Odlasci
Odavno već ne sanjam kako odlazim u rat, samo se ponekad u snu nađem u onoj napuštenoj zgradi, pred onim vratima iza kojih ne znam što je, i onda vičem u snu dok otvaram ta vrata, dok me draga ne probudi.
Godinama sam sanjao isti san, sebe na terasi mog obiteljskog doma, mog mlađeg sina, koji kao beba radi svoje prve korake pokušavajući dohvatiti moju pušku, i sebe kako uzimam ranac i odlazim.
Znate kako bolni znaju biti ti trenutci kada se okrenete i odlazite od onog što vam je najdragocjenije, meni su se ti odlasci godinama vraćali u snovima, pa bi se budio u jecajima, valjda zbog svih onih neisplakanih suza, onda kada sam odlazio.
Imao sam tu jednu košulju, sa amblemom zbora narodne garde, jedino što sam osim niza kroničnih bolesti donio sa sobom s fronta, koja je godinama selila sa mnom gdje god sam iz svojih prošlih života odlazio.
Onda sam je dao jednom mladom čovjeku, koji je bio žalostan što niko njegov nije bio u vojsci, sjećao se kako se kad je bio mali dječak njegov otac skrivao doma da ga ne bi došli mobilizirati, ni na posao nije išao pa je dobio otkaz, zbog čega nisu imali love pa su živjeli s ugašenim grijanjem.
Meni su urnebesno odvratnu ovi pacifisti, kojekakva žgadija koja će se ovih dana javljati, uglavnom zato što u ovom zadnjem ratu nisu pobijedili njihovi, koji bi da je drugačije završilo oslobodioce dočekivali s cvijećem.
Još su mi zanimljiviji idioti koji puše te njihove priče, kobajagi oni su protiv rata, nitko nije protiv rata od nas koji smo sudjelovali u istome, pogotovo oni koji su nastradali ili izgubili nekog svoga.
Za razliku od ovih koji su se skrivali po ormarima i onih koji su očekivali oslobodioce, mi smo odlascima u rat platili cijenu, plaćali smo je i kad je završilo.
Sve zbog rata kojeg da pacifisti nisu Srbima predali oružje možda ne bi ni bilo.
|