Sve je veći mrak u mraku,,,

AND THE WINNER IS...


Danas sam igrom nekih bolesnih slučaja gledala Nedjeljom u 2. Inače i nisam neki fan Aleksandra Stankovića, ali tu i tamo dovede pokojeg zanimljivog gosta pa bude zanimljivo. Ponavljam, tu i tamo. Uglavnom, sreća da sam pogledala, jer sam se zbilja oduševila emisijom. Gost je bio Robert Pauletić. Za one koji ipak ne znaju tko je to, on je legenda hrvatske enigmatske scene, kako to voli reći jedna osoba koju poznajem. Faca u Kviskoteci, i osnivač enigmatskog časopisa, nazvanog, kako drugačije nego Kviskoteka.

Teme su bile raznolike, ali ono što me duboko pogodilo u srce (hehe) bila je usporedba Kviskoteke i Big Brothera.

-Zašto je Big Brother popularan? Zbog oštroumnosti natjecatelja? Zbog zabavnih voditelja?
-Erm... Ne?
-Ma, nee...
Točan odgovor bi bio: zato što su nam ga tako servirali. Mi smo sad face, imamo emisiju koja je in u Americi, ima je u svakoj zemlji svijeta koja drži do sebe (čitaj: svog imidža), emisiju koja nas diže u nebesa svjetske zabave. Ako Oni kažu da je to tako, zašto ne? Mi gutamo što nam Oni kažu da bismo trebali, a tko je kakav, to nam je manje važno. A svi znamo tko je kakav. Big Brother je takva emisija da se u nju može prijaviti svatko, bez obzira na spol, državljanstvo, vjeru ili dob (to je malo ograničeno, ali nije važno). To su Vam već puno puta rekli, i to je više-manje uvod u svaku raspravu na tu temu, ali svaki put se začudimo dokle sežu granice ljudskog idiotizma. Svake godine sve gluplje i gluplje!! Idioti se prijave, i naravno, upadnu. Čak i ako se nađe netko s trunkom soli u glavi, bude potkopan drugima koji su glupi, ali su "smiješni", pa nek' im bude... Nisu smiješni, jer praviti budalu od sebe i drugih nije smiješno. To im zaista nije potrebno, jer ako je netko glup, neka bude glup u svom dvorištu, a ne pred Hrvatskom. Jest da smo skromni što se tiče broja državljana, ali ne možemo mi bit toliko skromni koliko nas se može diviti tim predivnim stvorenjima. Biseri su svjetski, najdraži mi je onaj da je Melbourne između Grčke i Turske; a među najpoznatije spadaju Kentucky [kentuči] i Michelangelo [mišelangelo]. IDIOTI!!! (Blago bolesnima, njihovo je kraljevstvo nebesko - ne ide tako, jelda?)

Okret za 180°.

S druge strane ove predivne usporedbe stoji Kviskoteka. Tko ne zna što je to - ili ima premalo godina, ili nema televizor. To je emisija s tradicijom, recimo to tako. Pametni ljudi natječu se znanjem za novac. "Znanje je in", nemojte mi reći da to niste čuli... Pitanja su stravično teška, pogotovo za moj srednjoškolski pojam. Tu i tamo pogodim pokoju zagonetku (asocijacije mi idu, hehe), i onda shvatim da svi ovi satovi književnosti možda i nisu uzalud, i ne valja uvijek spavati na nastavi. Uglavnom, pitanja su teška, dakle - ne može se prijaviti bilo tko, ne, ne. Dođu ljudi, i faca je onaj koji više zna, koji je pametniji, u nekom slučaju i tko je obrazovaniji. Ne znam je li to samo meni, ali uz takvu emisiju shvatim da nema uopće smisla mučiti se i plakati nad debilanom koju promovira Big Brother. Štošta se da i naučiti, ali uz taj je tempo teško pohvatati sve detalje. Emisija je legendarna, i to je to. Dobro, to što ju je preuzela Nova TV, to bih ostavila nekom drugom za raspravu.

I tako... Big Brother je bezglava neandertalska potjera za novcem, u kojoj se pobjednik izlučuje iz hrpe zelenih seljačina koja takozvanim humorom pokušava "pridobiti srca gledateljstva". Voditelji drže show na nivou... Ma znate što hoću reći, izvrsno su se prilagodili danoj situaciji u kojoj moraju dati sve od sebe da budu što glasniji i što debilniji da bi se uklopili u ekipu. Sjećam se Borisa još dok sam kao mala klinka gledala Huga, i njega kako strastveno navija i potiče navijače, jeee. Tad je bio OK... Samo čekam novu sezonu koju ću s guštom ignorirati, koliko god mi teme u društvu to budu dozvoljavale.
E, da, i svaka čast Robertu Pauletiću na osvojenom dobitku i plemenitom činu.

