Moj glas Te doziva,
odbija od prazne zidove,
docaravajuci ton ove sumorne tisine.

Ruka Te na postelji trazi,
izgubljena bez kraja i obrisa.
Opet oni stari mirisi kroz sate me prate,
slike nekog starog vremena
koje tako daleko se cini.

Gdje si?
Preko kojih svijetova si nestao?
Na koju planetu dospio?

Prazna je veceras odaja moja,
Prazne su ruke i pogledi.
Uzalud pokusavam vazduh zagrliti.
Koliko jos dugo, koliko da cekam?