Sve je veći mrak u mraku,,,

AND THE WINNER IS...


Danas sam igrom nekih bolesnih slučaja gledala Nedjeljom u 2. Inače i nisam neki fan Aleksandra Stankovića, ali tu i tamo dovede pokojeg zanimljivog gosta pa bude zanimljivo. Ponavljam, tu i tamo. Uglavnom, sreća da sam pogledala, jer sam se zbilja oduševila emisijom. Gost je bio Robert Pauletić. Za one koji ipak ne znaju tko je to, on je legenda hrvatske enigmatske scene, kako to voli reći jedna osoba koju poznajem. Faca u Kviskoteci, i osnivač enigmatskog časopisa, nazvanog, kako drugačije nego Kviskoteka.

Teme su bile raznolike, ali ono što me duboko pogodilo u srce (hehe) bila je usporedba Kviskoteke i Big Brothera.

-Zašto je Big Brother popularan? Zbog oštroumnosti natjecatelja? Zbog zabavnih voditelja?
-Erm... Ne?
-Ma, nee...
Točan odgovor bi bio: zato što su nam ga tako servirali. Mi smo sad face, imamo emisiju koja je in u Americi, ima je u svakoj zemlji svijeta koja drži do sebe (čitaj: svog imidža), emisiju koja nas diže u nebesa svjetske zabave. Ako Oni kažu da je to tako, zašto ne? Mi gutamo što nam Oni kažu da bismo trebali, a tko je kakav, to nam je manje važno. A svi znamo tko je kakav. Big Brother je takva emisija da se u nju može prijaviti svatko, bez obzira na spol, državljanstvo, vjeru ili dob (to je malo ograničeno, ali nije važno). To su Vam već puno puta rekli, i to je više-manje uvod u svaku raspravu na tu temu, ali svaki put se začudimo dokle sežu granice ljudskog idiotizma. Svake godine sve gluplje i gluplje!! Idioti se prijave, i naravno, upadnu. Čak i ako se nađe netko s trunkom soli u glavi, bude potkopan drugima koji su glupi, ali su "smiješni", pa nek' im bude... Nisu smiješni, jer praviti budalu od sebe i drugih nije smiješno. To im zaista nije potrebno, jer ako je netko glup, neka bude glup u svom dvorištu, a ne pred Hrvatskom. Jest da smo skromni što se tiče broja državljana, ali ne možemo mi bit toliko skromni koliko nas se može diviti tim predivnim stvorenjima. Biseri su svjetski, najdraži mi je onaj da je Melbourne između Grčke i Turske; a među najpoznatije spadaju Kentucky [kentuči] i Michelangelo [mišelangelo]. IDIOTI!!! (Blago bolesnima, njihovo je kraljevstvo nebesko - ne ide tako, jelda?)

Okret za 180°.

S druge strane ove predivne usporedbe stoji Kviskoteka. Tko ne zna što je to - ili ima premalo godina, ili nema televizor. To je emisija s tradicijom, recimo to tako. Pametni ljudi natječu se znanjem za novac. "Znanje je in", nemojte mi reći da to niste čuli... Pitanja su stravično teška, pogotovo za moj srednjoškolski pojam. Tu i tamo pogodim pokoju zagonetku (asocijacije mi idu, hehe), i onda shvatim da svi ovi satovi književnosti možda i nisu uzalud, i ne valja uvijek spavati na nastavi. Uglavnom, pitanja su teška, dakle - ne može se prijaviti bilo tko, ne, ne. Dođu ljudi, i faca je onaj koji više zna, koji je pametniji, u nekom slučaju i tko je obrazovaniji. Ne znam je li to samo meni, ali uz takvu emisiju shvatim da nema uopće smisla mučiti se i plakati nad debilanom koju promovira Big Brother. Štošta se da i naučiti, ali uz taj je tempo teško pohvatati sve detalje. Emisija je legendarna, i to je to. Dobro, to što ju je preuzela Nova TV, to bih ostavila nekom drugom za raspravu.

I tako... Big Brother je bezglava neandertalska potjera za novcem, u kojoj se pobjednik izlučuje iz hrpe zelenih seljačina koja takozvanim humorom pokušava "pridobiti srca gledateljstva". Voditelji drže show na nivou... Ma znate što hoću reći, izvrsno su se prilagodili danoj situaciji u kojoj moraju dati sve od sebe da budu što glasniji i što debilniji da bi se uklopili u ekipu. Sjećam se Borisa još dok sam kao mala klinka gledala Huga, i njega kako strastveno navija i potiče navijače, jeee. Tad je bio OK... Samo čekam novu sezonu koju ću s guštom ignorirati, koliko god mi teme u društvu to budu dozvoljavale.
E, da, i svaka čast Robertu Pauletiću na osvojenom dobitku i plemenitom činu.

A borba između nadrealne gluposti i nadrealnih moždanih mogućnosti se nastavlja.


AND THE WINNER IS...