Marketing
Stara vremena... Dobra ili ne?
Ja sam jedna od onih, moglo bi se reći nostalgičara. Volim one stare stvari, a to uključuje glazbu, film, vremena bez mobitela... Htjela bih reći za sebe da sam licemjerna, jer u doba koje se meni sviđa, nisam još niti bila živa, ali ne smijem, ne mogu to govoriti sama za sebe.
Što se tiče glazbe, nema boljeg od '80ih. To je za glazbu bilio najbolje razdoblje. The Ramones, Cindy Lauper, The Beagles, The Queen... Bolje od boljeg. Uglavnom jeu glazbi sve bilo dobro do '90ih. Kada su došle Spajsice, sve je krenulo nizbrdo. One i njima slični: Backstreet Boys, Westlife, O-Town, Sugababes, Britney Spears, Saša, Tin i Kedžo... Sram me je reći, ali to je žalosna istina - ja ne znam nijednu pjesmu Backstreet Boysa! Iako sam živjela u njihovo doba, i iako su sve moje vršnjakinje, tadašnje klinke, bile lude za njima. Htjela sam i ja biti "u trendu", i znati sve njihove pjesme, ali nesvjesno mi je to bilo tako odbojno, taj njihov način izražavanja. Sjećam se da su me jednom prilikom, bili smo tada peti ili šesti razred, prijateljice zezale da ne znam ni jednu pjesmu napamet, osim jedne - to je bila "my Heart Will Go On". To me je tada prilično pogodilo, jer jeto značilo da nisam "in", kao što su one. Danas, kad se toga sjetim, ja se smijem njima, i mislim u sebi, zašto su djeca tako blesava? Zašto si tako kompliciraju život potpuno nebitnim i, povrh svega, glupim stvarima? Biti fora ne znači znati sve tekstove pjesama Britney Spears napamet. Što je najgore od svega, današnja djeca su ista - neke se stvari jednostavno ne mijenjaju. Samo što su danas djeca promijenila đir - danas su in hardcore bendovi, kao što su Korn, Slipknot, odnedavno i finski Lordi, i sl. Tu se javlja isti problem kao i prije, sve je to nametnuto, i to se osjeti. Samo, tadašnja djeca su već donekle odrasla, pa neće otvoreno gaziti vršnjake koji ne dijele mišljenje. Poznajem malo ljudi koji zaista uživaju slušajući metal ili hard rock, a većina ih to sluša uglavnom zato da bi stvorili trend, u koji bi oni bili uključeni. Po Korzu i ostalim središtima gradova i sela, posvuda se mogu vidjeti majice-oglasne ploče, s natpisima raznih bendova. Djevojke i djevojčice koje su do jučer paradirale školskim hodnicima u ružičastim haljinicama i šarenim mašnicama, ukosnicama, vrpcama, sada hodaju odjevene u crno, poderanih hlača i besmrtnim starkicama. I onda, kada se ipak nađe neka ne-prodana duša koja obuje roze starkice, ove naše "darkerice" prigovaraju i kažu da bacaju ruglo na starkice. Cure, shvatite, starkice nisu rezervirane za punkere, metalce, rockere i sl.
Da se razumijemo , nemam ja ništa protiv te vrste glazbe, niti protiv te vrste izražavanja, dapače, samo dok to nije vidljivo jasno nametnuto.
Ista stvar je sa filmom. Doduše, ne potpuno ista, ali isto "nostalgična".
Pročitala sam par knjiga Agathe Christie, o Herculeu Poirotu, naravno. Njihova radnja se odvija u '30im godinama. Sve bi se mogle slično opisati - suština je da je poćinjen zločin, dođe Poirot i riješi slučaj. Takve stvari danas nalazimo u mnogobrojnim serijama, npr. CSI (koji je stvarno mnogobrojan: NY, Las Vegas, Miami... ima li još?), Kosti i dr. Da ne nabrajam sad. Razlika je u tome da:
-u modernoj kriminalističkoj seriji, protagonisti imaju 45 minuta da slučaj pronađu i proanaliziraju, a zatim ga riješe modernim metodama pronalaženja krivca, kako ja to volim zvati. Tako da, sve se događa prebrzo, a nema interakcije između glumaca i gledatelja. Gledatelj nema šanse otkriti krivca, osim ako u podrumu ne skriva tehnologije za uspoređivanje otisaka prstiju, ukljičujući i bazu otisaka prstiju cijelog SADa i okolice, tehnologije za otkrivanje sastojaka tvari pronađene na mjestu zločina, uključujući i uzorak tvari pronađene na mjestu zločina, a uza sve to, naravno i tehnologiju televizora kako bi mogao ići ukorak sa zbivanjima u seriji. Budući da gledatelj sve to nema, nije moguće niti otkriti krivca. A, uostalom, kaoo da je i važno, s tim da treba pričekati samo pola sata, ne računajuči vrijeme utrošeno na reklame
-međutim, za razliku od navedenih činitelja moderne kriminalističke serije, stariji kriminalistički filmovi, npr. filmovi na osnovu knjiga gospođe Christie, potpuna su su protnost prvome od navedenih. Radnja se ne odvij prebrzo, nisu potrebne moderne tehnologije za rad na slučaju, a ako se gledatelj malo potrudi ili ako ima inteligenciju nebu pod oblake, nije problem otkriti krivca. Jedini je problem u tome što većinu slučajeva nije moguće otkriti bez modernih tehnologija, što vam nitko u filmu o inspektoru Poirotu neće reći, ali, zar nije veći gušt gledati film koji nije prekompliciran i za vrsnog poznavatelja novih tehnologija?
Toliko o tome, olakšala sam svoju dušu. Barem dok mi nešto novo ne padne na pamet. Pusa svim čitateljima!
:-*
Post je objavljen 01.04.2007. u 14:41 sati.