Kad god sam htjela obići Beli dvor, izmakao mi je. Sad je to udruga kojoj
pripadam organizirala i rado sam se odazvala.
Pa, idemo u Bulevar Kralja Aleksandra Karađorđevića, pravo, do kraja.
...do samih ulaznih vrata. Da iskoristim priliku za fotku.
Lijepim parkom šetnja do prvog dijela Dvorskog kompleksa, kojeg čine Kraljevski
dvor, Beli dvor i dvorska kapela. Cijeli kompleks je (oduzeto) vlasništvo dinastije
Karađorđević, sada samo dato na korišćenje prijestolonasljedniku bez prijestola,
Aleksandru. Sad smo ispred Kraljevskog dvora. Izgradila ga je kraljevska
porodica Karađorđević i u njemu je živjela.
Odatle fotografira samo dvorski fotograf. Ulazimo u plavi salon,
slikamo se za uspomenu.
Zavirimo u dvorsku biblioteku
Grupna slika na terasi
Silazimo u suteren. Orijentalna soba
Slika u sobi šapata, gdje je zidna
fontana prigušivala zvuk govora.
Slijedi šetnja do Belog dvora, mnogo poznatijeg, a manje
raskošnog od prethodnog. Tu je živjela porodica kneza
Pavla, a nakon II svj. rata bio je službeno kabinet
predsjednika Republike, Tita.
Slika dvora nije moja, fotografu zadrhtala ruka :)
A drugarica nije odoljela da me slika
na crvenom tepihu :)
Za kraj puta, obilazimo centar prelijepog grada Kluj Napoca, kraće Kluj (Kluž),
koji je prijestolnica Transilvanije, jedne od većih oblasti Rumunjske.
Episkopska pravoslavna crkva, koju zovu Mitropolija, zidana 1930-1939.
Puna je vjernika. Liturgija u tijeku. Rumunji su vrlo religiozni, nedjeljom se
svečano obuku i odu u crkvu, a poslije na ručak u restoran, jer se nedjeljom
ne radi, pa ni ne kuha.
Ispred crkve je spomenik revolucionaru
Avram Iancu, 1824-1872.
Prekrasna zgrada opere i kazališta.
Vučica, dar grada Rima gradu Kluju.
Gradska kuća.
Spomenik Ioan Ratiu koji je prvi zatražio samostalnost Transilvanije nakon unije
sa Vlaškom. Misao na spomeniku: “Postojanje jednog naroda se ne diskutira
nego potvrđuje”.
Velelepni spomenik legendarnom kralju Matijašu Corvinu (Mathias Rex), koji je rođen u Kluju,
Najveća rimokatolička katedrala u Rumunjskoj, crkva Sv. Mihajla
(Biserica Sfantul Mihail)
Idemo u stari dio grada, do kuće Matijaša Corvina.
Odmor uz odličnu kavu u “Bistro Viena” sa visećim điranama.
Prolazimo zidine starog Kluja.
Čeka nas 500 km puta do Beograda.
Prelazimo rijeku Mures.
Put kroz lijepu ravnicu omeđenu brdima.
Odmor uz mici (miči), čevapćiće, u drumskom restoranu. Konobarici nije bilo jasno
kad smo tražili nasjeckanu kapulu uz njih. A nama nije bilo jasno zašto njoj nije jasno.
Prati nas oluja. Munje nisam uspjela slikati.
I nezaboravna rumunjska avantura se bliži kraju...
Napuštamo Baia Mare. U daljini vide se vrhovi Karpata u oblacima.
Prolazimo prelijepim krajolicima.
Nakon 2,5 sata vožnje stižemo u mjesto Viseu de Sus.
Vikendom vlak polazi u 9 h i mi stižemo u minut do 9! No srećom, zbog
velike gužve ubacili su dva polaska, pa polazimo vanredno u 10.
Tu je stanica jedinstvenog vlaka, Mocanita (čita se mokanica). Radi se o
posljednjim parnim lokomotivama u Europi, koje su u funkciji, vuku vagone
koji prevoze drvo, a vikendom turiste.
The Carpatian Forest Steam Train, pruga uskog kolosijeka je izgrađena 1932.
Njome saobraća kompozicija koju vuče parna lokomotiva. Od prvobitnih 46 km
pruge danas se u turističke svrhe koristi 21 km sa visinskom razlikom od 536 m.
Duga i neudobna vožnja sa čestim pauzama pored nabujale i brze rijeke Vaser.
Mladi kondukter provjerava karte
Ova stabla čekaju prijevoz
Na odmorištu je organizirano posluženje, a naša predstavnica je naučila
i rumunjske igre.
Nazad ide nešto brže. Prava vožnja u jednom smjeru je nešto kraća od dva sata,
a od polaska do povratka trebalo nam je šest sati.
Pauza za kavu i odličan sladoled od dinje u hotelu
“Gabriela” na izlazu iz Viseu de Sus.
Počinje kiša. Prolazimo selo gdje na mostu prestaje Maramureš
i počinje Transilvanija. Lijepi planinski predjeli. Idemo ka Kluj
Napoca, centru Transilvanije.
Jedva se vide smjerokazi od kiše
Konačno, Kluj Napoca, popularnije Kluž i zasluženi odmor u "Royal Classic",
hotelu koji mogu preporučiti
Nastavljamo u selo Barsana (Bârsana), do manastira Barsane,
pod zaštitom UNESC-a. Prvo se osvježavamo u lijepom restoranu,
pa se penjemo do manastira.
Šarmantno selo krasi predivan manastirski kompleks izgrađen od drveta i kamena,
smješten na blagom uzvišenju i okružen divnim voćnjakom. Zbog svoje ljepote i
duhovne važnosti manastirski kompleks Barsana nalazi se na UNESCO listi
svjetske kulturne baštine.
Manastir je osnovan početkom 14 stoljeća, da bi bio potpuno uništen 1791. godine.
