|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Pao je na pod i otkotrljao se. Onako kao što to rade prstenovi koji padnu na pod. I Micica je bio tamo. Moj je plastični zeleni prsten ispao i uputio se u svijet. A tamo su bili ljudi koji su stajali i slušali program. Prošao je kraj njihovih nogu i onda sam ga izgubila iz vidokruga. I što učiniti? Prsten je otišao.
Pričekat ćemo da se ljudi raziđu pa ćemo ga pronaći.
Micica se žali da ga bole leđa. Ne može dugo stajati. Ima sitne brčiće. Tek niču. Smiješan je. U krizi odrastanja. A ima mlado lice, još mlađi pogled i mlade brčiće koji oklijevaju kao da se boje svijeta. Nije točno znao kako da se obuče pa me nazvao. A što da mu ja kažem?
Ponovo se žali da ga bole leđa, a ja mu predložim da sjedne na pod. Na pod?! Jesam li ja normalna. Pa neće valjda sjesti na pod. Da mene bole leđa, ja bih sigurno sjela na pod. Ali ne bole me. A Micica misli da je to neprikladno. Dobro. Izgleda da nitko neće sjesti na pod.
Začuje se pljesak nešto jači i duži od prethodnih. Evo, evo. Sad će se ljudi malo razmaknuti. Pronaći ćemo ga i staviti na mjesto.
Ugledam ga, ali netko mi se prepriječi. Kad ponovo pogledam tamo ga više nema. Možda ga je netko šutnuo.
Po ramenu me potapša djevojka.
"Jel ti tražiš prsten?"
Nasmiješim se kao što to uvijek učinim kad razgovaram s nekim nepoznatim.
"Da, da. Tražim."
"Brzo onda, tamo, kod one gospođe je."
Zahvalim joj, a onda se uputim prema debeljuškastoj gospođi.
"Oprostite, jeste li našli prsten?", upitam najpristojnije s najugodnijim glasom na svijetu.
Gospođa obrati pažnju na mene i kaže:
"O, da,da. Jesam. Dala sam ga mužu da ode potražiti čiji je. Brzo, tamo je u hodniku. Striček u zelenoj majici sjede kose."
Zahvalim i njoj i brzo se uputim do gospodina muža. Osjetim Micicin pogled na leđima.
Odmah ugledam stričeka. Stoji blizu vrata i nezainteresirano bulji kroz prozor. Izgleda kao da želi ići kući, sjesti u svoju fotelju i otpisati cijeli svijet.
Priđem mu s osmjehom, ponovo najpristojnije na svijetu, miloga glasa.
"Oprostite, jeste li pronašli prsten?"
On kao da se prene, pogleda me i podigne ruku u kojoj s dva prsta drži moj prsten. Preda mi ga, ali ne kaže ništa. Malo se osmjehne, ali ne previše. Čini se kao sasvim pristojan čovjek.
"Oh, hvala vam.", kažem i uputim se dalje.
Micica stoji zajedno sa košuljom koju je sam ispeglao. Solidno ispeglano. Skoro kao kad to mama učini. Pokažem mu plastični zeleni prsten da mu dam do znanja da je pronađen.
"Vidiš da ima ljudi dobre duše na svijetu. Čak troje samo u ovoj malenoj prostoriji. Impresivno, zar ne?"
Micica kao da kimne, ali ne baš previše energično. Dobro sad. Kad čovjeka bole leđa ne može biti baš tako silno oduševljen. Doduše, mogao bi biti bar malo više. Ali opraštam mu.
Mislim da to znači da nas je ukupno četvero.
Gledam u četiri kaktusa što mi ih je Lana jučer darovala za rođendan. Svi četvero stoje u svojoj maloj metalnoj kantici i kao da razgovaraju. Dok ja već neko vrijeme nepomično buljim u njih gospoda se ne obazire. Nema veze. Što čovijek uostalom može očekivati od jednog kaktusa?
Do mog radnog stola kroz prozor dopire blijedunjava svjetlost. Čudan mi je osjećaj u želudcu. Nije ni hladno, ni toplo. Telefon šuti, televizor i radio, također. Šutim onda i ja. Šiljim olovku i otvaram bilježnicu iz fizike.
