Rođen sam u drugoj polovici prošloga stoljeća, godine 1957., 13. srpnja u Pakracu. Do toga da sam na svijet došao u pakračkoj bolnici došlo je zapravo posve slučajno jer su majku iznenada, u sedmom mjesecu blagoslovljena stanja, uhvatili trudovi dok je bila u posjetu svojim roditeljima u Daruvaru, pa su je hitno prebacili u najbližu zdravstvenu ustanovu. Djetinjstvo sam proveo u Zagrebu dijeleći sudbinu ostalih zagrebačkih mališana, što znači da sam prostor za igru pronalazio u dnevnom boravku prostranog stana u Draškovićevoj ulici ili u skučenim i mračnim dvorištima okolnih zgrada.

Osnovna škola donijela je nove prijatelje, a druženje s nekima od njih nastavljeno je i u gimnaziji. Ostali smo u kontaktu pa i danas, poslije toliko godina, razmijenimo pokoji mail ili se vidimo na proslavama godišnjice mature. Studentski dani bili su, iz današnje perspektive, najljepše razdoblje života. Studij filozofije i komparativne književnosti otvarao je nove i začudne vidike nudeći zadovoljenje intelektualne znatiželje nesazrela mladića. U to studentsko doba, 1979. godine, prijatelj me nagovorio da se zajedno prijavimo na audiciju za spikera Radio Zagreba za koju je saznao u oglasu dnevnih novina. Njemu se nije išlo samom, a meni se nije išlo uopće, ali sam pristao radi njega, pa smo se tamo pojavili u zakazano vrijeme i na moje ogromno iznenađenje, uspješno prošli i primljeni na posao.

Spikirao sam do završetka faksa, a onda prešao u novinarske vode i to najprije u obrazovnom, a od 1990. u informativnom programu gdje su mi dali da pratim rad tek osnovanih stranaka. Tu je došlo do mog prvog doticaja sa SDP-om i Ivicom Račanom. Stranci sam se priključio 1997., a na listi SDP-a izabran sam za zastupnika u Hrvatski sabor na parlamentarnim izborima 2000. Tako sam postao političar što sam, eto, i danas.

Oženjen sam Silvom, nekad također novinarkom, danas communication managerom u velikoj i uglednoj tvrtki. Imamo Doru, najljepšu, najbolju, najslađu djevojčicu od trinaest godina, u koju sam ludo zaljubljen. Trajno patim zbog toga što nemam slobodnog vremena biti s njom onoliko koliko bismo to željeli i ona i ja, ali to je valjda priča svih zaposlenih roditelja. Kada je bilo više vremena, pisao sam kazališne tekstove, a na scenu kazališta „Kerempuh“ u Zagrebu postavljeno ih je pet. Evo naslova: „Domovnica d.d.“, „Ratni profiteri u Hrvata“, „Vježbanje demokracije“, „Pljuska“ i „Sud nebeski“. Svaka je doživjela velik uspjeh i preko stotinu izvedbi. Nadam se da vrijeme pisanja nije zauvijek prošlo i da će mojih susreta s kazališnom publikom biti još.
ponedjeljak, 15.10.2007.

Sučeljavanje

Posljednjeg dana rada, Sabor je usvojio neznatno izmijenjena pravila medijskog praćenja predstojeće kampanje. Želja je novinara bila drukčija, da im se dopusti više slobode i kreativnosti i da ne moraju svim kandidatima postavljati uvijek ista dosadna pitanja koja te emisije čine zamornima i potpuno nezanimljivima. Oporbene su stranke taj novinarski prijedlog prihvatile i bile su spremne izglasati ga, ali je HDZ to odbio i iskoristio svoju parlamentarnu većinu da novinarima nametne svoju volju. HDZ se očito boji novinarske kreativnosti i slobode, boji se neugodnih pitanja o svojim aferama, o političkoj korupciji tako očitoj u kupovini vijećničkih mandata, o neodgovornosti svojih ministara u nadzornim i upravnim odborima, o računu iz Verone, o satovima. Medijska će kampanja znači biti ubitačno dosadna i njezina će jedina svrha biti da što je moguće više umori televizijske gledatelje, da stvori dojam kako su svi takmaci jednaki i da na kraju obeshrabri birače da uopće izađu na izbore. U takvim uvjetima HDZ se nada maksimalno povećati izlaznost u Bosni i Hercegovini, pa je u tu svrhu udvostručio broj biračkim mjesta u toj državi, ne bi li prema nefiksnoj kvoti dobio što je moguće više mandata u 11. izbornoj jedinici.
Jedino što medijsku kampanju može učiniti zanimljivom bilo bi televizijsko sučeljavanje predsjednika dviju najjačih stranaka od kojih će jedna, nakon izbora, sasvim sigurno okupljati koalicijske partnere u novu parlamentarnu većinu. Zoran Milanović odmah je spremno prihvatio sve pozive medija za tim javnim susretom s aktualnim premijerom, ali g. Sanader se počeo izmotavati. Te ne bi on s Milanovićem, nego bi s Jurčićem, te mu pravila medijskog praćenja kampanje ne dopuštaju takvo sučeljavanje, kao da ta ista pravila nije u petak usvojila upravo njegova parlamentarna većina, te ovo, te ono. G. Sanader se očito boji verbalnog sraza s predsjednikom SDP-a. Premijer bi po svaku cijenu želio izbjeći neugodna pitanja jer na njih nema logičnih i uvjerljivih odgovora. On bi se želio sakriti u onoj neprepoznatljivoj masi kandidata koja će se danima redati u dosadnim emisijama i koje na kraju više ne gleda nitko. To, naravno, samo po sebi dovoljno govori o tome kako predsjednik HDZ-a i sam zna da ne smije izaći pred gledatelje osim ako mu u tim emisijama naručena pitanja ne postavljaju njemu skloni novinari. Ali, to je i podatak važan za same birače. Iz njegovog straha moći će, nadam se, izvući zaključak o tome zaslužuje li on ili ne njihovo biračko povjerenje.

15.10.2007. u 12:20 • 45 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.