Rat plakatima

Novine pišu, a televizije izvještavaju: stranke počele rat plakatima. Prolazim svakodnevno svojom sedmom izbornom jedinicom i ne vidim nikakvog rata. Sve su stranke izašle sa svojim sloganima, manje ili više uspješnim, pa je tako i SDP izašao sa svojom porukom: Ljudi su snaga. Na plakatu su Zoran Milanović i Ljubo Jurčić s uzdignutim palčevima u znak pobjede. I druge su stranke za sada na plakate stavile fotografije svojih prvih ljudi i svi se manje-više pojavljuju u paru: Vesna Pusić i Radimir Čačić ili Josip Friščić i Đurđa Adlešić. HDZ-ov predsjednik Ivo Sanader nije nam se na plakatima u Hrvatskoj ukazao ni sam., ni u paru s nekim, ukoliko on uopće može pronaći nekoga tko bi bio dovoljno dostojan pojaviti se na plakatu s njegovom neupitnom veličinom. Nema ga znači u Hrvatskoj, ali ga je zato puno Sarajevo.U četiri godine svoga premijerskog mandata nije našao ni vremena ni volje da posjeti glavni grad susjedne Bosne i Hercegovine, ali je, eto, u Sarajevo došao sada, mjesec dana do izbora, kao da se tamo natječe za premijera.
U Hrvatskoj dakle nisu izvjesili plakate s likom svoga vođe, ali su Hrvatsku oblijepili crveno-plavim plakatima kojima ne govore o sebi, nego o drugima, a što je najgore, to što govore o drugima, to jest o SDP-u, čista je, nepatvorena laž.
Dakle, na jednom od tih plakata u crvenom polju piše: za legalizaciju droge, a u plavom: protiv droge. Svi znaju, nije nikakva nepoznanica da se SDP nikada, ali nikada i nigdje nije zalagao za legalizaciju bilo koje droge. Uvijek smo govorili isključivo i samo o dekriminalizaciji posjedovanja manje količine droge za vlastitu upotrebu. Da pojasnim, zalagali smo se za to da se protiv nekoga kod koga se nađe jedan joint ne podiže kaznena, nego samo prekršajna prijava, a da se policijski rad usmjeri prema otkrivanju dilera i šefova narko-miljea, jer u njihovim džepovima nećete naći drogu, nego milijune okrenute na prodaji te droge. U ratu s drogom, nama kao društvu nisu neprijatelji narkomani, nego dileri i želimo li dobiti taj rat, moramo se okrenuti protiv pravog neprijatelja. To svakako nisu narkomani i sitni konzumenti, nego trgovci drogom. HDZ to zna jer to zna cijela javnost, a eto, ipak, u porukama na svojim plakatima namjerno laže.
Na drugom takvom plakatu u crvenom polju piše: porez na kamate od štednje, a u plavom: protiv novih poreza. I opet laž! Nikada, ali baš nikada i nigdje nitko iz SDP-a nije govorio o uvođenju poreza na kamate od štednje. Govorili smo i govorimo o porezu na kapitalnu dobit, a to je ona dobit koja se ostvari na tržištu kapitala, dakle kupnjom i prodajom dionica i to samo u slučaju ako ta dobit prelazi 50 tisuća kuna godišnje. Ni dobrovoljni mirovinski fondovi, ni građani koji na trgovini dionicama ostvare dobit manju od 50.000 kuna, ni bilo kakva kamata na štednju u banci neće potpadati pod taj porez. Njega će plaćati oni koji zarađuju ogromne novce burzovnim mešetarenjem. Trgovina dionicama je legalan i dobrodošao posao jer je za svaku državu dobro da joj je tržište kapitala aktivno, ali ne vidimo razloga da netko na svoju zaradu od male radničke plaće mora državi platiti porez, a da drugi od velike zarade na dionicama, to ne mora. I to je općepoznata stvar. Zna to i HDZ pa ipak na svojim plakatima laže.
E, sada, postavlja se pitanje, a kako vjerovati nekome tko svjesno i namjerno obmanjuje građane, tko bezočno i bezobrazno laže i to još čini namjerno, pod punom sviješću, na samom početku kampanje u kojoj se nastoji steći povjerenje birača. Kako li će tek lagati ako osvoje vlast i kad pred njima budu četiri godine vremena novoga mandata, kada već sada lažu o nečemu što je tako očito i tako lako provjerljivo.
Svima onima kojima je stalo do istine, svima onima koji ne žele lažljivu, prevarantsku vlast i to bez obzira na to kojem svjetonazoru pripadali, trebalo bi biti jasno da je ovakvom kampanjom HDZ jasno i otvoreno pokazao da za njega ne treba glasati.