Ništa još ne pišem.
Na ležaljci do mene leži moj prijatelj Predsjednik. Tipka poruku na mobitelu, a ja zatvorenih očiju slušam tiho pucketanje njegove tipkovnice prošarano zvukom sitnih valića koji pristižu blizu naših nogu.
Nebo je oblačno, ali nije hladno. Baš je onako kako bi trebalo.
Otvorim oči pa promatram tu mirnu slanu vodu, u daljini otočiće natrpane kamenjem, a onda i svoje nove najkice sa žubičastim znakom. Dobre su najkice, a nije ni more loše.
Predsjednik sprema mobitel u džep i još neko vrijeme popravlja svoju ležaljku. Konačno se namjesti i zalegne. Tamo negdje sa šetnjice čuje se glas jedinih prolaznika. Mi ne razgovaramo, već smo se umorili od priče. Puštamo da nas priroda gladi po glavi i nježno nam šapuće.
Na kraju krajeva stvari na svijetu i nisu toliko zamršene. More je slano, borove iglice uglavnom su ravne i zelene, a šljunak ispod nas prašnjav i okruglast.
Oblačci se polako kreću.
Bilježnica iz fizike. Provjeravam koliko sam dobro zašiljila olovku. Šiljim i drugu. Na svijetu nikad dosta zašiljenih olovaka.
Unatoč sanjarenju, nije mi teško započeti. Tako to u životu biva. Toplo ne postoji bez hladnog, dan bez noći ili puno bez praznog.
Pogledam prema metalnoj kantici i ugledam sva četiri kaktusa kako mi odobravajuće kimaju.
Počinjem pisati.
Volim putovati autobusom. Na sjedalu do prozora sjedila sam ja, a na sjedalu do mene moja šarena torba. Ona je uglavnom nepomično stajala dok sam ja promatrala krajolik koji prolazi.
Zašto volim putovati autobusom?
To je međuvrijeme rezervirano za čišćenje glave. Unutra pronađeš i sve stvari koje si stavio na čekanje pred primarnijim životnim djelovanjima. Baviš se njima, slušaš glazbu i gledaš program koji se lista sam od sebe.
Dok pred tobom leti drveće, cesta i nebo, razmišljaš i o ljudima. Micica, Mama, Rozi, Doka, Predsjednik, Melina, Jozek. Odjednom si negdje izvan svog svijeta i u njega gledaš kao kroz izlog.
Okrznula sam par puta pogledom dečka na sjedalu iz desnog reda autobusa. Imao je svijetlosmeđu kosu i majicu s kragnom.
Do kraja smo se putovanja još nekoliko puta tako pogledali.
Što je za mene značila državna smotra LiDraNo-a?
Jedinstven zbir mladih umjetnika svih boja i veličina, grupica odraslih ljudi, kroatista i književnika, onih iz kategorije ljudi s naročito ugodnim glasovima i tri dana uz šibensko more prekriveno nježnim sivim oblacima.
I naravno, palačinke s čokoladom za doručak u društvu prijatelja Predsjednika.
U par sam se navrata u tom stvaralačkom okruženju gledajući kroz staklo hotelske blagovaonice sjetila svog sićušnog bloga u sićušnom zakutku virtualnog mora i zapitala se koliko ću još vremena nevino pisati ni o čemu.
Smotra LiDraNo-a 2012., što se mene tiče, bila je sasvim uredu.
Na povratku kući razmišljala sam o ljudima koje sam upoznala. Pojela sendvič s pohancem i pola čokolade.
Dečko iz desnog reda autobusa sada je imao plavu majicu s natpisom kojeg bi bilo nepristojno pokušati pročitati.
Djevojke sa posljednjih sjedala autobusa pjevale su pjesme.
I za kraj topao osjećaj i veselje kad sam ugledala Zagreb. Sva su ta putovanja i druženja divna, ali slutim da bi u mome srcu bila slabo ostavila traga bez da ih je odobrio povratak kući, povratak u Zagreb.
