350 od 365, tako da nije bilo brige od nedovoljno svjetla na setu.
Nemojte me uzeti za riječ, ali tako je to otprilike bilo...

Danas je u Hollywoodu malčice veći promet nego tada. New York sada ima drugačiju zadaću od snimanja filmova, a koju je preuzeo Hollywood. Ondje je sada cijela rulja zvijezda, zvjezdica, agenata, lovaca na one talentirane i one malo manjih mogućnosti, i naravno, sve to ne bi štimalo bez uvijek prisutnih paparazza koji postoje da bi nas izvještavali o veoma zanimljivom životu navedenih stanovnika, koji nas bez konkurencije najviše zanima, jer što bi moglo biti važnije od toga pere li Cameron Diaz zube ili koristi zubni konac, i je li Angelina Jolie usvojila dijete iz Ugande ili Ruande, ili je samo napravila novu tetovažu. Ne smijemo zaboraviti ni bezbrojne obožavatelje željne autograma ili barem udaljenosti od njihove omiljene zvijezde manje od cca 100 m.

Hollywood nije mjesto gdje je život bajan, krasan niti sjajan... Hollywood je jednostavno tijekom godina razvio sposobnost kamufliranja i obmanjivanja naivnih promatrača-smrtnika. Svaka čast na kamuflaži, ali ona ipak nije tako čvrsta kao što su neki sposobni povjerovati.

Eto, sad kad smo već došli do zaključka o tome kakvo je Hollywood mjesto, možemo se vratiti u sam korijen problema kojim se bavi ovaj tekst, a to je moja samouvjerena izjava da je život Hollywood.
Ako vrijedi jednadžba:
Hollywood = mjesto obmane i laži (to je naknadno dodano, nadam se da se ne ljutite:)
a u isto vrijeme vrijedi i jednadžba:
život = Hollywood
dolazimo do jednostavnog zaključka... Je li to stvarno potrebno pisati? No dobro, evo za one koji spavaju dok čitaju (znam kako je to, jer da ne znam, zaključak ne bi stajao tu dole):
ZAKLJUČAK:
život = mjesto obmane i laži.

Nadam se da sam sada jasna.

Obrazloženje:
Life sucks, and that's a fact. And it's not just me thinking that way! >You'll have to excuse me for this, but sometimes it's easier for me to express my thoughts na engleskom jeziku... Ajmo sad probat na Našem...

Život je kaša smješana od laži, iluzija, neprovjerenih informacija (misli se tračeva), tuge, osjećaja, odbijanja, neznanja, opijenosti sobom i svime što ima ikakve veze sa čovjekovim JA... Kad u kašu dodamo ljepilo, bjelanjke, vanilin šećer i visoke tehnologije, dobivamo modernu a povrh svega egocentričnu civilizaciju stvorenu na temeljima civilizacije čija je glavna zabava bila uživanje u primitivnom natjeravanju ljudi i životinja u velikom kružnom prostoru, a ona sama se temelji na civilizaciji štovanja mnogih bogova kako bi ljudi-pripadnici te civilizacije mogli imati određeni odmak, distancu od surovog stvarnog života.
Duga neka rečenica, jelda?
Shvaćate koja je pouka? Life sucks... Zar ne?