Napad na blogera

Policija je privela novinara Peratovića i pretresla njegov stan jer je objavio državnu tajnu. Peratović je slobodni novinar, nema matičnu redakciju, a u policiju i nije priveden kao novinar, dakle zbog nečega što je objavio u nekim novinama, nego zbog posta objavljenog na svom blogu.

Po izjavi samog Peratovića, radi se o tri dokumenta koji su već bili objavljeni, pa se dakle javnost s njima već imala prilike upoznati, a na blog su postavljeni još u travnju ove godine. Davno otkrivene tajne nisu više tajne, ali tajna koju tek treba otkriti je to zašto su jake snage MUP-a odlučno krenule u akciju tek sada i zašto protiv novinara i blogera.
Državne tajne moraju čuvati oni koji ih proizvode i koji njima barataju, pa ako neka od tih tajni dospije u javnost, krivca ne treba tražiti u onome tko je tu tajnu prenio javnosti, nego među onima koji tajnu nisu čuvali, kad je već tajna i kad već za njezino čuvanje primaju plaću.

Peratović je naš kolega bloger, piše na ovom istom blog servisu, a sad je završio na policiji zbog nečega što je napisao u svom blogu i to prije šest mjeseci. Opasan je to presedan, nezabilježen do sada i ne može ga se shvatiti drukčije nego kao zastrašivanje novinara i blogera. Jer, ako su priveli Peratovića zbog toga što je na svom blogu odao tajnu, onda su tu tajnu saznali svi oni koji prate njegov blog, a ako su k tome još nekome rekli što su tamo pročitali, onda su i oni odavali državnu tajnu i mogu svakog trenutka očekivati da im na vrata bane policija.

Ministar Kirin je već javno priznao kako policija prati internet portale i kako zna s kojih se adresa koji sadržaji stavljaju na internet tako da ova najnovija prijetnja svima nama, korisnicima interneta, djeluje prilično uvjerljivo.
Premijer Sanader izjavljuje kako će od ministra Kirina tražiti detaljan izvještaj, ali taj isti Sanader je već jednom stao iza svog ministra i odbio ga kazniti zbog tog nečuvenog priznanja, o kojemu sam u svoje vrijeme već pisao na ovom blogu i teško je sada povjerovati da će i u ovom slučaju postupiti drugačije.

Ostajemo dakle nezaštićeni, izloženi na milost i nemilost policije i tajnih službi, vraća se vrijeme s kraja devedesetih, ali ovoga puta u još gorem obliku jer su tada pratili, prisluškivali i progonili novinare, a sada su očito na red došli i blogeri, dakle vi, ja, svatko od nas tko se drzne objaviti neki svoj stav.

Ovaj nečuveni skandal ne smije ostati bez reakcije. Ne smijemo pristati na teror i zastrašivanje. Došlo je vrijeme, kolegice i kolege blogeri, da zaštitimo svoje pravo slobodnog iznošenja mišljenja, pa i takvog koje se ne sviđa ministru Kirinu i tijelima progona. Pozivam ovim putem sve blogere da objave neki post na ovu temu.

