Ako bih ikada pomisljala na nesto sto mi je za zivota bilo vjerno, nesto sto nikada nije napustalo moju stranu, lijevu ili desnu, nebitno...bila je to usamljenost.
Druga moja koja me nikad iznevjerila nije.
Sveprisutna, svemocna. Jedina koja je uvijek ostajala i koja me se cvrsto, bezuslovno drzi.

Prijateljice su dolazile i odlazile...ona je jos uvijek tu.
Sa osmijehom mi pruza ruke kada se oko mene sklope cetiri zuta zida, ostavljajuci taj dobro poznat' zagrljaj. A jedan je on s kojim ne bih da sam toliko prisna.

Ima li Boga na ovom svijetu?
Ima li momenta svjesno bezbriznog, osmijeha iskreno razdraganog?
Ima li...ima li one mene o kojoj mislim, koja mi nedostaje? Njega, toplog i dalekog?

Ima li...mjesta pored neke zvijezde uz koju bih da se ugnjezdim?
Crne, zute...svejedno...

Sasvim svejedno u ovom trenutku...