Nakon više od 200 godina manastir je kompletno obnovljen i danas privlači veliki
broj posjetitelja i vjernika. Posvećen je dvanaestorici svetih apostola.
U sklopu kompleksa otvoren je muzej u kome se
nalazi kolekcija starih knjiga i ikona. Manastir
je ženski i u njemu trenutno boravi 11 monahinja
koje vrijedno rade i održavaju manastirski
kompleks. Evo ih u povratku s polja.
Prelijep kompleks sa tri crkve i konacima, sve u visećim điranama i ružama.
Glavna crkva je prelijepo oslikana. Idealno mjesto za odmor.
Gradio ga je najviše Veliki Stefan. Stefan III Moldavski znan i kao ili Stefan Veliki
(rumunjski: Stefan cel Mare ili Stefan cel Mare i Sfânt - Sveti Stefan Veliki), 1435. - 1504.
Bio je moldavski vojvoda u razdoblju 1457. - 1504. Za svog života stekao je slavu po
čitavoj Europi zbog svog dugotrajnog otpora Turcima.
Od njegovih 80 zadužbina još jedino postoji kula zvonara u Baia Mare.
Spontano nam pomoć nudi inženjer Felix Mezei, čija je pasija izrada
Stefanove kule od lego kockica (felixmezei.weebly.com). Po njegovoj
verziji, nije je izgradio Stefan Veliki nego je Jan Hunedoara sagradio
kao dodatak postojećoj staroj crkvi i proširio crkvu.
Dio grupe penje se u kulu, uskim zavojitim kamenim stepenicama.
Gore je satni mehanizam, isti kao u Pragu i Budimpešti, koji još radi,
i teško zvono koje se oglašava samo u podne, jer je prejakog zvuka.
Cijeli kompleks renovira Europska unija, pa je ulaz besplatan.
Na trgu su označena crna polja, gdje su bili dijelovi crkve i zidina, koji su
eksplodirali, pa je teren podignut za 2,5 m posle rušenja i sada je rozeta
na tornju na 1,5 m, a bila je na 4 m od tla. Iz kule se lijepo vidi trg i
označena crna polja, čiji su dijelovi sačuvani i prekriveni staklom.
Djevojka, kustos kule, šalje nas da vidimo zvona, spomenik tri nivoa groblja
nađena na tom mjestu.
Posjećujemo crkvu Sv. Nikole na Trgu slobode.
Ulazimo u lijepu katoličku crkvu.
Kažu da je sreća sresti mladu.
Svraćamo na ručak u pivnicu s burencetom, “Butoiasu cu bere”.
Nas pet jede jednu koljenicu za 40 RON. Vrlo ukusno,
izuzetno je prijalo kao šlag na tortu ovog lijepog obilaska grada.
Jedna od najvećih atrakcija svijeta je Veselo groblje. Ovo groblje je na prvom
mjestu po posjećenosti u Europi, a u svijetu je popularnija jedino Dolina kraljeva u Egiptu.
Da bismo tamo stigli, vozimo se preko planinskog prevoja Karpata.
Prelazimo rijeku Izu.
Prolazimo Sigethu Marmatei (Siget Marmatei) na ušću rijeke Ize u Tisu.
Stižemo u selo Săpânţa (Sapanča) samo 3 km od granice s Ukrajinom.
Prolazimo kroz plavu kapiju, koja najavljuje glavnu atrakciju sela.
Veselo groblje - Cimitirul Vesel, Merry Cemetery, sa šarenom
crkvom ukrašenom izvana (ulaz 5 RON, za grupe 3 RON).
Ovaj neobičan običaj ukrašavanja križeva
započeo je slikar naivac, Stan loan Patras
koji je sagradio prvi ovakav spomenik
davne 1935. On je do svoje smrti 1977.
godine napravio preko 800 spomenika.
Groblje, rad lokalnih zanatlija, čuveno je po drvenim križevima uglavnom
plave boje sa duhovito sročenim epitafima i slikama u naivnom maniru,
koje prikazuju karakteristične scene iz života pokojnika.
Seljani su prikazani bojama koje imaju tačno određeno značenje: svjetloplava zvana
i “Plava Sapanta” znači nadu i slobodu, žuta predstavlja plodnost, zelena život. Crvena
boja označava strast, a crna brzu i iznenadnu smrt.
Danas je Veselo groblje muzej na otvorenom, turistička atrakcija i dragocjen izvor
prihoda za selo. Ovdje vjeruju da je smrt svečani i veseli čin, što ima veze sa lokalnom
Dakijskom kulturom.
Grobovi su specifični jer imaju šarene slike koje prirodno i poetično opisuju ljude
koji su tamo pokopani. Oni često prikazuju prizore iz života preminulog, pa i način
njegove smrti.
Svakodnevni život pokojnika takođe je tema na nadgrobnim pločama.
Moguće je vidjeti muškarca na traktoru ili ženu kako prede vunu.
Očigledan je i napredak i promjene u načinu života mještana jer su na starijim
grobovima prikazani brojni konji, dok su na novijim više zastupljeni automobili.
Ovo je jedan od najčešće slikanih križeva.
Pa, daleko bilo, ali sve nas čeka
neko groblje, pa neka je bar veselo!
...do ustanove europskog sjećanja, memorijalnog centra žrtvama komunizma,
Memorialul victimelor comunismului al rezistentei koji je osnovali 1993. Ana
Blandiana i Romulus Rusan. Nismo mogli, a da ne odamo poštu žrtvama
režima u vrijeme Nicolae Ceausescu.
Mapa logora, grobalja, stratišta Rumunjske...
Hodnik sjećanja sa tisućama fotografija interniraca.
Koliko ih je bilo, nisam našla napisan podatak,
spominje se 200 000.
Djelić izgubljenih života...
Ulazni moto zatvora, na mnogim jezicima
...jer su Pravdi vezali oči...
Sačuvana je originalna ćelija u kojoj je umro Iuliu Maniu,
predsjednik Narodne seljačke partije, jedan od pionira
demokracije u Rumunjskoj. Uhapšen je kad je imao
74 godine i ovdje umro sa 80.
I Crna ćelija je kakva je i bila, s lancima u podu,
bez svjetla. Služila je za kažnjavanje. Nisam je
slikala jer se ekskurzija djece igrala lancima.
Nisu shvatili čemu su služili lanci...
(Fotografija je sa adekvatnog site.)
Ostale ćelije pretvorene su u muzejske postavke, da se
ne zaboravi...
U dvorištu je kapela sa spiralnim ulazom na čijim zidovima
su tisuće imena onih za čiju dušu palimo svijeće.
Da se ne ponovi nikada...
Po vrelini idemo da vidimo kuću Elie Wiesel, židovskog književnika i političkog aktiviste.
U svim djelima na svojevrstan se način bavi svojim iskustvom u logoru Auschwitz kao
problemom holokausta, genocida i ljudskoga stradanja uopće. Drži predavanja o
holokaustu te sudjeluje u antiratnim kampanjama i prosvjedima protiv progona manjina.
Godine 1986. dodijeljena mu je Nobelova nagrada za mir.
Svaki kraj ima nešto po čemu je posebno poznat. Rumunjska treba
postati poznata po zgradama bez grafita, lijepim parkovima i dječjim
igralištima
A poznata je po dvorcima Transilvanije i po svemu čime je bogat Maramureš.
On je poznat po drvenim crkvama i Veselom groblju o kojem će tek biti riječi.
Kroz prelijepe krajolike vozimo se u Surdesti, gdje se nalazi prva od dvije
drvene crkve pod zaštitom UNESC-a. Obje su posvećene Sv. Arhangelima
Mihailu i Gavrilu. Crkva se kaže biserica (biserika).
Crkva u Surdesti je doskora bila najviša drvena crkva u Evropi, sa tornjem
čija visina iznosi 54 m, a ukupna visina 72 m i držala je taj rekord sve dok
nije podignuta nova crkva u Sapanci, koja je visoka 78 m. Drvena crkva u
Surdesti je sagrađena 1766 godine. Grkokatolička je. Prekrivena je sivkastim
ćilimima i ukrašena vezenim peškirima, vrlo lijepa.
Nije korišten nijedan metalni čavao, svi su drveni.
Ulaz 5 RON (leja), teoretski se slikanje dodatno plaća, to ipak
nisu naplatili.
Nastavljamo u selo Plopis gdje se nalazi druga
drvena crkva pod zaštitom UNESC-a, građena
1798. Pješačimo strmim putem.
Ulaz se ne naplaćuje, slikanje je dozvoljeno.
Siromašnija je crkva. Pravoslavna. Palimo svijeće.
Maramureš (rum. Maramureş) je oblast za sjeverozapadu Rumunjske. Ime „Maramureš“ je
rumunjskog podrijetla i znači „Veliki Mureš“. U pisanim dokumentima prvi put se spominje
1199. Oblast rumunjskog Maramureša predstavlja danas najudaljeniji dio rumunjske
države od prijestolnice Bukurešta. Maramureš obuhvata dvije velike doline (gornje Tise i
središnjeg Samoša). Na jugu i sjeveru granica je prirodna u vidu planina iz Karpatskog
sistema, na istoku se nalazi klisura, koja odvaja ovu oblast od Transilvanije, a na
jugozapadu Samoš odvaja Maramureš od Krišane.
Čeka nas zanimljiv i dug put duž granice sa Srbijom, pa Mađarskom pa Ukrajinom.
Živopisne brdske predjele presijecaju rijeke izuzetno bogate vodom.
Maramureš je od davnina poznat po drvodjeljstvu, odnosno izgradnji
kuća i crkava od drveta. Na listi UNESCO nalazi se osam crkava
iz Maramureša. Glavni grad je Baia Mare.
Većinsko stanovništvo rumunjskog Maramureša su Rumuni (oko 2/3), ali postoji značajna
mađarska manjina (oko 25%), dok Ukrajinci čine oko 3%. Rumuni su tradicionalno
stanovnici planinskog i brdskog dijela Maramureša ka istoku, a Mađari nizijskog, zapadnog
dijela uz granicu sa matičnom državom. Ukrajinska nacionalna manjina živi na sjeveru
pokrajine uz granicu sa Ukrajinom. Pored njih ovdje u znatno manjem postotku žive i
Nijemci i Romi.
Kad vidite ovakve kapije, znate da ste u Maramurešu
U Baia Mare s ovog mjesta, ispred Etnografskog muzeja, pruža se lijep vidik na
sabornu crkvu, najviši toranj u Rumuniji i Stefanovu kulu u starom dijelu grada.
Najbolje se običaji, nošnja i svakodnevne navike upoznaju u Etnografskom muzeju,
pa idemo vidjeti kako Maramureš živi.
Suvremena kuća u Maramurešu izgleda ovako. Drvena i ukrašena visećim
điranama.
A nakon muzeja ići ćemo u tipično selo, u muzej sela,
no to je nova priča.
Ovo je moje treće putovanje u Rumunjsku. Prvi put sam skijala u Semeniku, davno
prošlo vrijeme. Drugi put sam posjetila Temišvar i oblast Hacega, sa dvorcem Corvin.
Moram priznati da o Maramurešu nisam znala skoro ništa, prije nego je Keti pozvala
izletnike da ga posjete. Sad sam naučila.
Današnja Rumunjska može se podijeliti na nekoliko zemljopisnih cjelina: Delta
Dunava, Dobruđa, Moldavija, Vlaška (koja se dijeli na Olteniju i Munteniju),
Transilvanija, Maramureş, Crişana i Banat (istočni).
Prelazimo Dunav, čeka nas Pančevo.