Tako su, dakle, moderni ljudi rođeni s duboko usađenim osjećajem moderne civiliziranosti zamislili osjećaje. Osjećaje raznih vrsta, onakvih kakvima se bave psihijatri. Ne osuđujem ja nikoga, niti kažem da su ti osjećaji samo umišljeni ili nestvarni... Hoću reći da bi život mogao biti puno jednostavniji, npr. bez depresije. Jedino što osuđujem su anoreksija, bulimija i slične bolesti kojima čovjek sam sebe iscrpljuje do granica svojih resursa i mogućnosti, i oštro se tome protivim. Depresija, međutim, nije pokušaj čovjeka da povrijedi sam sebe ili druge utječući na njih ozlijeđujući sebe. Depresija je (ovo bi psihijatri voljeli čuti) zov upomoć... Ali ne onakav kakvim ga mi tumačimo. Nije to zato što "nitko ne primjećuje", nego zato što je prisutan osjećaj da su svi uroćeni protiv i da su svi uvijek na protivničkoj strani... A, što je najbolje od svega, to je istina. Nije mi važno hoće li itko pomisliti "vidi luđakinje", nego mi je važno iznijeti svoje mišljenje, a ono je u potpunosti okrenuto protiv psihijatara. Jedan je najvažniji razlog zbog kojeg su psihijatri beskorisni, a taj je da puno ljudi ne govore sve niti najboljem prijatelju, članovima obitelji ili bračnom partneru, a sasvim je sigurno da neće ni čovjeku kojeg vide prvi poot u životu i kojem ne mogu dati nimalo povjerenja za koje je potrebno puno truda da bi se zaslužilo. I tako se vraćamo u Hollywood, i kažem da nije sve kao u američkim filmovima, i da se ljudi ne otvaraju psihijatrima kao što to čine glumci igrajući uloge pacijenata. Barem ako sam ja dobro shvatila Naš hrvatski mentalitet, koji je zasad ostao nepromijenjen od moje zadnje provjere.

...

Ne vjerujem u psihijatre kao što ne vjerujem u Boga, ljubav ni američke filmove za tinejdžere...

Život nije psihijatrijska ustanova, život nije američki film...
Život je prejednostavan da bi bio ovako kompliciran.

NEŽELJENI GOSTI





Je li Vam se ikad dogodilo da ste sreli osobu koju ste u tom trenutku najmanje očekivali, a ne biste ju ni htjeli sresti?

Nedavno smo se ja i Uptown Girl prisjećale ljeta 2006.
Kad smo proanalizirale sve dobre i lijepe stvari, na red su doše one loše, a kad kažem stvari, mislim ljudi. Ima jedan čovjek koji ljeti dođe na naše more i davi nas svojim pričama. Frajer je dosadan, nezamislivo. On priča o tome što se njemu događa u životu, i misli da je zanimljiv. On je iznimka, kako god se to uzelo. Nije samo stvar u tome što priča, nego što radi. Izađemo van i želimo se zabaviti, ali u njegovom prisustvu to jednostavno nije moguće. Naravno da nije, ne može ni biti uz nekoga tko nam stalno dahće za vrat govoreći kako je dosadno, ne shvaćajući razlog. Ali dobro, za to ga ne krivim, nismo ni mi shvaćali u početku. Dok se jedne večeri nismo savršeno dobro zabavili... Svima je bilo jasno zašto: nije bilo Njega. Otada smo ga izbjegavali u širokom luku. Jednom smo prilikom bili na plaži (a on nas je otkrio, nažalost!), i pitao je: "Kamo se ide večeras?". To je ispalo smiješno... Svi su si počeli nešto mumljati u bradu i lagano se okrenuli za 180°. Njemu ništa nije bilo jasno, ali meni je. To je izgledalo kao u nekom lošem američkom filmu. Uglavnom, nije doznao "kamo se ide"(kakvo je to uopće pitanje?!), ali nas je i navečer pronašao.

I tako smo ja i Uptown trčale malo njega, i ja sam, u šali, naravno rekla da želim da on što prije dođe, i da ga želim vidjeti jer da je on dobar dečko i da je full zanimljiv... I slične gluposti.
I tako nas dvije šećemo danas i naletimo na njega. Nisam znala da li da plačem ili da se smijem. I tako sam se počela smijati. Točnije, umirati od smijeha. Izazvala sam zlo. Nisam mogla vjerovati, a nije ni Uptown. Skoro me ubila. Derala se na mene: "Zašto si ga uopće spominjala?! Zašto si to rekla?! Šta si baš morala TOG vraga dozvat?!". I sl. A kako sam sam na sebe urlala... Još ni sad ne mogu vjerovati da se opet stvorio... A baš sam bila sretna da smo slobodni od njega, barem do ljeta.
Ali ništa od toga, nisam ja te sreće. Nisam nikad ni bila.
Čovjek bi trebao uživati u malim stvarima. Ako itko zna koje su to, neka mi slobodno javi. I keep my mind opened.
Poosa,,,

