Sve je veći mrak u mraku,,,

LIVING NEXT DOOR TO A NAZI-PUNK



Adolf Hitler:
Vođa nacizma, političkog pokreta u Njemačkoj od 1920ih godina do 1945. godine. Za Židove i sve protivnike nacističkog režima stvarao sabirne (koncentracijske, plinske) logore. Pod njegovom tiranijom poginulo oko 6 milijuna ljudi. Cilj mu je bilo ujedinjenje njemačkih zemalja i stvaranje Velike Njemačke. Njemačka pod njegovim vodstvom s Italijom i Japanom tvorila Trojni pakt. 1945. godine počinio samoubojstvo sa svojom suprugom Evom Braun, nije doživio potpisivanje kapitulacije Njemačke, samo 8 dana nakon njegove smrti. Njegova knjiga "Mein Kampf" ("Moja Borba") jedan je od bestselera na svjetskom tržištu.

Benito Mussolini:
Vođa fašizma, političkog pokreta u Italiji nakon 1. svjetskog rata do 1945. godine. U pohodu na Rim 1922. godine izvršenjem državnog udara kralj Vittorio Emanuelle mu dao ovlasti da sastavi vladu. Promjenom zakona onemogućio je svim protivničkim strankama da ga poraze. Vodio diktatorsku politiku. Ušao u savez Trojni pakt. Pristaše su mu bili osiromašeni građani i industrijalci jer im je obećavao stvaranje boljih uvjeta za građanstvo pod njegovom vlašću. Stvorio je Državu Vatikan. Pogubljen 1945. godine.



I to bi bilo to što znam o njima. Imam jednog prijatelja koji o Hitleru zna puno više od ove bijede, mogla bih njega pitati... Nedavno je imao jednu vrstu zadatka, mogli bi smo reći naredbe, da priprem rad o njemu, i on je to pun volje napravio. Naravno, svi su ga pitali zašto je on toliko fasciniran njime.

On se samo blago nasmješio, onako u stilu Elvis the King (al' zgodan je, nema šta!), i rekao:

-Nisam to tako ja u svojoj glavi zamislio... Trebali ste me najprije pitati JESAM LI ja zbilija toliko fasciniran njime... Moj bi odgovor bio 'i da i ne'. Ja znam da je on toliko toga lošega napravio, ali mene fascinira njegov način govorenja. On je bio tako dobar govornik, i to je to što mene zadivljuje... Ne mogu zamisliti to da je jedan tako malen čovjek, i to doslovno, mogao obrlatiti toliki broj ljudi na svoju stranu. I to je to što me fascinira, ne toliko njegova djela, bila ona "dobra" ili "loša"...

Dobro, nije on to baš tako rekao, to sam ja malo uljepšala, ali u suštini, stvar je ista.

Ali u pravu je. Barem ima svoj stav. Htjela bih i ja imati svoj stav... Ali nemam ga na čemu izgraditi. Nemam koga pitati za informacije, a u knjige sam već izgubila vjeru, jer u njima nisu napisane objektivne, tj. realne činjenice.
Nekako, kad god je netko prisiljen govoriti o tome, drži se rezervirano i suzdržano, i govori kao da gazi po jajima. Nema tog čovjeka koji će meni objasniti što pitam, a da se ne drži pretjerano, oprostite na izrazu, usrano.
Ljudi, ja vas ne razumijem! Pa zar je tako teško reći mi dvije rečenice, odgovoriti mi na pitanje konkretno, bez izmotavanja? Nije to ni bilo tako davno, poznajem ljude koji su rođeni kratko nakon rata, a svejedno kao da imaju straha govoriti o tome. Posljedice rata se osjećaju još i sad, a kamo li da nisu nakon manje od 10ak godina! Moja mama uvijek kaže:
"Neke je stvari bolje ne spominjati!"
Što to znači? Da ne želi ureknuti jer bi se moglo ponoviti? Ponoviti bi se moglo s urokom ili bez njega, s obzirom na to kako idemo naprijed...
Možda to znači da joj je neugodno pričati o tome sa mnom? Ili da ju je strah da ju netko ne čuje da priča o tome sa mnom?