Vidi se Vršački brijeg.
Pauza u Vršcu. Zamjena deviza, 1 E= 4,4 RON (leja)
Na granici, prijelaz Moravita, malo su duže gnjavili.
Sat puta od granice prolazimo kroz Temišvar, prelijep grad kulture
Cilj nastavka puta je Oradea. Nastavljamo prema Aradu
Oradea (mađarski: Nagyvárad, kolokvijalno također Várad,
glavni grad pokrajine Bihor i regije Crisana. U pisanim se
dokumentima prvi put pominje 1133. godine. kao rimsko
naselje Varadinum.
Obilazak užeg gradskog jezgra kojim dominira Gradska kuća i gradska biblioteka,
A kad pređemo reku Brzi Kereš, Ferdinand skver, sa prelijepim kazalištem
koji je projektirao isti tim kao bečku operu
Slikamo se sa statuama pjesnika Oradee
Vraćamo se ka busu i obilazimo sinagogu koja se obnavlja. Oradea ima veliki
značaj za židovsku zajednicu. Prvi Židovi su se naselili tokom 15. stoljeća,
što je jedno od najranijih naseljavanja židovskog stanovništva na tlu današnje
Rumunjske. Prije rata Oradea je imala 45000 Jevreja. Tokom maja 1944.
Gestapo je sproveo deportacije Jevreja u nacističke koncentracione logore
Auschwitz i Dahau. Vratilo se samo 3000.
Sve do Satu Mare je Crisana, a od tog grada je Maramureš, oblast bogata
drvetom, sa vještim tesarima. Krajolik je valovit.
I konačno, nakon duge vožnje duž srpske pa mađarske granice, stižemo u Baia Mare
(Velika banja), centar Maramureša. Naš hotel "Europa" okrijepio je umorne putnike
Zaslužili smo odmor, a sutra nastavljamo
istraživanje Maramureša.
Dok ne sredim fotografije s puta, osvježit ću vas sladoledom. Može?
Već i vrapci znaju da volim sladoled i da mi je to poslastica iznad svih.
U pravilu, kažu da muškarci vole sladoled od vanilije, a žene od čokolade.
Evo, dajem, vam izbor pa odaberite
Da počnemo s vanilijom?
Prelivena šumskim voćem
Ili s karamelom?
Dodajmo još neku vrstu
Neka kugla više?
Sladoled od maline, da malo kisi?
Još i Eiscaffe?
Pečeni sladoled, u korici?
Ovi sladoledni kupovi su divni. Pistaccio osobito.
U Heidelbergu služe i ove sladoledne perverzije.
Dovoljno kao obrok, vjerujte.
Treba vam fino predjelo, lagani ručak ili večera?
Punjeni cannelloni su pravi izbor. Sos:
Možete uzeti pelate u konzervi 500 g ili oguliti 500 g rajčica. Isjecite na komade.
Propržite na maslinovom ulju 1 sjeckanu kapulu, pa dodajte rajčice, bosiljak
(suvi ili svježi), papar i malo soli. Kuhajte desetak minuta.
Uzmite kutiju sa 250 g cannellona.
Pripremite nadjev
Izmrvite 450 g feta sira, dodajte šunku sjeckanu 100 g, sjeckanu
mozarellu 150 g, 2 kašike ribanog parmezana, papar, bosiljak.
Nadjevom punite cannellone i slažite ih u tepsiju 25×35 cm, u jednom redu,
prelijte pripremljenim sosom od rajčice i pospite sa 2-3 kašike ribanog
parmezana. Pecite na 220 stupnjeva 30 minuta i servirajte vruće.
Ovo nije moja priča, dobila sam je i podijelit ću je s vama, jer mislim
da je zanimljiva.
Živeo je u 11 zemalja sveta, išao je u njih bez predrasuda, a sada je u zemlji o
kojoj su, kako kaže, mediji naročito iskrivili sliku. Jedini Srbin koji trenutno
živi u Pjongjangu je Branislav Moro, proslavljeni srpski odbojkaški trener.
– Uglavnom nas i mediji pogrešno informišu, ne znam ni zašto, jer ne postoji nikakav
interes u tome. Mi recimo čitamo da su deca tamo gladna, a deca su na pijedastalu u
odnosu na nas. Imaju bolja obdaništa, bolje uslove, eto počevši od jedne banalne stvari
– teren oko obdaništa im je postavljen gumom od pet centimetara i to im je standard
da se dete ne bi povredilo kad padne. Imaju čak i zatvorene bazene u okviru obdaništa
i to ne jedan, već po nekoliko -priča Moro za srbijadanas.com.
Branislav Moro
Kada dođete tamo, objašnjava, prvo vam pojasne da ne postoji „Južna Koreja“.
Južna se naziva Koreja, a Severna nosi naziv Demokratska Narodna Republika
Koreja. Oni isključivo prihvataju takav odnos i takvo obraćanje prema državi.
Koreja je naklonjena prema Americi, a DNR Koreja prema Kini i Rusiji,
pojašnjava Moro. Po gradu se kreće slobodno, ima status čuvanog lica, kao
jedini stranac u svetu sporta. Kaže da je prošao kroz „skener“ da bi se zaposlio,
ali ne misli da je to nešto drugačije od ostalih zemalja u kojima je radio.
– Oni su vrlo obazrivi ljudi i o svemu se vodi računa. Moj trening je uvek praćen
kamerom, što mi je možda malo u početku smetalo, ali sam posle video da se
oni tako analitički odnose prema svim poslovima, kaže Moro, koji još nije
upoznao „vođu“, ali je sam vođa, Kim Džong Un dao „blagoslov“ za njegov
novi ugovor. Plan je da u novom aranžmanu, u narednim mesecima, dođe
do susreta s njim.