Evo, samo da se na kratko javim...
Htjela bih samo reći da sam već dugo razmišljala da promijenim layout, ali nikako nisam mogla pronaći prikladni... Moja strast su anđeli (i slično, mislim na ljude s krilima), a s tim da ne znam sama izraditi tako nešto, oslanjam se na dobre ljude koji svoje predloške dobrovoljno stavljaju na Internet. Želim da mi glavna slika bude anđeo, i to će tako ostati, alli nisam imala pojma kako je teško naće layout s likom anđela... Pošteno sam se "naradila" tražeći lijepu sliku... I sada sam donekle zadovoljna. Htjela bih još samo da kažete što Vi mislite, i koji Vam se više sviđa. Ja osobno preferiram onaj stari, ali to je možda zato što sam se već navikla na njega, i zato što je to bio prvi kojeg sam našla i znala sam da ću jednoga dana napraviti blog samo zato da bih mogla staviti taj predložak! Hvala Gaduri na gaduradizajnu na tome što mi je omogućila takvu sreću! (mislim ozbiljno)
Neka se glas naroda čuje, recite što Vam se više sviđa, jer meni nije problem vratiti na staro!!!
Poosa svima, hvala.
I poosa za Uptown Girl koja me gnjavi, i koju ja gnjavim (međusobno se gnjavimo) iz dana u dan!

Osjećam da se bliži ljeto. Jedva čekam... Ovaj miris u zraku prožeo je svaku prostoriju kuće opojnim, blagotvornim osjetom topline ljeta. Taj je miris donio osjećaj blizine mora. Osjećam da je doba kupaćih kostima blizu... Jedva čekam taj dan kad ću se spustiti do mora, prostrti ručnik i leći blizu mora dok me Sunce bude grlilo svom svojom toplinom. Njegov nježni dodir na mojoj koži formula je sreće. To znači da je došlo doba neograničene sreće i gubljenja dana u beskrajnim neprospavanim noćima. To je ono što oduševljava većinu ljudi koje poznajem: škola je stavljena na čekanje sve do rujna, a do tada se može puno dana izgubiti uludo...
Taj će dan biti veličanstven. Japanke, haljinica, bikini... Ručnik u jednoj ruci, mobitel u drugoj, i nema nam kraja...
Navečer van, u Beach bar koji svake godine po tri puta promijeni ime: zadnje je bilo Plaža, a za dalje ćemo vidjeti. Sjesti na stolicu dok pogled pada na more i zgođušne mlađahne Talijančiće, naručiti čašu bilo čega i uživati u laganom povjetarcu koji radi propuh pod lepršavom suknjicom i hladi noge, glatke, da bi čovjek poželio dotaknuti ih u svoj njihovoj slavi - puti preplanule pod laganim dodirom kasnopopodnevnog Sunca...
Zabavi nema kraja, pogotovi za one neuskraćene roditieljske široke ruke i dubokog džepa. Ugostitelji trljaju ruke prepune posla i raznih kuna, eura, te u ponekom slučaju i dolllara. Oči im bljeskaju jednakom jačinom kao i oči mlade tinejdžerke, zaljubjene u ljeto i prijateljevog prijatelja koji se, nakon mnogo godina, i ne čini tako odbojan sa svojim podebljalim novčanikom u džepu hlača koje su mu, kao i sve drugo, financirali roditelji...



Idilično, zar ne?
Eee, kad bi život bio tako jednostavan...
Ali to je moje viđenje ljeta, i koliko se god ja realna trudila biti, to mi mišljenje nitko ne može promijeniti, koliko god dobro taj netko znao ispirati mozak. Mogu se samo nadati da će ovo ljeto biti takvo, i mislim da zaista ne očekujem previše.

