|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Dignem pogled i ugledam ga kroz lišće. Bezobrazna ljetna svjetlost prodire kroz zelenilo.
„Ma hajde, siđi. Razgovarat ćemo.“
Ne odaziva se. Pogladim koru drveta i osjetim kako je gruba.
„Zar stvarno želiš da dođem gore?“
I dalje ništa. Nema mi druge. Ogledam se oko sebe.
Prazne klupe. Dječak vozi bicikl s pomoćnim kotačima. U daljini muškarac s malenim ruksakom nezainteresirano korača. Netko otključava automobil.
Oslonim nogu na klupu, drugu na udubinu u drvetu i uhvatim prvu debelu granu. S mukom se privučem i sada slobodnih nogu naslonim trbuh na nju. Visim kao komad rublja na žici.
Bože, kako ću se poderati.
Nastavljam dalje, lakše je. Provlačim se sve više i više u visinu. To mi se ne sviđa, ne naročito.
Konačno sjedam na zadebljanje njemu nasuprot. Ništa ne kaže.
Moram doći k sebi. Moje se disanje polako smiruje dok promatram vlastite dlanove. Crveni su i uznemireni. Sićušna tekstura podsjeća na koru drveta, samo mekšu, topliju.
On sjedi u svojoj crnoj majici i trapericama. Plete.
Iz stare platnene torbe izvire vunena nit, a završava između njegovih nježnih prstiju. Ne diže pogled. Provlači očicu za očicom, pažljivo omotava vunu.
Zapuše vjetrić i zajedno s toplim listićima zaplešu i vrhovi njegove duge kose.
„Grego, molim te. Sjediš ovdje već satima. Dođi sa mnom kući.“
Podiže pogled i jedna se malena prozirna loptica otkotrlja njegovim obrazom.
„Potjeh je uginuo. Znam, teško je. Dopusti bar da ti pomognem.“
Njegove se ruke smire. Stavlja igle u torbu i slobodnim rukama prolazi licem, zaklanja kosu unazad, diže je u visinu i ponovo prosipa.
Progovori nježnim treperavim glasom:
„Lea ga je donijela kući kad je još bio malo čupavo mače.“
Zaustim, ali se predomislim. Shvaćam da se ne radi samo o jednom mačku koji je uginuo.
„Mogu li nešto učiniti za tebe?“
Pogled mu je odsutan. Gleda ravno u prošlost. U meku crvenu kosu koju nisam poznavala, dva radosna oka, usne koje su znale šaputati njegovom srcu.
„Kupila sam sladoled. Dođi sa mnom. Ima i čokolade. Jest ćemo.“
Pričekam, a onda krenem silaziti znajući kako ništa drugo nije u mojoj moći.
Udarim se u koljeno i jauknem. Iskobeljam se do najniže grane, skupim hrabrosti i skočim.
Park je sada gotovo prazan. Prolazi žena na biciklu koji pucketa. Očistim se od mrvica i lišća, još jednom pogledam u krošnju, a onda se uputim.
Ne napravim ni par koraka kad začujem šuštanje. Brzo se okrenem i ugledam zelenilo koje treperi, savija se.
Odjednom tamna čovjekolika krpa koja pada s drveta.
Začuje se tupi udarac o zemlju i jauk. Potrčim.
„Čovječe! Jesi li dobro?“
Okrene se na bok i tako ostane. Čučnem.
„Da sam ja Potjeh sada bih se dočekao na noge.“, kaže.
„A da sam Lea, sada bih počeo plakati.“
Primim njegov trup i svom ga snagom krenem vući. Ne odupire se.
„Ali ti nisi ni Potjeh, ni Lea. Ti si Grego i sad ideš sa mnom.“
Ustajemo. Vadim lišće iz njegove kose.
„Uredu?“
Kimne. Otpuhnem jednog zalutalog mrava s njegovog ramena, uzmem ga pod ruku i mi se uputimo.
Pogledam na sat i shvatim da treba krenuti kući, da je vrijeme. Znam da i mama gleda na sat.
Čudan je taj odlazak. Nije grandiozan kao jedan od onih kad se vraćaš kući iz daljine nakon drugo vremena. Malen je, tih, bezbojan.
Šutim dok me Zagreb nosi nizvodno. Plutam ZET-ovim plavim divovima staklenih očiju.