– Ova zemlja ima perspektivu, nikom ništa ne duguje, imaju fenomenalnu
industriju hrane. Njihov prosečan lični dohodak je između 300 i 350 dolara,
ali stan i kola dobijaju od države. Ne plaćaju školovanje, ne plaćaju zdravstvo,
ne plaćaju komunalije. Država obezbeđuje sve, tvrdi naš sagovornik.
Kad je u pitanju plaćanje, tu su vrlo fleksibilni.
„Uđete u prodavnicu i piše „11“. Vi date 15 dolara, oni vam vrate 4. Date u
evrima – vrate vam u evrima. Nadmašili su i Crnogorce. Domaću valutu
nisam video, ali ima i prodavnica gde se kupuje isključivo domaća roba.
Postoje i fri šopovi, ali ne znam zašto nose takav naziv, kad kupujemo i mi
(stranci) i oni (domaći stanovnici)“, priča odbojkaški trener.
Moro smatra da mladi u Severnoj Koreji imaju potpuno drugačije utemljene
vrednosti, pa uticaj sa Zapada, i da dopre do njih, kroz muziku ili film, ne bi
mnogo promenio:
– U mojoj ekipi sve devojke znaju da sviraju klavir, violine, što je kod nas već
postalo neobično, takoreći egzotika. Da ne pominjem čitanje knjiga, jer ne
mogu ćerku da nateram da pročita ni dve knjige, iskren je naš sagovornik.
Jednom je na treningu u najsavremenijoj teretani pustio modernu, zapadnu
muziku, ali niko nije bio oduševljen.
– Njima se nešto i ne sviđa takva muzika. Slušaju, mogu vam reći dobru
muziku. Imaju jednu fenomenalnu grupu Morango, žensku grupu sastavljenu
od jedno 16-18 devojaka, od kojih 6-7 pevaju, a ostale sve sviraju. Bila je
slovenačka grupa Lajbah u Pjongjangu, što je meni neshvatljivo.
Ceo dan u spa centru, toliko modernom da su u njemu napravili i veštačke
talase, košta dva dolara.
– Ne mogu da tvrdim, ali dobijam informacije da se razvilo desetak velikih
gradova, naročito na moru prema japanskoj strani, i da su se tamo
napravila ozbiljna letovališta.
U glavnom gradu je oduševljen, između ostalog, čistoćom.
– Dajem 100 dolara ako nađete papir na 10 kilometara. Pjongjang je kao
grad skockan, sređen, ulice su široke, trgovi veliki, a sve je vrlo uređeno.
– Stvari koje oni imaju su neuporedive. Infrastrukturu koju oni imaju mi
nemamo, ne zbog Srbije kao Srbije, već zbog situacije kakva je u Evropi.
Po radu, redu i posvećenosti, mogu da se izjednače sa Japancima, kaže
Moro o karakteru ljudi u Koreji. Objašnjava da tamo nema noćnog izlaska
kako ga mi pojmimo. Jednostavno, oni nemaju naviku da tako izlaze:
– Ipak se oni mnogo više druže. Idem gradom, a ispred svake zgrade
odbojkaški teren i oko 6 sati svi igraju odbojku, a oni koji ne igraju navijaju.
Druže se. Kao mi za vreme bombardovanja. Oni su upućeni jedni na
druge, jako puno se druže, cele zgrade izlaze na ulicu i ja ih gledam
zapanjeno, iskren je sagovornik.
On je govorio i tome da li je odnos prema vođi fanatičan, kao što se predstavlja.
– Obično možete pročitati da to izgleda fanatično, ali meni izgleda fantastično.
Voleo bih da mi isto tako volimo našeg predsednika, ma ko god on bio, ma
kog uverenja, koje god političke stranke. Predsednik je zaslužio da ga poštuje
narod koji ga je izabrao i samim tim i da ga voli. Te norme bi trebalo da važe
za svakog predsednika u svakoj zemlji.
Što se tiče sporta i sportskih uslova, mogu da kažem da imam verovatno
bolje uslove za rad nego 90 odsto klubova u Evropi. Imam bolje uslove nego
u Nemačkoj, a da ne govorim o našim uslovima, kaže Moro.
Radi u klubu pod nazivom „425 sport klub“, gde je 425 oznaka armije koja je
zadužena za oblast sporta. To je jedna, u bukvalnom značenju, armija
sportista, jer 90 odsto sporta je regulisano kroz armiju, ostali deo kroz policiju.
– To nije ništa neobično, takav sistem praktikuje se i u pojedinim regionima Kine,
objašnjava nam on. Oni ulažu puno u sport, čak ima i ulica u Pjongjangu koja
se zove Ulica mladosti, u kojoj se nalaze 32 sportske hale sa gledalištem. Svaki
sport ima svoju halu. Ipak, odbojka ima posebno mesto, a popularan je i fudbal.
Što se situacije sa medijima i sa praćenjem situacije iz sveta tiče, kaže da je na
internetu lako uporediti sliku iz sveta sa onom koju oni prenose.
– Njih nikad ne bi zanimale pojedine mreže, što se interneta tiče, niti Farma,
nemaju takvu vrstu interesovanja. Totalno su u drugom smeru. Imaju svoj
nacionalni program i to je to. Po meni, oni jako nalikuju bivšoj Jugoslaviji.
Imaju proizvodnju i kompjutera, svi oni znaju i da rade na kompjuteru,
ali samo u smislu posla. Oni su vrlo upućeni, nisu neznalice, kaže Moro.
Sa generalom, koji mu je i veza sa „vođom“ pregovara da još ljudi iz
Srbije povede u ovu, za ostatak sveta, i dalje, mističnu zemlju.
Ovo je izlet koji godišnje ponavljam. Shvatit ćete zašto.
Prelazimo u Bosnu.
Blizu je Banja Dvorovi. Kad su tražili naftu, našli su vrele termalne izvore,
75 stupnjeva.
Kroz drvored lipa ulazimo u Bijeljinu, u Semberiji, blizu ušća Drine u Savu.
