|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Volim putovati autobusom. Na sjedalu do prozora sjedila sam ja, a na sjedalu do mene moja šarena torba. Ona je uglavnom nepomično stajala dok sam ja promatrala krajolik koji prolazi.
Zašto volim putovati autobusom?
To je međuvrijeme rezervirano za čišćenje glave. Unutra pronađeš i sve stvari koje si stavio na čekanje pred primarnijim životnim djelovanjima. Baviš se njima, slušaš glazbu i gledaš program koji se lista sam od sebe.
Dok pred tobom leti drveće, cesta i nebo, razmišljaš i o ljudima. Micica, Mama, Rozi, Doka, Predsjednik, Melina, Jozek. Odjednom si negdje izvan svog svijeta i u njega gledaš kao kroz izlog.
Okrznula sam par puta pogledom dečka na sjedalu iz desnog reda autobusa. Imao je svijetlosmeđu kosu i majicu s kragnom.
Do kraja smo se putovanja još nekoliko puta tako pogledali.
Što je za mene značila državna smotra LiDraNo-a?
Jedinstven zbir mladih umjetnika svih boja i veličina, grupica odraslih ljudi, kroatista i književnika, onih iz kategorije ljudi s naročito ugodnim glasovima i tri dana uz šibensko more prekriveno nježnim sivim oblacima.
I naravno, palačinke s čokoladom za doručak u društvu prijatelja Predsjednika.
U par sam se navrata u tom stvaralačkom okruženju gledajući kroz staklo hotelske blagovaonice sjetila svog sićušnog bloga u sićušnom zakutku virtualnog mora i zapitala se koliko ću još vremena nevino pisati ni o čemu.
Smotra LiDraNo-a 2012., što se mene tiče, bila je sasvim uredu.
Na povratku kući razmišljala sam o ljudima koje sam upoznala. Pojela sendvič s pohancem i pola čokolade.
Dečko iz desnog reda autobusa sada je imao plavu majicu s natpisom kojeg bi bilo nepristojno pokušati pročitati.
Djevojke sa posljednjih sjedala autobusa pjevale su pjesme.
I za kraj topao osjećaj i veselje kad sam ugledala Zagreb. Sva su ta putovanja i druženja divna, ali slutim da bi u mome srcu bila slabo ostavila traga bez da ih je odobrio povratak kući, povratak u Zagreb.
