Gledam u četiri kaktusa što mi ih je Lana jučer darovala za rođendan. Svi četvero stoje u svojoj maloj metalnoj kantici i kao da razgovaraju. Dok ja već neko vrijeme nepomično buljim u njih gospoda se ne obazire. Nema veze. Što čovijek uostalom može očekivati od jednog kaktusa?
Do mog radnog stola kroz prozor dopire blijedunjava svjetlost. Čudan mi je osjećaj u želudcu. Nije ni hladno, ni toplo. Telefon šuti, televizor i radio, također. Šutim onda i ja. Šiljim olovku i otvaram bilježnicu iz fizike.
Ništa još ne pišem.
Na ležaljci do mene leži moj prijatelj Predsjednik. Tipka poruku na mobitelu, a ja zatvorenih očiju slušam tiho pucketanje njegove tipkovnice prošarano zvukom sitnih valića koji pristižu blizu naših nogu.
Nebo je oblačno, ali nije hladno. Baš je onako kako bi trebalo.
Otvorim oči pa promatram tu mirnu slanu vodu, u daljini otočiće natrpane kamenjem, a onda i svoje nove najkice sa žubičastim znakom. Dobre su najkice, a nije ni more loše.
Predsjednik sprema mobitel u džep i još neko vrijeme popravlja svoju ležaljku. Konačno se namjesti i zalegne. Tamo negdje sa šetnjice čuje se glas jedinih prolaznika. Mi ne razgovaramo, već smo se umorili od priče. Puštamo da nas priroda gladi po glavi i nježno nam šapuće.
Na kraju krajeva stvari na svijetu i nisu toliko zamršene. More je slano, borove iglice uglavnom su ravne i zelene, a šljunak ispod nas prašnjav i okruglast.
Oblačci se polako kreću.
Bilježnica iz fizike. Provjeravam koliko sam dobro zašiljila olovku. Šiljim i drugu. Na svijetu nikad dosta zašiljenih olovaka.
Unatoč sanjarenju, nije mi teško započeti. Tako to u životu biva. Toplo ne postoji bez hladnog, dan bez noći ili puno bez praznog.
Pogledam prema metalnoj kantici i ugledam sva četiri kaktusa kako mi odobravajuće kimaju.
Počinjem pisati.
Post je objavljen 23.04.2012. u 14:21 sati.