Krasi je jedan od najljepših i najstarijih parkova u BiH.
Prošetajmo centrom i uđimo u muzej
Tko je za šah?
Možemo pogledati i ono što je ostalo od pravog balkona ljubavnika
(za razliku od onog u Veroni, za koji se ne zna da li je pravi), na kući
Magdalene Nikolić Živanović, velike ljubavi Jovana Dučića.
Da li će se kuća obnoviti i postati hodočašće zaljubljenih,
pokazat će budućnost.
Bijeljina zna i dobro počastiti.
U restoranu "Lovac", sve po redu.
Ruska crkva ( kako sve češće nazivaju manastir Sv. Petke) nalazi se na obodu
naselja Pet jezera. Ima pet kupola i prekrivena je limom zlatne boje, a živopisana
je u srpsko-vizantijskom stilu.
Manastir Tavna se nalazi u selu Banjica na tromeđi tri općine (Bijeljina,
Zvornik i Ugljevik), na majevičkom pobrđu. Manastir potiče iz vremena kralja
Dragutina. Na starim ruševinama manastir je obnovio starina Novak 1559. g.
Ime je dobio po rječici Tavni u čijoj je blizini. Nalazi se i u grbu grada Bijeljine
kao jedna od najstarijih građevina ovog kraja.
Dobili smo i mali koncert. Tri male ljepotice u narodnim nošnjama
pjevale su nam izvorne pjesme po želji igumanije, mati Marte.
O etno selu Stanišići pričala sam vam jučer, a to je bio šlag na kraju
lijepog dana. Na kraju nas čekaju svjetla velegrada...
Evo me ponovo u etno selu Stanišići. Ovdje vrijedi doći, jedino nam malo
kiša smeta. Evo Nojeve arke.
Pratimo prugu kroz selo
Etno selo Stanišići osnovano je 2003. Boris Stanišić je putovao nekoliko godina
po srpskim selima srednje Bosne u potrazi za starim kućama i predmetima koji
govore o jednom vremenu i kulturi življenja sa kraja 19. i početka 20. stoljeća.
Rezultat je autentično planinsko selo usred semberske ravnice u kome se nalaze
crkve, mlinovi, vajati, jezero, hotel po ugledu na pirg Sv. Save u Hilandaru, itd.
Zoka vam maše!
Ulaz je besplatan, razgledanje besplatno, jedino se u restoranima sa prelijepim
pogledom plaća piće, jelo...
Molim da ovaj post ne gledaju oni koji su ogladnili.
Namijenjen je gurmanima. Birajte jelo koje zaslužuje titulu mister dobar zalogaj.
Što najviše volite da ručate?
Kad te prijatelj pita
kako si
dobro si
da ne brine.
Kad te dušmanin pita
dobro si
da se ne raduje.
Tko te pita
tek da pita
saznao bi
da si dobro...
A samo si ti znao
i umorno tijelo
i bolna duša.
Kad si anđele posjetio
pitali su
kako?
Kad si uvijek
dobro bio
Pjesmu sam davno napisala tati, a takvu istu mogla bih posvetiti dragom blogeru
Mrvičku koji danas u 15h odlazi na vječni počinak u rodnom Mostaru, u sjenci ruža.
Ni on se nikad nije žalio...
Baletski studio "Pirouette" duže vrijeme okuplja zaljubljenike u rekreativni
klasični balet i jazz balet. Iako su česte povrede u jazz baletu, imam jednu
dragu mladu damu koja ga obožava, a oprobala se i u klasičnom baletu.
Zbog nje sam prisustvovala završnom godišnjem koncertu i ostavila poneku
foto impresiju.
Svjetlosni uvjeti bili su loši, no nema veze, vidi se ponešto.
Prvo smo se posvetili klasičnom baletu. U drugoj sceni je i ona.
Djeca su neodoljiva.
Zatim smo gledali jazz balet i suvremeni dio programa
Osjetilo se mnogo pozitivne energije i oduševljenja igrom.
Nekad nas djeca zapanje idejama, mi se nečeg sličnog ne bismo sjetili.
Nastavnica je dala zadatak 11-godišnjacima: nacrtati strip.
Zadivio me rad unuke mog brata.
Pitala sam je za dozvolu da slikam strip i kasnije pitala što je
rekla nastavnica. "Dobro je!" Što biste vi rekli?
Nema više velikog pozitivca ovog bloga, ranije
poznatog pod nickom Mrvičak, sada GMD.
Onda kad je život trebao krenuti smirenim i
lijepim tokovima, uz voljenu Gordanu,
sve je prekinuto u petak 3. lipnja.
Ne mogu vjerovati, a nećete ni vi, znam.
Prerano je i naglo otišao naš dragi Dražan,
počivao u miru!
Dragoj Gordani toplo saučešće, s ružom
koju joj je posvetio u posljednjem postu 27.5.
Nastavimo priču jednog izleta u nepoznato.
Ulazimo u zavičajnu kuću kiparke Ljubinke Savić
Grasi, sagrađenu krajem 19. stoljeća, posve
rekonstruiranu.
Kuća je opremljena u tradicionalnom stilu predmetima domaće radinosti
žitelja Ilina.
U selu Ilinu uređena je soba kiparke koja je živjela i stvarala u Beogradu,
ali je do kraja života ostala privržena svom zavičaju. Njen umjetnički opus
čine skulpture žene – majke, heroine, prelje, zatim portreti povijesnih
ličnosti i nekoliko spomenika.
U neposrednoj blizini kuće nalazi se ilinsko vrelo, vrelo zdrave i hladne
pijaće vode.
Iznad vrela je uređen etno kompleks.
Vraćamo se u dvorište ispred zavičajne kuće gdje nam priređuju pravu gozbu,
bogat izbor posnih lokalnih specijaliteta, od gibanice, pihtija od boba,
pljeskavica od pečuraka, projare od heljde, prebranca, proje s koprivama,
punjenih paprika, do velikog izbora kolača. Gozba za pamćenje.