Ne bih znala, ali nadam se da ću uskoro dobiti neke odgovore. Barem neke... Ne znam za Vas, ali mene zanimaju činjenice, po mogućnosti potpuno objektivne. Uputite me nekamo, jer mrzim živjeti u neznanju!

USLUGA I NJENE ČARI



Ja nemam novaca, i nisam jedina. Ali ono što imam trošim razumno. Redovito mjesečno dobivam određenu svoticu, nije velika, ali je pristojna, redovito štedim, ali isto tako redovito idem u shopping i ušteđenu svoticu potrošim.


Jedna od rijetkih stvari na koju sam ponosna, i kojom se mogu pohvaliti: svoju sam lovu stekla na itekako pošten način. Dugi sam se niz godina borila i mučila da bih nešto postigla, i uspjela sam dogurati do ovdje gdje jesam. I nemam se na što požaliti. Novaca i ima i nema... Najvažnije je da kad stisne da uvijek ima nešto u zalihi. Često puta mi se zna dogoditi da me stisne ona dobro znana kriza koja se javlja nakon podužeg nekorištenja duhana, i zato uvijek uza se imam karticu koju mirne duše ubacim u bankomat, znajući da nisam učinila ništa loše, nego nešto potpuno zakonito i dozvoljeno. To mi je pravo određeno Ustavom: pravo korištenja vlastite imovine za vlastite potrebe.

Ali, naravno, postoji i druga vrsta ljudi. Nemali broj puta mi se dogodilo da me netko pokkušao opljačkati, na ovaj ili onaj način. Na kioscima se često dogodi da umjesto 17,00 kn prodavačica vrati 7,00. I onda se ne bi čovjek pitao: kamo ide ovaj svijet? Svi samo lažu i prenemažu, a ako podignemo glas, kažu nam da smo nepristojni. A zar nije nepristojan onaj tko krade ljudima ispred nosa, i onda je to zabuna? Popušit ću foru jednom, možda i dvaput, ali neće me nitko jebati u zdrav mozak kad znam da sam u pravu! I znam da nisam jedina...

Iz dana u dan ljudi mi se žale kako su konobari, i prodavači općenito, krajnje neljubazni i arogantni, a usto još i potkradaju kupce. Nije u redu suditi na taj način, jer svi mi znamo da se ljudi međusobno nikad neće slagati jedni s drugima, i da su uslužni poslovi najteži poslovi, ali upravo su ljudi kojima ti poslovi okupiraju glavninu vremena ti koji se moraju daleko najviše potruditi da nam život na Zemlji učine koliko-toliko lakšim... Inače nema smisla raditi te poslove. Poslodavac bi trebao više voditi računa o odnosima zaposlenika s kupcima, i pažljivije birati koga će staviti u koje doba na koje mjesto i na koji položaj, inače nema smisla uopće se truditi. To je bit konkurencije: učiniti sve što je moguće za povećanje konkurentnosti na tržištu stvaranjem uvjeta povoljnijihza kupca/korisnika usluga. To, a ne sabotirati konkurente. Jer, potpuno je jasno da će kupac radije odabrati onoga ponuđača koji će mu više odgovarati, a to se redovito odnosi i na ljubaznost zaposlenika.

SJEĆAŠ LI SE BETTY BOOP?


Betty je jedna od najšarmantnijih i najseksipilnijih crtanih ženskih likova ikad. Osim toga, morate uzeti u obzir da 'se rodila' u prvoj polovici 20. stoljeća, davno prije Lare Croft i sličnih privlačnih produkta moderne tehnologije kada je ideal ženske ljepote bio posve drugačiji, a ipak je ostala atraktivna i jedinstvena.

Betty Boop se prvi put pojavila ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća, i to kao lik psa, predmet interesa i ljubavi Bimba u nizu animiranih serija producenata Davea i Maxa Fleischera. Kako to obično biva da sporedne uloge prerastaju u glavne, tako je i Betty Boop ubrzo nadmašila Bimba u popularnosti te postala glavni lik serije, ali je polako počela gubiti karakteristike psa. Najduže su se zadržale viseće uši koje su na kraju prerasle u naušnice.