Sučeljavanje

Posljednjeg dana rada, Sabor je usvojio neznatno izmijenjena pravila medijskog praćenja predstojeće kampanje. Želja je novinara bila drukčija, da im se dopusti više slobode i kreativnosti i da ne moraju svim kandidatima postavljati uvijek ista dosadna pitanja koja te emisije čine zamornima i potpuno nezanimljivima. Oporbene su stranke taj novinarski prijedlog prihvatile i bile su spremne izglasati ga, ali je HDZ to odbio i iskoristio svoju parlamentarnu većinu da novinarima nametne svoju volju. HDZ se očito boji novinarske kreativnosti i slobode, boji se neugodnih pitanja o svojim aferama, o političkoj korupciji tako očitoj u kupovini vijećničkih mandata, o neodgovornosti svojih ministara u nadzornim i upravnim odborima, o računu iz Verone, o satovima. Medijska će kampanja znači biti ubitačno dosadna i njezina će jedina svrha biti da što je moguće više umori televizijske gledatelje, da stvori dojam kako su svi takmaci jednaki i da na kraju obeshrabri birače da uopće izađu na izbore. U takvim uvjetima HDZ se nada maksimalno povećati izlaznost u Bosni i Hercegovini, pa je u tu svrhu udvostručio broj biračkim mjesta u toj državi, ne bi li prema nefiksnoj kvoti dobio što je moguće više mandata u 11. izbornoj jedinici.
Jedino što medijsku kampanju može učiniti zanimljivom bilo bi televizijsko sučeljavanje predsjednika dviju najjačih stranaka od kojih će jedna, nakon izbora, sasvim sigurno okupljati koalicijske partnere u novu parlamentarnu većinu. Zoran Milanović odmah je spremno prihvatio sve pozive medija za tim javnim susretom s aktualnim premijerom, ali g. Sanader se počeo izmotavati. Te ne bi on s Milanovićem, nego bi s Jurčićem, te mu pravila medijskog praćenja kampanje ne dopuštaju takvo sučeljavanje, kao da ta ista pravila nije u petak usvojila upravo njegova parlamentarna većina, te ovo, te ono. G. Sanader se očito boji verbalnog sraza s predsjednikom SDP-a. Premijer bi po svaku cijenu želio izbjeći neugodna pitanja jer na njih nema logičnih i uvjerljivih odgovora. On bi se želio sakriti u onoj neprepoznatljivoj masi kandidata koja će se danima redati u dosadnim emisijama i koje na kraju više ne gleda nitko. To, naravno, samo po sebi dovoljno govori o tome kako predsjednik HDZ-a i sam zna da ne smije izaći pred gledatelje osim ako mu u tim emisijama naručena pitanja ne postavljaju njemu skloni novinari. Ali, to je i podatak važan za same birače. Iz njegovog straha moći će, nadam se, izvući zaključak o tome zaslužuje li on ili ne njihovo biračko povjerenje.

Panika

Premijera Sanadera hvata panika. Očito je da ga istraživanja raspoloženja građana uoči izbora tjeraju čak i na svađu s predsjednikom Republike oko toga tko će govoriti u Skupštini Ujedinjenih Naroda.
Potpuno opravdan osjećaj nepravde haškom presudom za vukovarsku trojku čini se vođi HDZ-a zgodnom podlogom za posljednji lov na birače kojih je, očito, sve manje. Svima je naravno jasno da bilo kakav njegov govor u New Yorku ne može promijeniti apsolutno ništa u odnosima Hrvatske i Haaga, a kamoli nešto u donesenoj presudi i da bi taj govor bio namijenjen prvenstveno domaćoj publici u predizborne svrhe. To je jasno i predsjedniku Mesiću koji takvu zloupotrebu premijerske funkcije i takvo jeftino igranje nacionalnim osjećajima birača želi spriječiti, no, ako mu ovom prilikom i ne uspije izboriti se za svoju ustavnu funkciju da predstavlja zemlju u inozemstvu, ne sumnjam da će on uspjeti pronaći prikladan način kako bi građanima objasnio prave razloge za posljednji Sanaderov inat. U tom bi slučaju sav premijerov trud mogao ispasti uzaludan i politički ekstraprofit na koji računa, mogao bi propasti.
Stojimo pred izborima. Ponuda će i ovoga puta biti bogata i raznolika, bit će tu realnih i nerealnih obećanja, odnekud će opet izniknuti čudni tipovi sa svojim nezavisnim listama koji redovito ostvaruju rezultat mjerljiv isključivo u promilima, ali birači će zapravo odlučivati samo o dvije bitne stvari. Prvo, žele li i dalje imati vladu koja je, potrošivši sve jake karte, ponovno posegnula za asom iz rukava, asom koji nosi štih nacionalnih osjećaja, ali ne govori ništa o tome kako s tim osjećajima živjeti bolje, sigurnije, u društvu bez korupcije, društvu u kojem bogati pridonose više i tako pokazuju solidarnost sa siromašnijima, u kojem se za zdravstvenu uslugu ne plaća namet – sve po 10 kuna, društvu u kojem je dobro obrazovanje dostupno svima, a ne samo bogatima.
I drugo, morat će svojim odazivom na birališta odlučivati o tome žele li sami izabrati svoju vladu ili pristaju na to da im vladu u Hrvatskoj određuju građani druge zemlje na posebnoj, jedanaestoj listi.
Tu će dilemu morati riješiti svatko sam za sebe, a ja vjerujem da će biti više onih koji nacionalno dostojanstvo shvaćaju kao svoje pravo da sami odlučuju o sebi.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv