Probudila sam se i bezglavo bauljam stanom razmišljajući o tome kako je svijet nedvojbeno vrlo okrutan. Bez naročitog razloga. Baš kao što ga rijetko tko ima. Stvari se čine lakšima kad svoj jad, koji je još pritom upitnog smisla, svališ na leđa imaginarne čete.
Popila sam kavu, slušam glazbu i baš, nebiste vjerovali, tipkam bljazgarije.
Ponekad pomislim da sam čuvarica životnog međuvremena. Ono vrijeme koje nije ni poljubac, ni test iz fizike, pa čak ni obavljanje nužde. To je vrijeme u kojem hodaš do toaleta. Vrijeme netom nakon što poklopiš telefonsku slušalicu i tvoje misli još neko vrijeme traže kopno na koje će sletjeti.
To mi se vrijeme obavilo oko noge kao kakvo djetešce. Bez svake šale. Gleda me staklenim očima i očekuje da mu dam pažnju koju mu ostatak svijeta uskraćuje.
Tko će znati zašto se mene dovezalo.
Ja mozgam, pokušavam iskopati nešto o čemu bih pisala jer su me prsti već uvelike počeli škakljucati. I ja ga sklanjam u stranu. Kažem mu da me ostavi samo na kratko. Kao kad podižeš predmete i stavljaš ih na drugo mjesto kako bi ispod njih mogao usisati prašinu.
Mislim... Mi, ljudi koji pišemo, koji nabacamo hrpu riječi, pa im se kasnije divimo, ne možemo tek tako, bezobrazno, pisati ni o čemu. To se ne radi. Uvijek se o nečemu piše. Ne želiš valjda da ljudi pomisle da si kakva danguba, idiot ili još gore, da nisi ni p od pisca?
Ali kako to objasniti jednom mališanu?
Na koncu, odustajem. Nema danas tipkanja za mene.
Za to su sigurno krivi oni jadnici.
Svijet. Kažem vam ja, svijet je kriv.
Post je objavljen 16.04.2012. u 08:28 sati.