Nastavljamo u Boljevac, u Crkvu Sv. Proroka Ilije,
izgrađenu 1861.
Dalje ćemo u mjesto Bogovina, pa do Bogovinske pećine. Dočekuju nas dvije ljepotice
u narodnim nošnjama sa pogačom i solju.
Pred pećinom nas djeca u vlaškim nošnjama dočekuju kolom uz svirku frule
sjajne male frulašice.
Bogovinska pećina - zaštićeno prirodno dobro, dužine preko 6000 m,
jedna je od najljepših špilja u Srbiji.
To je riječna, periodski aktivna špilja. Izgradile su je podzemne vode koje
dolaze iz sliva Bogovinske rijeke i poniru u njen kanjon. U uređenom dijelu
špilje je staza u dužini od 540 m, koja je uzdignuta od riječnog korita i
omogućuje nesmetan pristup do najljepših dvorana pećine.
Vidjeli ste umjetnost čovjeka i umjetnost prirode.
Vrijeme je za povratak. Do sljedećeg puta!
Krećemo u nepoznato, vodi Keti, vozi Vlada. Veseli autobus pita se šta nam je
ovog puta Keti pripremila.
Krenuli smo u Istočnu Srbiju. Ulazimo u Paraćin, u ulice uređenih bašti, pa nas
dočekuje Tanja koja oslikava stakla. Nudi nas pitama i sokom od maline.
Ulazimo u općinu Boljevac, prelazimo Čestobrodicu, prolazimo Boljevac
i vidimo Rtanj.
Nastavljamo u selo Ilino, gdje nas veoma toplo dočekuju.
Kad Keti povede Izletnik u “nepoznato” a Ilinu nas dočeka svojim srcem,
osmijehom, raspoloženjem, igrom, pjesmom, hranom, onda to bude dan
za pamćenje!
Sposobna dirigentica uigrala je izvorne grupe djece i odrasle vokalne soliste
koji su nam pokazali bogatstvo pjesama ovog kraja i raskoš srpskih i vlaških
nošnji.
Na kraju programa vlaško kolo igraju domaćini i gosti.
Pored aerodroma Nikola Tesla nalazi se "Muzej zrakoplovstva".
Prvo nam puštaju film o obaranju nevidljivog F 16 1999. u selu Nakučani,
tijekom NATO agresije na Srbiju. Beograd je prvi i posljednji europski
grad koji je bombardiran u 20. stoljeću!
Elokventni aviomehaničar nas vodi po muzeju.
Ideja o osnivanju jednog takvog muzeja rodila se praktično s rađanjem zrakoplovstva
na ovim prostorima. Šest mjeseci od leta Subotičanina Ivana Sarića, koji je konstruirao
prvi avion na našim prostorima, 9. siječnja 1911. godine, pilot Edward Rusjan na
monoplanu konstrukcije Mihajla Merćepa, poleće u Beogradu nad kalemegdanskom
tvrđavom. Međutim, uslijed snažnog vjetra dolazi do loma krila i pada aviona, pri čemu
Rusjan tragično strada. Taj događaj su promatrali i učenici beogradske realne
gimnazije, među kojima i Strahinja-Bane Nušić, sin našeg poznatog komediografa,
koji uzima dio rebra s krila pale letjelice. Pred odlazak u Prvi svjetski rat ostavlja
ga majci na čuvanje jer će, po njegovim riječima, to biti vrijedan predmet u
budućem muzeju, što se i obistinilo.
Obilazak Muzeja pruža posjetiteljima jedinstvenu priliku da na jednom mjestu
vide ne samo razvoj našeg zrakoplovstva u razdoblju od preko 100 godina,
već i da se uvjere da u tom razdoblju često puta ne samo da smo išli u korak
sa svjetskim dostignućima, već smo bili i ispred svjetskih zbivanja. To se
prvenstveno odnosi na razvoj naše zrakoplovne industrije počevši od 1923.
godine, kao i na nastanak i širenje civilnog zračnog prometa od 1927. godine.
Replika aviona s nekim originalnim dijelovima pionira naše avijacije Subotičanina
Ivana Sarića, koji je takvim zrakoplovom vlastite konstrukcije i izrade izveo
prvi let na ovim prostorima krajem lipnja 1910. godine.
U I svjetskom ratu zrakoplovi se počinju koristiti u vojne svrhe.
U 2.sv. ratu korišten je Meseršmit kao najučinkovitiji avion u povijesti zrakoplovstva.
Prvi simulator leta, 1934.
JAK2, SSSR, biser u muzeju, u svijetu postoji samo ovaj originalni primjerak.
Pravile su ga žene za samo 12 sati, a cijeli je trajao 50 sati.
Iljušin 2, najmasovniji, sačuvano pet na svijetu.
Poslije Informbiroa 1949 počinju se prave naši prvi zrakoplovi u tvornici
Ikarus. Ovo je Ikarus S-49C.
Prvi helikopteri su stigli na poklon od engleske kraljice. Strateški dio je
glava helikoptera, koju je problem napraviti.
MIG 21F13, SSSR
Nevidljivi je oboren 1999 kod Buđanovaca.
Rep i poklopac pilotske kabine zrakoplova F16C oborenog 2.maja 1999
kod Šapca.
Kabina nađena u selu, služila neko vrijeme kao kućica za psa!
Najjednostavniji način da pobjegnemo iz svakodnevice i uđemo u neki drugi svijet,
tamo boravimo neko vrijeme i vratimo se puni dojmova, jeste kazalište.
Narodno pozorište u Beogradu
Tu smo, pogledajmo malo naokolo. Lijevo
i pravo, na Trg Republike i spomenik Knezu Mihajlu
Pripremite karte. Što gledamo? Balet "Don Kihot", komponirao Ludwig Minkus.
