Autobusni kolodvor sam po sebi i nije neka uživancija. Sivi pod obljepljen kružićima izgaženih žvakaćih guma, lampa koja baca blijedu svjetlost i željezna klupica s odgovarajućim željeznim košem. Također je tu, ali to sam možda samo ja, strah od toga da će te netko (u najmanju ruku) izbosti nožem i ukrasti tvoj novčanik koji mnogo obećava. (Sedamnaest kuna i trideset sedam lipa, dvije sličice iz čunga-lunge i mjesečni pokaz.)
Oko osam sati uvečer tamo stoji osrednja gomilica ljudi. Ja stojim sama i čekam. Promatram ljude koji izlaze iz autobusa i zamišljam mjesta iz kojih su doputovali. Makarska, Dubrovnik, Pula.
Ako se mene pita, čovjek bi od toga mogao osmisliti sasvim pristojan hobi. "A ti? čime se ti baviš u slobodno vrijeme?"
Odlučim otići do kioska. Teta unutra izgleda krajnje nezainteresirano. Kupujem sokić na slamčicu od breskve i vraćam se na početni položaj. Zdušno srčem sadržaj malenog tetrapaka i pogledavam na veliki sat s crticama. Neki mi gospodin uruči letak. U pozadini se začuje glas mrmljajuće kolodvorske tete. Poželim da sam se malo toplije obukla.
Ne prođe mnogo i autobus stigne. Iz njega uskoro iskoči šačica ljudi, a među njima i onaj čovječuljak zbog kojeg sam se i izvoljela tamo nacrtati.
Vrlo je jednostavno.
Napraviš nešto, bilo što, kako bi pokazao nekome da ti je stalo do njega i da ga cijeniš. Od svih ostalih čovječuljaka koji hodaju Zemljom ti si tu da ga dočekaš.
I to je sve. Ništa više, a ništa manje.
S tim bi se čak složila i mrmljajuća kolodvorska teta.
Post je objavljen 10.04.2012. u 14:15 sati.