Nije prošlo mnogo vremena, a ona je već postala jedan od omiljenih animiranih likova nastala pod utjecajem pjevačice Helen Kane. Tijelo su joj oblikovali po uzoru na Mae West, a glas joj je posudila Mae Questal. U roku od desetak godina producirano je više od sto crtanih filmova od kojih su tri nominirani za Oscara – 'Betty Boop for president', 'Bamboo Isle' i 'Riding the Rails'.

Osim nje i Bimba razvili su se mnogi sporedni ali stalni likovi koji su također osvojili srca gledatelja. Jedan od njih je Grampy, ludi, ekscentrični izumitelj koji, nakon što stavi svoju 'kapu za razmišljanje', može riješiti svaki problem. Povremeno je tu bio i klaun Koko i Pudgy, Bettyn mali pas.

Popularnost joj je počela opadati nakon što su početkom četrdesetih producenti bili prisiljeni 'očistiti' njen lik pod utjecajem cenzura koje su preplavile Hollywood. Prestala je nositi minice ispod kojih su se obično vidjeli halteri, a porub suknje se produžio do koljena. Lik Betty Boop karakterno se mijenjao u lik strože školske profesorice. Naravno da se to obožavateljima, koji su bili navikli na slatku, seksi djevojku, nije svidjelo.

U vrijeme vrhunca popularnosti nerijetko su u crtićima gostovali glazbenici poput Louisa Armstronga i Cab Callowaya. Tridesetih su se u obliku Betty Boop proizvodile lutkice, igračke, keramički predmeti, majice, posteri, satovi itd.

Betty je razvila posve jedinstvenu osobnost – bila je drska i sigurna u sebe, a u isto vrijeme te je mane znala zapakirati nevinim pogledom i stavom, što je publika obožavala. Nikad zapravo nije posve nestala sa scene. Crtići iz njena 'zlatnog doba' pojavili su se ponovo pedesetih, a jeftini reklamni predmeti, kao na primjer markeri za knjige, s tržišta nisu ni povučeni.




Go to ImageShack® to Create your own Slides

!Ništa nije sigurno!


Rolling Stonesi su svoj koncert u Budvi najavili, međutim, još nije sigurno da li će se koncert održati. Koncert koji je bio najavljen za Zagreb, premješten je u Budvu, na sramotu Naših organizatora. Tako im i treba. Sve što Vas zanima o Budvi, a dokazt će Vam zašto su Rolling Stonesi napravili to što su napravili, možete pročitati na blogu Regine Elene, uživo iz Budve.

Moj osvrt na sve ovo:
Kad kažem "tako im i treba", to i mislim. Istina je da se u Našoj zemlji rijetko može naći netko tko će biti pošten i reći: "Evo narodu, umjesto u moj džep!". Svi mi znamo da u Našoj zemlji stvari funkcioniraju KRIVO, a ne PRAVO, i mi Mali ne možemo na to utjecati. Mi nismo face ako nemamo rođaka u Vladi, Saboru ili nekoj velikoj firmi. Ima ljudi koji su mi uvijek punili glavu politikom, sad ću pokušati prenijeti neke od tih ideja, a Vi prosudite jesu li ti ljudi imali pravo.