Probudila sam se i bezglavo bauljam stanom razmišljajući o tome kako je svijet nedvojbeno vrlo okrutan. Bez naročitog razloga. Baš kao što ga rijetko tko ima. Stvari se čine lakšima kad svoj jad, koji je još pritom upitnog smisla, svališ na leđa imaginarne čete.
Popila sam kavu, slušam glazbu i baš, nebiste vjerovali, tipkam bljazgarije.
Ponekad pomislim da sam čuvarica životnog međuvremena. Ono vrijeme koje nije ni poljubac, ni test iz fizike, pa čak ni obavljanje nužde. To je vrijeme u kojem hodaš do toaleta. Vrijeme netom nakon što poklopiš telefonsku slušalicu i tvoje misli još neko vrijeme traže kopno na koje će sletjeti.
To mi se vrijeme obavilo oko noge kao kakvo djetešce. Bez svake šale. Gleda me staklenim očima i očekuje da mu dam pažnju koju mu ostatak svijeta uskraćuje.
Tko će znati zašto se mene dovezalo.
Ja mozgam, pokušavam iskopati nešto o čemu bih pisala jer su me prsti već uvelike počeli škakljucati. I ja ga sklanjam u stranu. Kažem mu da me ostavi samo na kratko. Kao kad podižeš predmete i stavljaš ih na drugo mjesto kako bi ispod njih mogao usisati prašinu.
Mislim... Mi, ljudi koji pišemo, koji nabacamo hrpu riječi, pa im se kasnije divimo, ne možemo tek tako, bezobrazno, pisati ni o čemu. To se ne radi. Uvijek se o nečemu piše. Ne želiš valjda da ljudi pomisle da si kakva danguba, idiot ili još gore, da nisi ni p od pisca?
Ali kako to objasniti jednom mališanu?
Na koncu, odustajem. Nema danas tipkanja za mene.
Za to su sigurno krivi oni jadnici.
Svijet. Kažem vam ja, svijet je kriv.
Ono što je sigurno jest to da sam jutros u jednom trenutku otvorila oči. Porazmislivši malo o smislu i nastanku svijeta, ustala sam iz kreveta. Dakako da bi taj trenutak bio mnogo poetičniji kad bi me odmah ispod kreveta dočekale papuče, ali i ovako je bilo uredu.
Nedugo zatim, obukla sam se i kraj prozora popila svoju isuvuše slatku kavu. Ustvari je ne bih ni trebala piti. Vani je bilo oblačno i sivo. To me nije naročito veselilo.
Svejedno, zavezala sam rep i u kosu stavila besmislenu zelenu špangicu, obukla jaknu i uputila se u školu na likovnu grupu.
Možda je trebalo uzeti kišobran. Ipak nije. Ne preferiram kišobrane. Točno, ako imaš kišobran, onda te kiša ne smoči, ali ako se mene pita, kiša je mnogo više od par kapljica koje ti padaju po glavi i ramenima. Svijet je odjednom mokar. Kad se radi o toj drugoj nedoslovnoj dimenziji mokrosti kišobrani tu baš ništa ne mogu. Štoviše, možda pospješuju turobnost cjelokupne situacije.
Hodajući uobičajenim putem naišla sam na dva puža. Jedan su za drugim iz trave prelazili nogostup.
"Izvolite gospodo, prođite."
Odlučila sam pričekati da prođu, a nedugo se zatim i predomislila.
Puževi stvarno jesu spori.
Ušla sam u svoju školu koja pomalo podsjeća na dvorac i dugim se praznim hodnikom uputila do učionice.
"Jutro."
Par njih kimnulo je glavom ne dižući poglede sa svojih radova. Neki uopće nisu reagirali.
Profesor je čak izgledao pomalo radosno što me vidi.
Nonšalantno sam ukrala papir iz tuđe mape i sjela u klupu. Moja je olovka bila nezašiljena, ali čovijek ipak ne može biti baš tako obijestan i očekivati da sve bude sjajno.
Likovna grupa uvijek tako brzo proleti, a kolege umjetnici u nastajanju uvijek vode zanimljive razgovore koje ja prisluškujem.