A borba između nadrealne gluposti i nadrealnih moždanih mogućnosti se nastavlja.


AND THE WINNER IS...

Bila jednom dva prijatelja. Zvali su se Nick i Max. Nije baš da su bili nerazdvojni, ali su često izlazili skupa. Poznavali su iste ljude, i isti su ljudi poznavali njih. Ono što ih je na samom početku povezalo, bila je vjerojatno ljubav prema glazbi. Obojica su voljeli glazbu, uglavnom istu, i obojica su uživali svirati. Naravno, svirali su gitaru, ali i ostale glazbene instrumente.
Jednog lijepog sunčanog dana palo im je na pamet da odu na more i zarade koju kintu. Spakirali su stvari i krenuli put mora. Nick je imao kuću na moru, tako da za smještaj nije bilo problema, a tu i tamo koja gaža će se naći, barem su tako oni mislili. Nick je imao već društvo otprije, jer je često dolazio s roditeljima na more u to mjesto. Tako su oni dofitiljili dole. Nakon što su se smjestili, Nick je upoznao Maxa s ekipom i nije im bilo kraja. Našli su posao u lokalnom restoranu, ne kao konobari niti čistači, već kao svirači. Plaća i nije bila neka, ali njima je bilo dovoljno za cugu i osnovne živežne namirnice.
To je bilo fora. Ljudi su uživali u njihovim izvedbama, a neki su čak i dolazili samo da bi njih čuli, što nije bilo loše za restoran. Ali šef je bio neumoljiv, i nije davao extra plaću niti slobodne dane. Još se i ljutio na njih kad bi si uzeli pauzu dulju od pet minuta. Ali njima i nije bilo tako loše. Oni su feštali svaki dan nakon posla, sami ili s ekipom. Nick je bio rođeni zabavljač, showman, tako da bi se skoro moglo reći da je ponekad bio sam sebi dovoljan. Tu i tamo bi si pobrali neke curice, i njima je to bilo dosta. (hmm...)
Pili su, pjevali, ponekad čak i spavali skupa. Sve u svemu, život im se činio ispunjenim. Neko vrijeme...
Počele su učestale svađe. Max se sprijateljio s konobarčićem iz restorana i iza leđa ogovarao Nicka, a Nick je sabrao ubrane curice i ogovarao Maxa iza leđa. Više nije išlo, jednostavno nije bilo kao prije. ("Krivo je more")
Kad su se vratili na kopno, nastavili su se družiti. Pili su skupa, spavali više nisu, ali zato su pjevali kao nikad prije. Ubrali su još par dečki i osnovali bend. Ali nije bilo kao prije. Prema Nickovim riječima, Max je počeo zabušavati, i pretjerivao je u piću. Nije dolazio na probe jer mu se nije dalo. Prema Maxovim riječima, Nick je bio pregrub, i izbacio ga je iz benda jer nije mogao zbog bauštelskih obaveza stići na svaku probu, a još mu se drznuo i reći da je pušiona u sviranju gitare. Prava je istina da obojica pretjeruju, i da je Nick razmaženo derište, a Max pijandura.

I tako su se rastali. Nick je osnovao novi bend i rastura, a Max je i dalje na baušteli. Tako je nastao kraj jednog prijeteljstva između dvojice virtuoza. Svaki je krenuo svojim putem.
Neki bi mogli izvući sljedeću pouku: nije loše biti razmaženo derište, starci daju lovu, a ti sviraš i puca te đon za druge.
Ja nisam takvu pouku izvukla, a vi kako volite.

*poosa*

Je li itko od vas uistinu pogledao tu emisiju?

Sve je počelo davnih dana kad je nekome palo na pamet reći jasno i glasno da na nijednoj televiziji u Hrvatskoj nema dovoljno glazbe. Po mom mišljenju nema je uopće, ali mene se ne pita tako da nije važno. Uglavnom, nema dovoljno glazbe. To su trubili i trubili, sve dok se netko nije sjetio staviti je malo. I tako je nastala spomenuta emisija.

Nedostatak #1:
Tko god da je smislio emisiju, napravio je nebrojeno mnogo propusta. Namjerno ili slučajno, nije važno, ali neka se zna da ja ne vjerujem u slučajnosti.
Kakva je to stvar s domaćom glazbom? Ne kužim, uopće. ??? Je li ona megapopularna ili globalno prihvaćena? Mora da je, ali ja to i dalje ne kužim. Nije loše to da se Maja Šuput ili Karma promovira, ali... Smrdi li to meni pretjerivanje? U redu je dovesti estradnjaka za gosta, ali cijelu emisiju provesti utapajući se u spotovima domaće produkcije? Ne znam baš... A da netko i hoće ubaciti pokoji hit, nema za to vremena. Što nas dovodi do