Nakon Domovinskog rata, na Vlast je došao HDZ. Bez ikakve osude, bacanja krivnje, pokazivanja prstom ili nametanja mišljenja, oni su bili ti koji su u svoje ruke dobili moć da upravljaju novostvorenom Državom. Svaka čast onome tko nas je oslobodio iz ruku četnika i sl., ali ono što su oni učinili ekonomiji naše zemlje, skoro pa da je ravno onome što su činili četnici. Četnici su, prostim jezikom rečeno, ubijali po gradovima, selima i poljima lijepe naše Slavonije, pustošili i razarali sve što se micalo i od čega je hrvatski Narod imao koristi. HDZ, tj. pokojni dr. Franjo Tuđman i njegova ekipa, stao je u naše ime i suprotstavio se četnicima, dugo se borio i mučio, i na kraju pobijedio. Moglo bi se reći...
Spomenuta "ekipa" tako je zaposjela sam vrh Naše Hrvatske, i upravljanje je došlo u njene ruke. TADA je sve krenulo nizbrdo. Osim toga što smo se morali boriti za priznanje ostatka svijeta, "ekipa" kao da nije više marila za Nas, pa smo se morali boriti i za očuvanje toga što smo imali prije. Malo kome je to stvarno i uspjelo, a rijetkima to uspijeva danas. Poanta toga čime su mi punili glavu je u tome da:
Nakon što su došla "druga vremena", i na vrh je došao SDP, tj. Ivica Račan i njegova "ekipa", stvari su trebale krenuti prema GORE. Međutim, nisu. Filozofija tih ljudi sastoji se u tome da nije SDP ni mogao ništa učiniti jer je, citiram "došao na pokradeno". Fora je u tome da je HDZ-ova ekipa uzela sebi sve što je mogla, tako da je Nama ostalo jedno veliko Ništa. Doduše, ni SDP-ova ekipa se nije baš isprsila niti učinila sve što je mogla, ali njima se to ne uzima za zlo, jer oni barem imaju kakvu-takvu ispriku. Vidjet ćemo kako će se stvari razvijati, a do tada, mi i dalje nemamo utjecaja ni na što... Osim, naravno, ako nam nije kum Milan Bandić. S tim da nije, uživajte u ljepotama koje pruža Vlast naše zemlje na državnoj razini.
Pusa!

Rolling Stones otkazali nastup u Zagrebu i zamijenili ga nastupom u Srbiji i Crnoj Gori


Jedan od najvećih rock bendova svih vremena otkazao je nastup u Hrvatskoj. Toliko smo bili nestrpljivi da nam se vrate na scenu, a sada smo ih zafrknuli.
Koncert se trebao održati 9. srpnja u Zagrebu, a sad možemo zaboraviti da smo ikad i pomišljali na gledanje legenda iz prvih redova u našoj metropoli. Ta nam je čast izmakla za dlaku, i to radi čega drugog nego radi naše drage tete Politike. Prošle je godine turneja Rolling Stonesa bila najavljivana i objavljivana na sva zvona, ali je nažalost bila odgođena zbog ozljede Keitha Richardsa, koji je, prema većini izvora na odmoru prije turneje pao s palme i tresnuo glavom, najblaže rečeno. Iste te prošle godine, vezano uz istu tu turneju, opet smo se uspjeli osramotiti. Organizator prošlogodišnjeg spektakla bila je Koncertna direkcija grada Zagreba. Uspjelo joj je nešto, i ne tako nevjerojatno za naše već dobro uvježbane živce. Zbog otkazivanja koncerta uspjela isprazniti novčanike naših sirotih, već itekako izmučenih, poreznih obveznika za čak 1,5 milijuna hrvatskih kuna.
S tim da se u poslove Koncertne direkcije uvukla i kriminalistička policija, Rolling Stonesi su se pokazali mudrijima, snalažljivijima i pametnijima, te boljim i većim ljudima od Nas. Shvatili su da je bolje da se ne petljaju s Nama, i da nema smisla trpjeti takvu nesposobnost od jednih malih Nas.
Zato su koncerti premješteni s "našeg dijela Europe" (još uvijek neutvrđen...) u "njihov dio Europe". Koncerti Rolling Stonesa za utjehu su premješteni u ne tako daleke gradove Budvu (9. srpnja) i Beograd (14. srpnja).
Na jučerašnjoj konferenciji za novinare, vođenoj preko Interneta, Hrvatska ili Zagreb nisu ni spomenuti, ali zato je Mick Jagger radosno naglasio da se raduje i da ne može dočekati koncerte u srbiji i Crnoj Gori, s obzirom na to da dosada nikada nisu tamo bili, niti nastupali.
Rekao je da je i on bio razočaran kad je turneja po Europi bila otkazana, ali da se sad raduje koncertima.
Europska turneja će trajati od 5. lipnja do 21. kolovoza. Osim u Srbiji i Crnoj Gori, u blizini će još nastupiti i u Mađarskoj u Budimpešti, te u Češkoj u Brnu.


