Ulazak ili izlazak iz vozila ZET-a nije dozvoljen nakon zvučnog odnosno svjetlosnog signala na vratima.
Tramvaj je poludio. Počeo je razgovarati sam sa sobom. Nije da me to naročito veseli, ali dok god to plavo duguljasto čudovište obavlja svoju funkciju, ne mogu se požaliti. Pogotovo ne na sedamnajsticu. Jadnica vozi s jednog na drugi kraj svijeta.
Micica sjedi ispred mene i bulji u neoprani prozor. U nedostatku želje za razgovorom i ja se odlučujem pretvoriti u zatupjelo promatralo.
Mrak je pao na Zagreb. Ulične lampe bacaju toplu svijetlost. Mi prolazimo.
Svako toliko do naših ušnih školjaka dopire zvuk otvaranja vrata. Umorna teta na sjedalu preko puta ne prestaje me promatrati.
Jeste li se registrirali svojom ZET elektroničkom karticom? I ne naročito, ali hvala na pitanju.
Osjećam određenu povezanost s ovih par ljudi u tramvaju. Dan je na izmaku snaga, a nas nekolicina još smo na svojim plastičnim sjedalima.
On se nenadano okrene i pogleda me svjetlucavim pogledom. Ima podočnjake.
Stigli smo. Iskočimo iz tramvaja srednjom brzinom. Još se jedanput poljubimo, ali pod pravim pravcatim nebom. Proljeće puše kroz našu kosu. Malo je hladno.
Naša nam je sedamnajstica pokazala guzicu.
Ali neka, neka, srest ćemo se mi još.
Post je objavljen 07.04.2012. u 23:06 sati.