Nedostatka #2:
Trajanje je - što - 30ak minuta? U čemu je fora? Zamislite da traje 2 sata. Ne biste je propustili, nikako. A u tom bi slučaju moža, ali samo možda, nekome ipak palo na pamet da bi to bilo previše domaćih estradnjaka za naše pojmove. Ako bi ipak ubacili pokoji hit i produžili emisiju, gledanost bi porasla, a to im je i cilj, zar ne? Ali uz ovo tempiranje, ništa od toga. Na to se nadalje nadovezuje

Nedostatak #3:
1 i pol popodne? Tko je to izumio?? To je vrijeme za popodnevne vijesti i poljoprivrednu emisiju. Smisao glazbene emisije je bio privući mlađe gledateljstvo, ako me sjećanje ne vara. Ovako im to neće nikako uspjeti. *duh* Kad je ono repriza? U 2 i pol ujutro? Daa.... A tko ono u to doba gleda tv? Mladi su vani, stariji spavaju, i to nam ostavlja... One mučeničke duše u noćnoj smjeni kojima je glazba na zadnjem mjestu u ponuđenoj situaciji. Tako jee...

Paa... Mislim da sam dokazala neke svoje tvrdnje.
S ovom emisijom problem nedostatka glazbe na hrvatskim televizijama nije ni približno riješen. Daleko od toga. Uz ovolike nedostatke, čovjek skoro da bi pomislio da onima gore nije nimalo stalo do glazbe. Tjeraju svoje kao da je televizija državno vlasništvo u režimu komunizma. Pa, ono, nije... Jelda?


Nego, da ne bi bilo sve tako crno, dodajmo malo bijelog (što ne znači da je sada sivo, i dalje je crno-bijelo). Voditelji znaju tu i tamo biti zanimljivi, a gosti i nisu toliko iritantni. Valjda...
Što reći? Nešto za kraj, baš kao ministar Kirin? Možemo pokušati...
Shvatite, televizija neće u tako skoroj budućnosti riješiti ovaj problem. To je tako, jedna od onih stvari s kojima se treba pomiriti, i razviti onaj "'ko te jebe" način razmišljanja. Stvar je prilagodbe.

Danas je otišao još jedan. Baš tužno.
Nije da je otišao na drugi svijet, ali ponekad bi se možda i moglo činiti da je tako. Otišao je u Ameriku. Moj prijatelj kojeg poznajem već više od 6 godina. On je tako zlatan...
Otišao je u Chicago, Illinois; ima tamo nekakvu rodbinu i neće biti ovdje cijelo ljeto. Možda se niti nakon toga ne vrati. Upisao se sada u srednju školu, ali još nije siguran hoće li ići u školu ovdje ili u Americi.
U Americi.. Zvuči zaista kao da je to kraj svijeta. Meni u svakom slučaju je. Nemam ni kinte da ga odem posjetiti, a tako bih htjelaa.. Tome služe email i pošta, ali svi znaju da to nije to. Možda ga više nikad ne vidimo. To je baš bez veze. Sada smo imali oproštaj s njim, i bilo je u najmanju ruku dirljivo. On je jedna tako topla osoba. Ima sve osobine pravog prijatelja. Strašno je pametan, tako da nas uvijek nasmijava, fore su mu luđački smiješne, a nije mu problem ni počastiti prijatelja, bilo pićem ili bilo kojom drugom ... kvalitetom koju on ima. Možda bih trebala pisati u prošlom vremenu, jer on odlazii.. Nema puno takvih ljudi, jer on zrači optimizmom, a život mu je bio sve samo ne lagan. Svojim problemima nije nikad mučio druge, ali mi smo uvijek bili tu za njega, jer smo znali da je on tu za nas. On je jedan od rijetkih koji će voditi pijanog prijatelja doma kada zna da će mu roditelji stvarati frku. Takvi su ovdje rijetkost, i zato ću ga uvijek čuvati u srcu, čak i ako ga više nikad u životu ne vidim.

Uh, tako mrzim tu riječ - NIKAD. Tako je jebeno pesimistična, a to je zadnje što želim sada imati zbog njega. Ja se stvarno nadam da će se na jesen vratiti, jer ne bih voljela živjeti s činjenicom da ga više nikad neću vidjeti. Ako se kojim slučajem ne vrati, nać ću načina da dođem do njega, pa makar u barci do Amerike.

Ti šugavi Ameri, zašto nam uvijek uzmu najljepše??

Predugo i predobro se poznajemo da bismo se sada rastali zauvijek. Ali to je tako uvijek, meni se takve stvari događaju. Kao što sam već i rekla, shit happens, a pogotovo meni.
Gle kako sam sebična.. Falit će on i drugima, ali mene to uvijek posebno pogađa. Uvijek odu oni koji su mi dragi, koji mi nešto znače, koji mi puno znače. Tek sam sad zaista shvatila da stvarno odlazi, i tako mi je grooznoo!