Toliko o Rolling Stonesima za nas Hrvate željne Rock'n'Rolla. Do sljedeće turneje Rolling Stonesa ili nekog sličnog najvećeg Rock'n'Roll benda možemo samo čekati i zadovoljiti se npr. Dadom Topićem i grupom "Dragonfly". Ma, nema veze, i to nam je dosta... Ipak mi živimo u svom dijelu Europe...

A uostalom, nije li sad aktualna ona fraza: "Kupujmo hrvatsko"?

Danas sam letimičnim pogledom prošla po programima koji se nude na našim primitivnim televizijskim uređajima koji ne primaju signal iz svemira. Gledajući tako novu TV, naletjela sam na jednu vrlo neobičnu reklamu. Doduše, takvih ima sve više, pa se to više čak ne može nazvati ni neuobičajenim, nego eventualno možda neprimjerenim za prikazivanje u dnevnom terminu.

U toj reklami petero ili šestero ljudi sjedi za stolom i nabacuje nekakve komentare, u smislu:
"Kako se samo toga dosjete?!" ili "To je tako dobro!!"

Interesantna stvar, ne pričaju o cipelama, ni o hrani, niti o web stranici, već, ni više ni manje nego o podnevnim vijestima nove TV. One su, navodno, tako dobre da ih svi jedva čekaju, i nijedan dan im nije ispunjen ako ne pogledaju podnevne vijesti nove TV..
Iskreno, nisam nikad pogledala te vijesti, zato što u to doba dana imam pametnijeg posla od sjedenja pred televizorom. Ali zato sam pogledala njihove vijesti u 19:15, mislim da ih nazivaju Dnevnik nove TV. Baš originalno. Taj se Dnevnik u mnogočemu razlikuje od Dnevnika HTV-a, onog dobrog starog, dobro znanog pod nazivom "U sedam i pol".


USPOREDBA:
Dnevnik "u sedam i pol" ima dugogodišnju tradiciju, jer, otkad je televizije u Hrvata, otad je i Dnevnika. Oni su oduvijek bili izvor informacija za "ovaj dio Europe" (iako nikad točno određen, pod tim je imenom spomenut bezbroj puta, ali taj "dio Europe" je tema za neki drugi post). Ljudi su navikli na nekakvu vrstu azurne/tamne/natrag-na-azurne plave boje pozadine za okrugli analogni sat bijelih kazaljki. Glazba se, doduše, mijenja s vremena na vrijeme, i to dosta često, ali promjena je uvijek ugodna, uhu i egu Naših ljudi koji tada osjećaju da idu ukorak s vremenom, tj. Zapadom. Dakako, ugodni su i voditelji, od kojih, uz Gorana Milića, naravno (bez njega ovaj članak ne bi bio u redu, osjećala bi se neka ispraznost), kao još jednog izvrsnog voditelja valja istaknuti i Danka Družijanića, ugodnog oku i uhu. Usto, želim još samo napomenuti i istaknuti (obratite pažnju i na to, sljedeći put kad budete gledali Dnevnik) da voditelji te informativne emisije u oko 95% slučajeva imaju lijepu kravatu. Vijesti su u većini slučajeva točne i dvaput provjerene, rijetko se kad zalomi kakva pogreška. I još jedan važna stvar: na HTV-u su barem sposobni naći sami sebi vijest. A da ne spominjemo činjenicu, da im vijesti dolaze same od sebe, s tim da je HTV nacionalna televizijska kuća (njima plaćate RTV pristojbu).

Dnevnik nove TV, za razliku od ovog prvog, "pravog" Dnevnika, ne može sam sebi naći vijest, a kako čini, ni gledatelje, uzevši u obzir onu reklamu, s početka posta. Nova TV troši novac koji bi, barem je to jasno, bio korisniji jednoj prosječnoj meni, nego samoj novoj TV, jer televizijska reklama u kojoj televizijska kuća reklamira samu sebe i svoje proizvode, definitivno nije način da se gledateljima obrati pozornost na jednu informativnu emisiju. Jedan dobronamjerni prijedlog: učinite svoj Dnevničić zanimljivim vlastitim traženjima vijesti, jer, puk je da se informira, a ne da vrši informiranje. A to što su voditelji prozvani dobrima i zanimljivima, to je zato što su se imali gdje naučiti, izvježbati i steći iskustvo - HTV postoji već više od 50 godina, u ovom ili onom obliku.