Ludvig Fjodorovič Minkus (češ. Ludwig Fyodorovich Minkus), porijeklom Čeh,
bio je violinista, dirigent i kompozitor. Najveći dio života proveo je u Rusiji.
Rođen je u Beču 1826. godine, gdje je i stekao muzičko obrazovanje.
Prekretnicu u njegovom životu i karijeri predstavlja poziv kneza Jusupova
za službovanjem u Petrogradu. Od 1872-1896. živio je i radio u Petrogradu
kao carski baletski kompozitor. Napisao je 16 baleta od kojih su se na
baletskim scenama svijeta zadržali baleti "Don Quixote" i "Bajadera".
Dio orkestra je smješten u ložama, desno i lijevo, jer predstava tako traži
Predstava je bila čisto uživanje, uz muziku koja opušta vrhunski baletski umjetnici
pokazali su umijeće vrijedno ponavljanih aplauza. Fandango u sceni "Finale"
Don Quixote (Božin Pavlovski) i Sancho Panza
(Miloš Kecman)
Ulogu Kitri je maestralno izvela primabalerina Ana Pavlović, Bazila do perfekcije
doveo Jovan Veselinović, Dejan Kolarov je briljirao kao Espada i Dušanka Đorđević
je bila uvjerljiva kao lijepa Mercedes.
Moje omiljeno kazalište inače je Pozorište na Terazijama, no zaista je vrijeme da
pogledam čega ima u Narodnom pozorištu. Upoznat ću vas sa novostima u
programu, možda netko i navrati :)
Sinu je trebalo dosta vremena da sredi tonu fotografija koje je snimio u Japanu.
Osobito me je impresionirala priča o "otoku bogova" Itsukushima, otoku u
na sjeveroistoku Hiroshima zaljeva. Popularno se zove Miyajima, što na
japanskom znači "otok svetišta"
Miyajima sa čuvenom crvenom drvenom kapijom u moru.
Prilazi joj se trajektom, kapija je duboko u moru
Ovdje su oseke i plime velikih amplituda.
Oseka je kasnije omogućila šetnju po pijesku do kapije.
Sin je obišao Svetište Itsukushima, dio UNESCO-ve Svjetske kulturne baštine.
Ovdje bi vrijedilo doći!
Kakve je lijepe fotke donio, baš bi mogao opet otići. Slažete li se?
"Let lastavice –
slijedi tok rijeke
kao da pliva." ...
Saimaro
Opis bloga, najkraće: BITI ILI NE
BITI. Zašto netko piše, ako ne da
bi sastavio sve svoje dijelove?
Od trenutka kad krenemo u školu
ili crkvu, obrazovanje nas kida na
dijelove, uči nas da rastavljamo
dušu od tijela i razum od srca.
Mora bit da su ribari sa Kolumbijske
obale učeni doktori etike i morala
jer su izmislili riječ sentipensante,
osjećati-misliti, da bi definirali jezik
koji govori istinu.
Eduardo Galeano (misao pronašla pedeset+)
Sviđa mi se koncept bloga. Šalješ misli
kao sjeme koje odnosi vjetar. Postoji
mogućnost da se sjeme primi i nikne
negdje, a da ti to i ne znaš. Da ga
netko nastavi njegovati bez da zna
tko ga je poslao. Ostavlja mogućnost
da ostaneš nepoznat i nepoznatom
otvoriš vrata za milijun potencijalnih
mogućnosti koje leže u svakom sjemenu.
(pedeset plus)
Cilj mi je biti Čovjek.
I tražim samo
Respect
I jednog dana, kada me ne bude, neka
iza mene ostane (između ostalog) bar
moja Pisana Riječ.
(White lilith)
Putovodoljubni gastronaut
(milord55)
Vrata prvenstveno služe
da prostor zatvore. Ona su
ulaz u njega. Uglavnom su
zatvorena. Otvaraju se
milom ili silom.
Internetske stranice zovu se
portali (portal: glavni ulaz
na pročelju dvora, palače,
crkve ili veće građevine,
izrazito likovno obrađen
(skulpturama i reljefima)
Tvoj blog je portal u tvoj
bogati svijet. Ulaz. (Potok)
Nije li to smisao
putovanja
- da težimo
postati bar malo
bolji ljudi koji će
dobro što ga
u nekom času
drže na dlanu
dijeliti s drugima
oko sebe? (j.)
Dok je mora biće i plime,
dok je plime biće i ljubavi
dok je ljubavi mora biti i oseke.. (mecabg)
Sad znam.
Ti si kao Dunav.
Stvorena da teče...
(sewen)
Prava si čuvarica od zaborava... (sewen)
Kada lasta
u svoj foto virne
slikama nas
sve u srca dirne (semper contra)
Ljepota se zrcali u očima promatrača
i pamti srcem... (Dinaja)
Gde je ljepo u svim pogledima, tamo "leti" lastavica:)) (modrina neba)
Postoje lijepa mjesta na svijetu.
Jedno je ljepše i posebnije od svih.
O njemu pričamo srcem,
njega slikamo dušom.
Rodno mjesto.
Svaki tvoj zapis je lijep,
ali ovaj se zove
pripadnost i ljubav.
(Razmišljanja jedne žene)
Ne valja bez riječi.
Ne valja sa puno riječi.
Prava mjera je kad si
jasan sam sebi.
I kad se odražavaš u toplini
očiju drugih. To je onda, valjda,
prava mjera riječi
(morska iz dubina)
Svaka žena i muškarac
su unikati, a mi se
uglavnom ponašamo
isto prema svima,
tj. ponavljamo greške.
(Gogoo)
Drago nam je da si uzivala
i hvala ti na lijepim fotkama. (posljednji komentar GMD)
mail:
ankas33@yahoo.com
Počasni komentatori bloga: gogoo i Vladkrvoglad,
koji uvijek dodaju neke korisne
informacije mojim postovima.