Na odlasku kući prošla sam kroz isti onaj dugi pusti hodnik.
Vani se ništa nije previše promijenilo. Stavila sam slušalice u uši i polako koračala plutajući vlastitim tekućim mislima.
Mama moje prijateljice često u šali kaže:
"Vi ste mladi, vama je lako."
U nadi da me neće na mjestu strefiti grom, sama sam sebi po tiho priznala:
"Točno."
Srela sam Rozog. Još uvijek je točno moje visine.
Stajao je ispred mene i gledao me pogledom kojim te može gledati samo onaj tko je to pravo ostvario u nekoj nježnijoj prošlosti, gledajući te jednako tako dugo i predano. Ustvari, onaj koji te voli.
Stajao je ispred mene u rozoj majici. Nešto smo jedno drugome izgovorili tek toliko da nešto nabacamo u međuprostor. Zapravo nije bilo potrebno. Znamo se jako dobro.
Rozi i ja.
Tako to nekako biva. Sretneš nekoga koga voliš, a na koga neko vrijeme nisi ozbiljnije pomislio, pa se onda sljedećeg dana nađeš kako sjediš u kuhinji i promatraš zeleno lišće kroz prozor.
Iskopaš par lijepih uspomena, par škakljivih, par smiješnih, dobro promješaš i sam u sebi napraviš juhu. Ne prođe dugo, a upravo ti ta juha krene curiti iz očiju.
Nebo je danas jako plavo, a drveće uglavnom stoji na svome mjestu. Dolje na ulici po sredini ceste leže bijele crte. Jedan, dva, tri, četiri ulične lampe. Gdje je sada Rozi? Gdje smo Rozi i ja?
Ja sjedim ovdje ispred ovog prozora, a tko zna gdje je Rozi.
Autobusni kolodvor sam po sebi i nije neka uživancija. Sivi pod obljepljen kružićima izgaženih žvakaćih guma, lampa koja baca blijedu svjetlost i željezna klupica s odgovarajućim željeznim košem. Također je tu, ali to sam možda samo ja, strah od toga da će te netko (u najmanju ruku) izbosti nožem i ukrasti tvoj novčanik koji mnogo obećava. (Sedamnaest kuna i trideset sedam lipa, dvije sličice iz čunga-lunge i mjesečni pokaz.)
Oko osam sati uvečer tamo stoji osrednja gomilica ljudi. Ja stojim sama i čekam. Promatram ljude koji izlaze iz autobusa i zamišljam mjesta iz kojih su doputovali. Makarska, Dubrovnik, Pula.
Ako se mene pita, čovjek bi od toga mogao osmisliti sasvim pristojan hobi. "A ti? čime se ti baviš u slobodno vrijeme?"
Odlučim otići do kioska. Teta unutra izgleda krajnje nezainteresirano. Kupujem sokić na slamčicu od breskve i vraćam se na početni položaj. Zdušno srčem sadržaj malenog tetrapaka i pogledavam na veliki sat s crticama. Neki mi gospodin uruči letak. U pozadini se začuje glas mrmljajuće kolodvorske tete. Poželim da sam se malo toplije obukla.
Ne prođe mnogo i autobus stigne. Iz njega uskoro iskoči šačica ljudi, a među njima i onaj čovječuljak zbog kojeg sam se i izvoljela tamo nacrtati.
Vrlo je jednostavno.
Napraviš nešto, bilo što, kako bi pokazao nekome da ti je stalo do njega i da ga cijeniš. Od svih ostalih čovječuljaka koji hodaju Zemljom ti si tu da ga dočekaš.
I to je sve. Ništa više, a ništa manje.
S tim bi se čak složila i mrmljajuća kolodvorska teta.
Ulazak ili izlazak iz vozila ZET-a nije dozvoljen nakon zvučnog odnosno svjetlosnog signala na vratima.
Tramvaj je poludio. Počeo je razgovarati sam sa sobom. Nije da me to naročito veseli, ali dok god to plavo duguljasto čudovište obavlja svoju funkciju, ne mogu se požaliti. Pogotovo ne na sedamnajsticu. Jadnica vozi s jednog na drugi kraj svijeta.