U ovoj vrsti teksta, ne može se izbjeći ni RTL televizija, koj radi istu stvar - kupuje vijesti od građana kojeg ne zanima više ni slava ni vršenje informiranja, tj. upozoravanje na greške koje čini vrh Naše Države, nego naknada koja ide uz objavljivanje vijesti u informativnoj emisiji. Naknada, doduše, nije baš ni basnoslovna, ali, što se može, lova je lova, bolje išta nego ništa.. I dok ovo pišem, upravo se na tv-u (OPET!!!) pojavila reklama za Vijesti RTL TV-a, sa simpatičnim licem voditeljice. To je, po mome ukusu, i ukusu mnogih, jedini plus informativnog programa RTL TV-a, imaju prelijepe voditelje.

Jedino što mi se sviđa je jedna informativna emisija, na koju rijetko naletim, ali uvijek mi ju je užitak pogledati. To je "Glas Amerike", prikazivan na RI TV-u. Jest da voditelj ima jako loš naglasak, ali još mu i dosta dobro ide. Svaka pohvala i čast tvorcima te emisije.

Međutim, kako se lokane televizijske postaje ne bi smjele uspoređivati ni sa nacionalnom niti sa komercijalnim televizijskim postajama (nije red), ostavit ćemo to sad na miru i nećemo si komplicirati život sa još više riječi koje i nisu baš zanimljive, kao ni ove dosada napisane. Ne valja si komplicirati život nepotrebnim sitnicama, zato zanemarite ovaj post, ali ako baš imate neobjašnjivu želju za čitanjem, ostavie mi komentar, da vidim kako stojimo jedno s drugim...


Želim Vam svima Sreću na Vašem Putu Do Zrelosti uz informativni program Hrvatske, Nove i RTL Televizije!

Ovo je samo za one koji će to razumjeti, dakle: kome slabo ide engleski, samo malo strpljenja, možda uskoro dođe i prijevod. (A možda i ne...)



Now I'm talking to your spirit
Wondering why you're gone
Why'd you leave me
At the hardest time
I cannot understand, no more.
People always whisper your name
I ain't gonna get any sleep
Till I don't see you here by me
Cause your name is screamin' outa me.
I really don't know how'm I gonna make it
Through this real tough time
You're gone forever, yet,
I want you back here.
I wonder if you hear my scream
And all I want to say is
I'm still living you
You'll forever ba a part of me.




Jedan mi je prijatelj obećao uglazbiti ovu pjesmu, pa sad jedva čekam da opet dođe, da ja to malo čujem.

"Poduzetništvo je skup stvaralačkih ljudskih aktivnosti usmjerenih na kombiniranje proizvodnih činitelja radi ostvarenja poslovnog pothvata."

Poduzetništvo je kad živiš u Zagrebu, a Milan Bandić ti je kum.

Ljudi širom Lijepe naše otvaraju poduzeća. Nekima je sve što im treba stol i telefon, i oni naprave posao. Otvore malo poduzeće s jednim zaposlenim, nađu dobavljače na temelju rodbinskih veza i/ili poznanstava, naprave eventualno koju inovaciju u području načina rada, stil vođenja ime je potpuno autokratski, i oni su time i prezadovoljni. Jedan prosječan Hrvat koji nema odnedavno ni posao koji je radio 10 sati na dan za minimalac, naravno, uspjehom smatra činjenicu da ima posao, bez obzira na to tko mu ga daje. Samostalno vođenje posla ima puno prednosti:
-sam je sebi gazda
-nitko mu ne dahće za vratom niti govori da to tako ne ide
-nikome ne polaže računa
...ali još više nedostataka:
- najčešće nema vlastitih financijskih sredstava
-rijetko se nađe netko tko će novac posuditi, a uvjeti neće biti ni blizu povoljnima
-ako posao i bude pokrenut, rijetki će kupci/korisnici proizvoda/usluge dati bezuvjetno povjerenje njemu, koji je došao iznebuha i niotkuda
-sav je posao na njegovim plećima - ako zabrlja, za što postoji velika šansa (puno je tu posla), nema ni uz najbolju volju koga okriviti za pogrešku


