Nije to bilo baš tako jako davno kad smo se Micica i ja prvi put poljubili. Bila je zima, a na mom je kaputu nedostajao jedan gumb. Ustvari, da budem iskrena, ja sam sasvim pristojno mogla nastaviti svoj život i bez njega. Međutim, nešto je nedokučivo nalagalo da mi baš te večeri Micica osjeti potrebu jednoga pokloniti.
Bilo je to dok smo šetali Gornjim gradom svjetlucajućeg Zagreba. Nije bilo mnogo ljudi, a iz ustiju ono malo njih što se ipak tamo nalazilo protezale su se sićušne maglice.
Osjetila sam umor i sjela na klupicu. Promatrala sam okolni svijet, Micicu sa ruksakom na leđima i tamno drveće osjećajući kako mi se stražnjica ne raduje previše dodiru vlažne klupice. On je gledao čas mene, čas uokolo. Možda me sjećanje vara, ali čini se kao da smo već tada postigli ugodu uzajamne šutnje. Teško je to valjano objasniti.
Tada mi je dao crveni smotuljak nečega. Odmotala sam ga i ugledala veliki crveni gumb sa žutim šarama. S oduševljenjem i nježnošću gledala sam Micicu kako stoji zajedno sa svojim ruksakom na leđima.
Bilo mi je drago što njegova gusta tamna kosa ne podsjeća ni na što što sam do tada već doživjela. Činila je tu zgodu sasvim novom i drugačijom. Kod ljudi kao što je Micica nešto se u njihovom vanjskom izgledu poklapa s toplim mirom i staloženošću koje nose u sebi.
Ustala sam, prošetali smo par koraka i ponovo zastali kraj ograde na uglu. Bilo je tamo još jedno drvo, a ulična je lampa sjajno obavljala svoj posao obasjavajući točno onoliko koliko je trebalo. Nekoliko je ljudi prošlo kraj nas. Možda je to bilo samo u mojoj glavi, ali činilo se kao da nas na nekoj prešutnoj razini uvažavaju kao lijepu pojavu ovoga svijeta.
Tada smo se Micica i ja prvi put poljubili.
Tko zna do koje sam mjere tada slutila da ću još neko vrijeme uživati prisustvo upravo tog ruksaka zajedno sa leđima koja su ga nosila. A da se razumijemo, nisu to ni bilo kakva leđa. To su leđa dečka koji ničim izazvan poklanja crveni gumb sa žutim šarama.
Nije loše, zar ne?
Post je objavljen 07.04.2012. u 13:57 sati.