|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Kad dođe toplije vrijeme, kad pločnik više nije mokar, rolam se do svoje škole.
Uguram slušalice u uši i srce mi skakuće ispod majice dok letim manje ili više sivim ulicama.
Proći Gospodsku, niz stepenice, preko krivudavo popločenog pothodnika, uz stepenice.
Stanem kraj male beznačajne zebre koju uglavnom svi zanemaruju. Kraj mene prolaze automobili raznih boja. Promatram blijeda lica iza volana i svjetlucajuće satove na njihovim rukama. Možda ljudi jednostavno nisu stigli popiti svoje jutarnje kave. Možda ih bole zubi, trbusi, guzice.
Na kraju ipak prijeđem tu cestu i nađem se s druge strane ulice, a nedaleko od tog mjesta nalazi se moja škola.
Pozdravim domara i u jednom zamahu dolepršam do svog ormarića.
Moj je ormarić uglavnom dosadan i prazan. Dijelim ga s Dorom, ali Dora u njega samo ponekad stavi torbu sa stvarima za teretanu. Susjeda do svoj je ormarić oblijepila slikama polugolih poznatih ličnosti, rasporedima, srcima i kojekakvim poručicama. Sretnemo se samo ponekad.
"Sok od breskve, molim.", kažem i položim četiri kune na pult školske kantine. Taj sok za mene ima poseban značaj.
Sjednem sa strane i narednih desetak minuta srčem sokić iz tetrapaka.
Na trenutak se sjetim onih blijedih lica iz automobila i pripadajućih svjetlucajućih satova.
Pitam se, je li njihov svijet doista tako loš i turoban ili je loš i turoban samo način na koji ga oni doživljavaju?
Mramor je ispod moje stražnjice hladan. Zgužvam prazni tetrapak, bacim ga u smeće i odlučim skinuti od znoja mokru potkošulju.
Uskoro će zvoniti.
Učinilo mi se da je tu, da sam čula njegov prigušeni smijeh, osjetila zrak koji se pomiče pred njegovom kretnjom.
Tko je to ostavio mlijeko na stolu?
Moram, moram, moram, moram, iz dana u dan, moram ga pronaći.
Gleda u mene kroz ljude koji me vole.
Odobrava me. Ne zanovijeta.
Ne smanjuje se u pranju.
Eno ga!
Ostavljam sve i ogoljela trčim za njim.
Stani! Stani! Muti mi se pogled. Vidim kosu koja leluja. Stopala koja odmiču.
Padne, a ja ga sustignem.
To mi je prestrašeno lice poznato.
Vidjela sam ga jutros u ogledalu.
To sam ja.
Lice koje sam do maločas držala u rukama iščezlo je samo pred sobom.
Brzo shvatim da nema dvojstva, da on ne postoji.
Hvatam se za glavu.
U njoj tutnji, tutnji.
Ne dajem mjesta tuzi. U rukama čvrsto držim svoje srce. Ne dopuštam da napukne.
Nastavljam dalje. Uredu je.
Sve na što treba pripaziti jest da rep koji očajnički pokušavam uhvatiti nije moj vlastiti.
Reci, hajde, reci.
Što da kažem?
Ne znam. Nešto. Nešto reci. Nešto moraš reći.
Ne moram. Tko to kaže?
Ja kažem.
Skini mi se s vrata. Eto.
Malo je zahladilo. Ovaj je hladni dan očigledno zalutao. Ovdje mu sigurno nije mjesto.
Hodamo ulicom, istom onom našom kojom uvijek hodamo. Deset je sati i dvadeset minuta. Ako se mene pita, sasvim dovoljno.
Neke mi se misli žele umetnuti na repertoar. Što je gospodo? Gdje ćete? Ne, ne. Ne radimo više.
Danas smo već dosta brinuli. Sami smo iz sebe posrkali svu volju. Dođite ponovo sutra.
Nebo pluta nad našim glavicama. Mi hodamo svojim putem.
A umorni smo. Još malo pa ćemo usnuti. Htjela bih ovdje skinuti tenisice, čarape, majicu. Stvarno često prolazimo ovom ulicom.
Hoćeš li više?
Što?
Reći.
Neću.
E pa onda ne moraš.
E pa ni neću.
E pa ni ne moraš.
Strašno sam se naljutila, uvukla u krevet i odlučila umrijeti. Kraj je svijeta nedvojbeno došao. U mojoj se glavi izlegao zmaj.
Plačem u novonastalom mraku i to nekim čudnim suzama. Mlake su, prazne, sićušne.
Ljuti su ljudi doista smiješni. Zatvore se kao šumski jež kad mu pokušavaš dodirnuti trbuh. Istovremeno to svoje stanje mrze i obožavaju.
Ležim ja tako umotana, već zaključivši kako je svijet odvratno mjesto koje me stvorilo da me okrutno uništi, kad se odnekud u sobi pojavi Gospodin Brat.
Čujem kako tapka sobom, prilazi radnom stolu i sjedne.
"Izgledaš kao ličinka.", kaže.
Ne odgovorim mu. Ljuta sam što mi se uopće obraća. (Iako mi je to što kaže pomalo smiješno.)
"Što je bilo?", pita me, a ja i dalje ne pokazujem znakove života.
Ponovo krene hodati po sobi očito u potrazi za nečim.
Ne prođe mnogo, a sobu ispuni zvuk njegove melodike.
U istom času zmaj u meni ustane i raširi krila želeći odletjeti. Ja brzo skočim misleći ga uhvatiti za rep, zagrliti i izljubiti, ali prekasno. Već se vinuo u zrak i mogla sam samo gledati kako izlijeće kroz prozor.
Šteta.
Zbogom zmaju, u sebi tiho prošapćem. Zbogom.
Udaljavamo se niz ulicu. Njegov vid polako dolazi u pitanje. Vidi li da se okrećem da ga još jednom pogledam? Sigurno je da može razlučiti da sam jedno u ljubičastoj haljini i narančastim najlonkama ja, a drugo Klara i njezin gradski bicikl. Možda mu je netko rekao da sam ga sanjala? Možda je to mogao vidjeti. Ili čuti. Ili namirisati.
Udaljavamo se. Mirno koračamo. Pod je ispod naših koraka topao, a čak se i mjesec vidi. Klara priča o svom dečku koji ne želi priznati da joj je dečko. Moj je tamo na kraju ulice. Čeka autobus.
Plovimo polako, naša stopala tapkaju.
Udaljavamo se. Čovjek se onda na časak prestane bojati. Slatki zrak huja nosnicama.
Micicn pogled negdje je na zatiljku. Leđima. Guzici.
Ta je Gospodska ulica stvarno duga i ravna. Nikada još nije bila ovako umiljata. Ili joj možda prije nisam dala priliku?
Nas se dvije udaljavamo. Čuje se ritmičko tupkanje moje crvene vrećice za tenisice. Ugodno je.
Udaljavamo se, a negdje na kraju puta, kad moja glava uroni u zeleni jastuk, oped ćemo se sresti. Tu ćemo negdje biti, svi zajedno. I Micica i Klara i ulica, gradski bicikl, ćoškasta zbilja pa čak i mjesec.