I LOVE YOU, GUYS...

Danas sam prvi put prala auto. Naravno, ne moj... Nažalost...
Oni koji su to već radili, znat će o čemu pričam. Pranje stakala na automobilu je nešto kao egzorcizam - trud uložen istjerivanju demona sličan je onome uloženom u stiskanje vlažne krpe u zgrčenoj ruci tinejdžerke. Trud se isplatio - dobila sam 10 kn. Nije puno količinski, ali zato puno znači što se tiče nagrade, to mi znači kao da sam osvojila zlatnu medalju u zahtjevnoj disciplini.
Sve poteškoće u pranju riješila je, naravno, glazba. To je više -manje jedino što me može oraspoložiti u većini loših trenutaka. The Bangels, Cindy Lauper, Billy Joel... - to su ljudi bez kojih moj život ne bi ovako glatko prolazio. Nije da se hvalim, moj život i nije nešto, ali kad zateknem samu sebe zadovoljnu sa 10 kn, znači da je nešto definitivno u redu...
Prije koju godinu me ulovila on "faza" u kojoj sam mislila da je "cijeli svijet osnovao urotu protiv mene", kako to popularno znaju reći. To je potpuno NETOČNO. Nitko nema taj osjećaj, bez obzira na to što drugi govorili. Osjećaj je bio više: "ne želim da mi se itko približi da ga ne ozlijedim". Nije stvar u tome da to radim zato što mi netko smeta ili zato što sam na nekoga ljuta. Stvar je u tome da ne traži svako "zašto" svoje "zato". Na neko "zašto" odgovor je jednostavno "tek tako", ponekad i "zašto ne?". Ljudi, shvatite, ne mora sve imati svoj razlo, uzrok niti posljedicu. Ne mora na svako pitanje postojati odgovor - ni jednostavan i logičan, a niti složen i nerazumljiv običnom uhu smrtnika.
Nego, vratimo se mi na ono auto. Auto se zove "Crveni patuljak", i ja se iskreno nadam da će jednog dana biti moje. Ali, uzevši u obzir kako sada stanje stoji, bit ću sretna ako budem imala novaca za mjesečnu količinu benzina. Čini mi se da ču za nju skupljati godinama...
Šalu na stranu... Šaljem Vam POOSU!

GOTOVA JE ŠKOLA
DO DALJNJEGA

Bilo je i vrijeme. Ako mi išta sad treba, to je odmor. Puno, puno, puno odmora. Samo da napišem ovaj post i onda direkt u krpe. Pilo se i pjevalo, sad je red na toploj postelji. To me najviše veseli - kakva cuga, kakve fešte (kakvo učenje, hehe) - sad mi treba odmor da se odmorim od onih DOSADNIH profesora. Da, da, dosadni su, vjerovali vi to ili ne. Peku me oči od pospanosti pa neću dugo...

Danas je bio dan kao i svaki drugi, samo malo veseliji. Čovjek koji nije moja generacija i ne zna što znači biti srednjoškolac u 21. vijeku, vjerojatno neće ovo razumjeti, ali tako je. Nešto se promijenilo u odnosu na doba kad sam išla u osnovnu školu, ali ne znam što. Vjerojatno profesori, hehe... Ma šalim se, NARAVNO, ali stvar je u tome da je srednja škola mrcvarenje, bilo profesora, učenika ili bilo koga drugoga tko ima veze sa školom. Jedino se čini da ravnateljica uživa u ovoj torturi - nismo imali praznike od Božića, a ona svaki dan sve veselija i veselija! Ja imam 14 predmeta, svaki uvrnut na svoju stranu. Jedan dio je potpuno dosadan, jer nema veze sa mojom strukom, jer da sam htjela učiti taj predmet, upisala bih drugu školu. Profesor nas (Mene) opominje jer bez prestanka "meljemo" na satu, a kad šutimo kaže da mi šutimo samo iz poštovanja, a da ga uopće ne slušamo, što nije dobro, jer je njegov predmet nama jako važan, i ne bismo mogli preživjeti bez njega. Jedan drugi profesor, profesor tjelesno-zdravstvene kulture (popularno rečeno Fiskulture), ocjenuje djevojke po izgledu - ako je zgodna imat će 5, i to obavezno, a ako nije, može se na trepavice postaviti i neće imati više od 3. Jedna profesorica, Pahuljica (ima kosu boje pahuljice, nedavno sam čula da je prestala brojiti godine nakon što je prešla 238, ali to je istina, 100%!) ne može iz rječnika izbaciti frazu "Djevojke! Ali vi niste Djevojke!"... Hoće reći da bi Djevojke trebale nositi suknje kako bi se razlikovale od Mladića. Jedna druga profesorica, Automehaničarka (ima ruke kao da su uprljane od motornog ulja) govori učenicima što oni misle. Drugim riječima,ona im, tj. Nam pokušava isprati mozak govoreći da Mi ne mislimo to što mislimo nego to što ona kaže da Mi mislimo.
itd. itd.

Jedna je mala razlika bila između danas i ostalih dana - danas su nam u posjet došli Amerikanci. Pravi, žive u SADu. Oni su prijatelji Naše profesorice engleskog jezika, pa su došli u posjet Hrvatskoj, a to im nije bilo prvi poot. To su Cliff & Christie, bračni par iz LA-a. Ona danas nije mogla doći jer se morala brinuti za dječicu, kći im ima dvije, a sin još niti jednu godinu. Umjesto nje došla je njihova dadilja, Andy. Slatka curica, ima 18 godina i porijeklom je iz Njemačke. Sve u svemu, dojam je sljedeći: ona je jako niska i plava, a on je jako visok i opaljen (u prenesenom smislu, naravno). Sat je prošao brzo, na sreću. Kao i svi ostali, a onda smo već svi jedva čekali da odemo doma. I otišli smo. Sad je pred nama 11 dana odmora, osim naravno za one koji idu u crkvu za Uskrs. Ja nisam među tima, a svejedno i dalje mirno spavam.


Htjela bih samo još reći da je ovaj post posvećen svim učenicima Srednje Škole "Hrvatski kralj Zvonimir", a posebno mojoj frendici Tončici. Tonči, Evo ti velika POOSA!

Ja sam jedna od onih, moglo bi se reći nostalgičara. Volim one stare stvari, a to uključuje glazbu, film, vremena bez mobitela... Htjela bih reći za sebe da sam licemjerna, jer u doba koje se meni sviđa, nisam još niti bila živa, ali ne smijem, ne mogu to govoriti sama za sebe.
Što se tiče glazbe, nema boljeg od '80ih. To je za glazbu bilio najbolje razdoblje. The Ramones, Cindy Lauper, The Beagles, The Queen... Bolje od boljeg. Uglavnom jeu glazbi sve bilo dobro do '90ih. Kada su došle Spajsice, sve je krenulo nizbrdo. One i njima slični: Backstreet Boys, Westlife, O-Town, Sugababes, Britney Spears, Saša, Tin i Kedžo... Sram me je reći, ali to je žalosna istina - ja ne znam nijednu pjesmu Backstreet Boysa! Iako sam živjela u njihovo doba, i iako su sve moje vršnjakinje, tadašnje klinke, bile lude za njima. Htjela sam i ja biti "u trendu", i znati sve njihove pjesme, ali nesvjesno mi je to bilo tako odbojno, taj njihov način izražavanja. Sjećam se da su me jednom prilikom, bili smo tada peti ili šesti razred, prijateljice zezale da ne znam ni jednu pjesmu napamet, osim jedne - to je bila "my Heart Will Go On". To me je tada prilično pogodilo, jer jeto značilo da nisam "in", kao što su one. Danas, kad se toga sjetim, ja se smijem njima, i mislim u sebi, zašto su djeca tako blesava? Zašto si tako kompliciraju život potpuno nebitnim i, povrh svega, glupim stvarima? Biti fora ne znači znati sve tekstove pjesama Britney Spears napamet. Što je najgore od svega, današnja djeca su ista - neke se stvari jednostavno ne mijenjaju. Samo što su danas djeca promijenila đir - danas su in hardcore bendovi, kao što su Korn, Slipknot, odnedavno i finski Lordi, i sl. Tu se javlja isti problem kao i prije, sve je to nametnuto, i to se osjeti. Samo, tadašnja djeca su već donekle odrasla, pa neće otvoreno gaziti vršnjake koji ne dijele mišljenje. Poznajem malo ljudi koji zaista uživaju slušajući metal ili hard rock, a većina ih to sluša uglavnom zato da bi stvorili trend, u koji bi oni bili uključeni. Po Korzu i ostalim središtima gradova i sela, posvuda se mogu vidjeti majice-oglasne ploče, s natpisima raznih bendova. Djevojke i djevojčice koje su do jučer paradirale školskim hodnicima u ružičastim haljinicama i šarenim mašnicama, ukosnicama, vrpcama, sada hodaju odjevene u crno, poderanih hlača i besmrtnim starkicama. I onda, kada se ipak nađe neka ne-prodana duša koja obuje roze starkice, ove naše "darkerice" prigovaraju i kažu da bacaju ruglo na starkice. Cure, shvatite, starkice nisu rezervirane za punkere, metalce, rockere i sl.
Da se razumijemo , nemam ja ništa protiv te vrste glazbe, niti protiv te vrste izražavanja, dapače, samo dok to nije vidljivo jasno nametnuto.





Ista stvar je sa filmom. Doduše, ne potpuno ista, ali isto "nostalgična".
Pročitala sam par knjiga Agathe Christie, o Herculeu Poirotu, naravno. Njihova radnja se odvija u '30im godinama. Sve bi se mogle slično opisati - suština je da je poćinjen zločin, dođe Poirot i riješi slučaj. Takve stvari danas nalazimo u mnogobrojnim serijama, npr. CSI (koji je stvarno mnogobrojan: NY, Las Vegas, Miami... ima li još?), Kosti i dr. Da ne nabrajam sad. Razlika je u tome da:
-u modernoj kriminalističkoj seriji, protagonisti imaju 45 minuta da slučaj pronađu i proanaliziraju, a zatim ga riješe modernim metodama pronalaženja krivca, kako ja to volim zvati. Tako da, sve se događa prebrzo, a nema interakcije između glumaca i gledatelja. Gledatelj nema šanse otkriti krivca, osim ako u podrumu ne skriva tehnologije za uspoređivanje otisaka prstiju, ukljičujući i bazu otisaka prstiju cijelog SADa i okolice, tehnologije za otkrivanje sastojaka tvari pronađene na mjestu zločina, uključujući i uzorak tvari pronađene na mjestu zločina, a uza sve to, naravno i tehnologiju televizora kako bi mogao ići ukorak sa zbivanjima u seriji. Budući da gledatelj sve to nema, nije moguće niti otkriti krivca. A, uostalom, kaoo da je i važno, s tim da treba pričekati samo pola sata, ne računajuči vrijeme utrošeno na reklame
-međutim, za razliku od navedenih činitelja moderne kriminalističke serije, stariji kriminalistički filmovi, npr. filmovi na osnovu knjiga gospođe Christie, potpuna su su protnost prvome od navedenih. Radnja se ne odvij prebrzo, nisu potrebne moderne tehnologije za rad na slučaju, a ako se gledatelj malo potrudi ili ako ima inteligenciju nebu pod oblake, nije problem otkriti krivca. Jedini je problem u tome što većinu slučajeva nije moguće otkriti bez modernih tehnologija, što vam nitko u filmu o inspektoru Poirotu neće reći, ali, zar nije veći gušt gledati film koji nije prekompliciran i za vrsnog poznavatelja novih tehnologija?


Toliko o tome, olakšala sam svoju dušu. Barem dok mi nešto novo ne padne na pamet. Pusa svim čitateljima!
:-*