Sve je veći mrak u mraku,,,

Postoje neke stvari u čovjekovom životu od kojih on ne može pobjeći. Postoje i neke stvari u čovjekovom životu od kojih on želi pobjeći, a ne može, a svejedno misli da je od njih pobjegao..

Jedna od tih stvari je prošlost.
Ona je, prije svega, neizbrisiva. Za neke je to nasreću, a za neke je to nažalost. Na ono što se dogodilo ne možemo više utjecati. "Bilo pa prošlo" je samo jedna od izreka vezanih za prošlost, i njena je poanta jasna.
Shit happens, i to je jasno. Grozne se stvari čovjeku mogu dogoditi, i svaka od tih stvari, čak i ona najmanja, ostavi trag. Zato ljudi i traže psihijatrijsku pomoć, da otkriju što to s njima ne valja, i zašto su stalno frustrirani i umorni. "Smrt je dio života" - to sam čula na televiziji.. Je, ali ne onome koji je doživi. Njemu to više nije važno, ali je itekako važno onima koje ostavlja za sobom. Poznajem previše ljudi, djece, kojima je umro bar jedan roditelj, a da ne govorim o tome koliko poznajem ljudi kojima je umro prijatelj. Prijatelje biramo, a obitelj ne, i ja u to čvrsto vjerujem. Zato me ne čudi što je mnogim ljudima puno teže kad im umre prijatelj nego brat. Prijatelji su ti koje mi biramo da nas drže na nogama, čvrsto na zemlji, a ako nas stigna tolika nesreća da izgubimo ijednoga, često se čini da život više nema smisla. Smrt bližnjega nešto je što bih rado zabranila zakonom.
Puno ljudi brije na bezosjećajnost. Prave se nedostižnima i nedodirljivima, a većina njih nije ni svjesna koliko loše glume. Svaki, ali baš svaki čovjek ima osjećaje, i to je ono iskonsko i životinjsko u nama, jer ljubav je također vrsta instinkta. Ljubav je instinkt koji nam govori kome možemo biti spremni povjeriti život u ruke. Ponekad se javljaju i izopačeni oblici ljubavi, ali to nije ljubav, to je samo pokušaj pojedinca da privuče pažnju na sebe. Svaki čovjek teži tome da bude prihvaćen, da bude viđen jednakim. To je želja svakog čovjeka, da radi što voli i da bude poduprt, da ga okružuju ljudi koji će ga podržavati, i to su ti ljudi koje on onda voli. Svakom je čovjeku potrebna ljubav, potreban mu je 'bližnji'.
U dostizanju toga cilja, sprječava ga prošlost. Na temelju osobne prošlosti stvaraju se predrasude. Ako on želi sakriti prošlost, nikada se ne može u potpunosti otvoriti, i koliko god on to htio, ne može protiv sebe, a postizanje kompromisa je težak posao. Zato je teško odlučiti biti svoj. Ali da bi čovjek 'bio svoj', on mora prije svega znati kako je to i što to znači.
Nije da osuđujem ljude koji skrivaju prošlost, daleko od toga, samo olakšavam svoju dušu od par misli. Teško je priznati, teško je suočiti sa svojom prošlošću...

S druge strane, postoje stvari u toj prošlosti koje su lijepe, kojima se ponosimo, i za koje želimo da svi znaju. Pomoću tih stvari nastaju odnosi; prijateljstva i ljubavi. To je temelj međuljudskih veza. Kako veza postaje dublja, traži da bude i ispunjenija. Tada prošlost presuši od dobrih stvari i na redu su loše. Ako nam je stalo do osobe s druge strane veze, najvjerojatnije ćemo ih skrivati, jer ne želimo... hmmm.. povrijediti osjećaje? Svaka čast onome koji se u takvoj situaciji ne distancira.. Onda pokušavamo ispraviti stvari, onda ne uspijemo, onda se jave još veći problemi, onda to ne možemo psihički izdržati, onda poludimo, i onda nam više nitko ne može pomoći . .

Sve u svemu, prošlost je oduvijek bila problem, i stvari u njoj koje bismo htjeli promjeniti... Nije lako biti čovjek, bez prošlosti ili s njom...