On je jedno tako jebeno nježno biće. Samo kad se vrati neka bude isti kao što je sad, jer je ovako savršen. On se ne preserava, ne pravi se važan, ne pravi od buhe slona, ne mora stalno biti u centru pažnje, ne laže, nema jadne niti djetinjaste fore (što je stvarno, stvarno rijetko), nije glup niti uobražen...

Same najbolje riječi o njemu.
On je tako sladak!!

Postoje neke stvari u čovjekovom životu od kojih on ne može pobjeći. Postoje i neke stvari u čovjekovom životu od kojih on želi pobjeći, a ne može, a svejedno misli da je od njih pobjegao..

Jedna od tih stvari je prošlost.
Ona je, prije svega, neizbrisiva. Za neke je to nasreću, a za neke je to nažalost. Na ono što se dogodilo ne možemo više utjecati. "Bilo pa prošlo" je samo jedna od izreka vezanih za prošlost, i njena je poanta jasna.
Shit happens, i to je jasno. Grozne se stvari čovjeku mogu dogoditi, i svaka od tih stvari, čak i ona najmanja, ostavi trag. Zato ljudi i traže psihijatrijsku pomoć, da otkriju što to s njima ne valja, i zašto su stalno frustrirani i umorni. "Smrt je dio života" - to sam čula na televiziji.. Je, ali ne onome koji je doživi. Njemu to više nije važno, ali je itekako važno onima koje ostavlja za sobom. Poznajem previše ljudi, djece, kojima je umro bar jedan roditelj, a da ne govorim o tome koliko poznajem ljudi kojima je umro prijatelj. Prijatelje biramo, a obitelj ne, i ja u to čvrsto vjerujem. Zato me ne čudi što je mnogim ljudima puno teže kad im umre prijatelj nego brat. Prijatelji su ti koje mi biramo da nas drže na nogama, čvrsto na zemlji, a ako nas stigna tolika nesreća da izgubimo ijednoga, često se čini da život više nema smisla. Smrt bližnjega nešto je što bih rado zabranila zakonom.
Puno ljudi brije na bezosjećajnost. Prave se nedostižnima i nedodirljivima, a većina njih nije ni svjesna koliko loše glume. Svaki, ali baš svaki čovjek ima osjećaje, i to je ono iskonsko i životinjsko u nama, jer ljubav je također vrsta instinkta. Ljubav je instinkt koji nam govori kome možemo biti spremni povjeriti život u ruke. Ponekad se javljaju i izopačeni oblici ljubavi, ali to nije ljubav, to je samo pokušaj pojedinca da privuče pažnju na sebe. Svaki čovjek teži tome da bude prihvaćen, da bude viđen jednakim. To je želja svakog čovjeka, da radi što voli i da bude poduprt, da ga okružuju ljudi koji će ga podržavati, i to su ti ljudi koje on onda voli. Svakom je čovjeku potrebna ljubav, potreban mu je 'bližnji'.
U dostizanju toga cilja, sprječava ga prošlost. Na temelju osobne prošlosti stvaraju se predrasude. Ako on želi sakriti prošlost, nikada se ne može u potpunosti otvoriti, i koliko god on to htio, ne može protiv sebe, a postizanje kompromisa je težak posao. Zato je teško odlučiti biti svoj. Ali da bi čovjek 'bio svoj', on mora prije svega znati kako je to i što to znači.
Nije da osuđujem ljude koji skrivaju prošlost, daleko od toga, samo olakšavam svoju dušu od par misli. Teško je priznati, teško je suočiti sa svojom prošlošću...

S druge strane, postoje stvari u toj prošlosti koje su lijepe, kojima se ponosimo, i za koje želimo da svi znaju. Pomoću tih stvari nastaju odnosi; prijateljstva i ljubavi. To je temelj međuljudskih veza. Kako veza postaje dublja, traži da bude i ispunjenija. Tada prošlost presuši od dobrih stvari i na redu su loše. Ako nam je stalo do osobe s druge strane veze, najvjerojatnije ćemo ih skrivati, jer ne želimo... hmmm.. povrijediti osjećaje? Svaka čast onome koji se u takvoj situaciji ne distancira.. Onda pokušavamo ispraviti stvari, onda ne uspijemo, onda se jave još veći problemi, onda to ne možemo psihički izdržati, onda poludimo, i onda nam više nitko ne može pomoći . .

Sve u svemu, prošlost je oduvijek bila problem, i stvari u njoj koje bismo htjeli promjeniti... Nije lako biti čovjek, bez prošlosti ili s njom...

Odajem počast.

Ovo je podsjetnik na seriju "John Doe", i apel HTVu da je reprizira.
Hvala.


hehehheheh