Neki se od tih malih poduzetnika (nije da ne postoje ali su zbilja u velikoj, velikoj manjini) čak i uspiju probiti na tržište, naći redovite kupce i otplaćivati dugove. Neki od tih se i prošire, pa nakon najviše 4-5 godina upošljavaju čak 10 ljudi (npr. "Elektron" - poduzeće, otok Krk).




A naravno da postoje i ona koja ne uspiju.
I to bi se moglo nazvati "Hrvatska priča".
Čovjek Y otvori malo poduzeće u istim uvjetima kao i X, ali već nakon cca 6 mj. poduzeće propadne. Zašto? Ha-ha... Vratite se na početak posta...
...
Koja Vam se definicija više sviđa?
A koja Vam se čini realnijom?

Ako je Vaš odgovor na 1. pitanje "ona prva", a na 2. "ona druga", na istoj smo valnoj duljini. Dovoljno je pogledati Dnevnik svaku večer u 19:30, i kako se stvari slažu jedna na drugu, javlja se jedna pojava koja bi se, po nekim mjerilima mogla usporediti s TetrisomTM. Kako događaji padaju jedan na drugi, stvaraju neku vrstu savršenog niza, i kad se sve razjasni, nestaju iz vidokruga ali na scoreboardu sa strane ostaje vidljiv trag da je jednom tamo nešto bilo, što je utjecalo na razvoj događaja. Međutim, vraćajući se redovito na primjer Lijepe naše, ne mogu a da ne skrenem pažnju na činjenicu da i ta igrica dođe kraju. I to tako da dolaziti počinju dijelovi koje ne možemo nigdje ugurati, i koliko god se trudili, ne možemo ih se riješiti, a smetaju nam. E, tu dolazi do raspada sustava. Borimo se sa poteškoćama, a one dolaze sve brže i brže, i ne možemo ih se rješiti, a ima ih sve više i više, i sve su brže i brže...
BANGG!!!
To je raspad... Ne može mi nitko pomoći...

To je samo jedan od problema s kojim se susreće puno Naših.
Tu su još i zdravlje, emocije, laži, natjecanja (ona psihološka, tipa: "moja mama je jača od tvoje!"), alkohol (posljedica, a ne uzrok), ponekad i droga, obrazovanje, društveni život...
itd. itd. itd. itd. itd. itd. itd. itd. itd.




Eh, da... Skoro zaboravih...
Ukoliko se Vaši odgovori ne podudaraju sa mojima, žao mi je, nemamo o čemu razgovarati...

Ovog smo ljeta sreli jako puno čudnih ljudi. Muških ljudi. A što je najbolje od svega, svaki je od njih imao drugačiji pristup.

npr.

Sjedile smo ja i Frendica na plaži, i gledale svoja posla. Pričale smo vjerojatno o curama iz društva, ogovarale. Kad se o tome radi, ona i ja uvijek imamo nešto za reći. Ulagvnom, sjedile ja i ona tako, na ručnicima, sasvim blizu mora, na betonu, u kupaćim kostimima, naravno. I tada smo odjednom osjetile neugodno dahtanje za uhom. Došao je meni s leđa. Bio je ružan - star i osušen. No, dobro, pretjerujem... Ali istina je da je imao barem 35 godina, bez pretjerivanja.
I kaže on nešto.
Nešto. Ne znam što, frajer Mađar, valjda. Ja i Frendica pogledamo, naprije jedna drugu, a zatim obje njega. Bilo je potpuno jasno da njegova namjera nije bila reći nešto što bismo mi razumjele.
I kaže frajer: "Oh, I'm sorry, but you are so beautiful, that I thougt you were from Hungary..."
Ja: "Well, we're not."
Hello?! Je li to uvreda ili kompliment? U svakom slučaju, NE ZVUČI nam baš kao kompliment!
Frendica i ja se opet začuđeno pogledamo a on nastavi.
Frajer: "Are you going to dance anywhere tonight?"
Ja: "No, we're not."
Frajer: "Oh, what a pitty."
Ja: "No, it's not."
I skoro se odvalih smijati. A frajer i dalje uporno stajao, nagnut nad naše glave, i točno se tako nekako namjestio da mu je trbuh visio nad našim nosevima.
A onda je otišao. Ne znam kakvi su to ljudi koji profunkcioniraju uz velik pomak u vremenu. Jednostavno ih ne razumijem...


Ima još takvih primjera...

Pričala mi Yaya o jednom takvom, baš neki dan. Otud inspiracija.

npr.2

Stoje ona i Sanja negdje u Krku, gube dane, kad odjednom, kraj njih se stvori čovuljak. Ovaj nije bio tako star, kaže Sanja oko 25 godina. I dođe on, faca, i pita Sanju cigaretu. Izvuče ona kutiju i pruži mu cigaretu. On ju primi, i kao neki uštogljeni Švabo, počne ju vrtiti u ruci, igrati se njome. Sanja gleda u čudu i sine njoj... Pružila mu je upaljač, i (PAZI OVO) kad mu ga je pružila, on ga je odmahujući rukom, odbio.
On: "Ja... Ovaaj... Ja... Ja inače ne pušim, ja sam se samo htijo upoznat..."
Yaya i Sanja nisu mogle vjerovati...
A bogme ni ja.


ZAKLJUČAK:
Čudne se biljke rađaju na ovome svijetu. Samo, kakvo je vrijeme sada došlo, nikad se ne zna tko je tu pedofil. Ali zna se da su svi oni potencijalni pedofili...
Djevojke, oprez!
Svi su oni isti, ne dajte se zavarati.
Uživajte u životu, i radite što hoćete, ali ne dajte drugima da vama rade što hoće.



Pusa svima, volim Vas!

Zamislite ovu situaciju:
Dvije američke djevojke gledaju američki film u američkom kinu. Nakon što film završi, djevojke izađu ispred kino-dvorane i stanu ispred postera koji najavljuje taj film koje su one upravo pogledale.U filmu se radi o boksaču kojeg je djevojka podupirala u svemu što je radio i bila mu moralna i psihička podrška. I tako, dok one stoje ispred dvorane, taman naleti jedan američki dečko, interesantno, sam. Jedna od djevojaka kaže: "Ja oću bit njegova cura ko šta je ova iz filma bila svom dečku...". Druga se djevojka toplo nasmije izražavajući odobravanje. Tada taj dečko spazi njih, i prepoznavši ih, krene prema njima. Kada je već bio sasvim blizu, prva se djevojka ukipila i nije znala ni kamo bi pogledala, a kamo li što bi učinila. Zato je druga djevojka imala muda i preuzela inicijativu. Nakon što ih je pozdravio, i one njega, druga ga je djevojka pitala: "Što ti je to na licu?". On se stane začuđeno brisati po svom američkom licu, i pita: "Di? Šta?". Kaže onda ta druga opet: "Pa mora da je nešto kad te ova moja frendica tako zadubljeno gleda."...

...

Ako smjestimo tu situaciju u SAD, u vrijeme prije nekih 20ak godina, čini se stvarnom, zar ne? Tada bi američki dečko i američka djevojka ostali sami, nakon što bi im druga američka djevojka dala malo privatnosti, pa bi ju on pozvao vjerojatno na piće (s tim da su već bili u kinu), a ako on kojim slučajem ima koji dolar u džepu, možda i na večeru. Tako bi oni postali par, bili bi nerazdvojni do mature, a tada bi on našao posao, bilo kakav, onako, za početak. Onda bi se oni vjenčali, i ne bi prošlo dugo do male prinove.
I živjeli bi sretno do kraja života.

A ako smjestimo tu situaciju u Lijepu našu...

...

Priča se i ne čini tako realna, jelda? U hrvatskoj verziji on bi nju odveo na cugu, a zatim iza kafića (da čitaju knjigu hehe), a sljedeći dan, kad ju sretne u školi, ko ju jebe? ("Ja sigurno ne... Ne više!")