Micica sjedi ispred mene i bulji u neoprani prozor. U nedostatku želje za razgovorom i ja se odlučujem pretvoriti u zatupjelo promatralo.
Mrak je pao na Zagreb. Ulične lampe bacaju toplu svijetlost. Mi prolazimo.
Svako toliko do naših ušnih školjaka dopire zvuk otvaranja vrata. Umorna teta na sjedalu preko puta ne prestaje me promatrati.
Jeste li se registrirali svojom ZET elektroničkom karticom? I ne naročito, ali hvala na pitanju.
Osjećam određenu povezanost s ovih par ljudi u tramvaju. Dan je na izmaku snaga, a nas nekolicina još smo na svojim plastičnim sjedalima.
On se nenadano okrene i pogleda me svjetlucavim pogledom. Ima podočnjake.
Stigli smo. Iskočimo iz tramvaja srednjom brzinom. Još se jedanput poljubimo, ali pod pravim pravcatim nebom. Proljeće puše kroz našu kosu. Malo je hladno.
Naša nam je sedamnajstica pokazala guzicu.
Ali neka, neka, srest ćemo se mi još.
Nije to bilo baš tako jako davno kad smo se Micica i ja prvi put poljubili. Bila je zima, a na mom je kaputu nedostajao jedan gumb. Ustvari, da budem iskrena, ja sam sasvim pristojno mogla nastaviti svoj život i bez njega. Međutim, nešto je nedokučivo nalagalo da mi baš te večeri Micica osjeti potrebu jednoga pokloniti.
Bilo je to dok smo šetali Gornjim gradom svjetlucajućeg Zagreba. Nije bilo mnogo ljudi, a iz ustiju ono malo njih što se ipak tamo nalazilo protezale su se sićušne maglice.
Osjetila sam umor i sjela na klupicu. Promatrala sam okolni svijet, Micicu sa ruksakom na leđima i tamno drveće osjećajući kako mi se stražnjica ne raduje previše dodiru vlažne klupice. On je gledao čas mene, čas uokolo. Možda me sjećanje vara, ali čini se kao da smo već tada postigli ugodu uzajamne šutnje. Teško je to valjano objasniti.
Tada mi je dao crveni smotuljak nečega. Odmotala sam ga i ugledala veliki crveni gumb sa žutim šarama. S oduševljenjem i nježnošću gledala sam Micicu kako stoji zajedno sa svojim ruksakom na leđima.
Bilo mi je drago što njegova gusta tamna kosa ne podsjeća ni na što što sam do tada već doživjela. Činila je tu zgodu sasvim novom i drugačijom. Kod ljudi kao što je Micica nešto se u njihovom vanjskom izgledu poklapa s toplim mirom i staloženošću koje nose u sebi.
Ustala sam, prošetali smo par koraka i ponovo zastali kraj ograde na uglu. Bilo je tamo još jedno drvo, a ulična je lampa sjajno obavljala svoj posao obasjavajući točno onoliko koliko je trebalo. Nekoliko je ljudi prošlo kraj nas. Možda je to bilo samo u mojoj glavi, ali činilo se kao da nas na nekoj prešutnoj razini uvažavaju kao lijepu pojavu ovoga svijeta.
Tada smo se Micica i ja prvi put poljubili.
Tko zna do koje sam mjere tada slutila da ću još neko vrijeme uživati prisustvo upravo tog ruksaka zajedno sa leđima koja su ga nosila. A da se razumijemo, nisu to ni bilo kakva leđa. To su leđa dečka koji ničim izazvan poklanja crveni gumb sa žutim šarama.
Nije loše, zar ne?
Mislim, kraj svijeta tek što nije.
Mama nezainteresirano leži na kauču dok ja pokušavam spoznati stvari.
Hmm... Tako to ispada kad čovjek nepripremljen staje pred mikrofon.
Pande izumiru.
Čini se da je krajnje vrijeme da ovaj čudnovati zapisnik započne.
S vama je, i još će neko vrijeme biti,
Gđica Šta.