Od mekog poljupca čovječuljka koji nažalost sjeda na sedamnaesticu u drugom smjeru, Ilicom, preko šupljeg Črnomerca, još malo autobusom pa pješice, kroz teška ulazna vrata, hladnim stubištem do četvrtog kata pa prva vrata s desna.
Putanja je uvijek ista. Mijenjaju se samo misli, osjećaji, odjeća i godišnja doba.
Volim promatrati ljude. Uglavnom su uvjereni da negdje žure, da negdje moraju biti više nego u tom sivom međuprostoru.
Večeras je toplo, ljetno. Drveće se raduje jer su se probudile ulične lampe, tanke električne sestre. Narančasto osvjetljavaju ljubičasti grad.
Bip, bip, bip, bipka tramvaj kad zatvara svoja vrata.
Po novom zna i govoriti. Jeste li se registrirali svojom ZET elektroničkom karticom?
Njegova je putanja zacrtana. Ne buni se.
Ulica klizi unatrag. Prozori, ljudi, stanice. Zagreb klizi unatrag.
Moj je to grad. Miriše na moju naivnu neustrašivost, moj umor.
Na Črnomercu kupujem buhtlu. Zagrizam u toplu čokoladnu unutrašnjost. Prelazim preko autobusnog parkirališta. Odjednom se osjećam sićušno kao zalutali mrav na stolnjaku. Ljudi na stanici gledaju me kao da su publika kazališne predstave. Pridružujem im se.
Odgovara mi 121, 130 i 124. A kasno je pa može i Perjavica.
Promatram bljedunjavu gospođu na sjedalu preko puta. Iz kožne torbe vadi kutijicu s bombončićima. Onu u koju premjestiš bombone iz originalnog pakiranja. Uzima jedan i stavlja ga u usta.
Zatim iz torbe vadi termosicu i pije. Gleda me kao da i mene pokušava spremiti u prikladnu posudicu. Njoj će jednog dana i sama smrt doći u teglici.
Sljedeća je postaja: Gospodska.
Ustajem i iskačem van. Godi mi svjež zrak. Prolazim kraj kvartovskog kafića dok koračam prema tišini svoje crvene ciglane zgrade.
Prolazi pucketavi bicikl sa svojim vozačem.
Dašćem dok se uspinjem stepenicama. Nemamo lift, ali ja ni ne volim liftove.
Pozdravim mamu koju još jedino briga na tankoj niti drži budnom. Kidam tu nit, bacam torbu na pod i odlazim do kupaonice.
Uvučem se u meki krevet i ni ne pomislim na svoj Zagreb čije sam ulice do maločas škakljala svojom kretnjom.
Zaspim i ostavim da ga tješi vjetar, škripanje noćnih tramvaja i snovi svih onih ljudi koji danju tako marljivo žure.
Onda u jednom trenutku postaneš svjestan činjenice da te stislo.
Da ti je mjehur ko lubenica, da ti se, takorekuć, pripišalo.
Brzo, brzo, brzo! Moram na wc.
To ti je od kave.
Dobro, šta mi sad soliš pamet.
Ne solim, samo kažem.
Kockice se na koncu poslože i ti u doglednom trenutku ipak dočekaš svoje olakšanje.
Ovako ili onako.
Bijela svjetlost dopire kroz prozor, a ja sjedim za svojom mekom tipkovnicom. Na stolu je prazna šalica kave koja kao da otvara neki zastrašujući međuprostor.
Da skuham još jednu, upalim da svira neka glazba ili nešto treće?
Sve je jutros kao po nekom dogovoru u istom tonu, a taj mi ton nimalo ne odgovara. Štoviše, nešto u meni negoduje.
Probudila sam se uz uobičajen pogled na par šarotina koje je Rozi svojedobno ostavio kemijskom iznad mog kreveta. Nekad su u meni izazivale emocije, ali sada više ne.
Mama je otišla na posao i rekla da za njom zaključam vrata. Nakon dva okretaja ključem, nije mi trebalo mnogo da uočim kako su stvari isuviše sive za jedno prosječno lipanjsko jutro.
Dobro ljudi, što je ovo!?
Rublje na balkonu glumi da se suši. Nepomično stoji i misli da nisam prozrijela njegovu tajnu. Zastanem kraj prozora i neko vrijeme promatram drveće.
Krulji mi u želucu. Odlazim do hladnjaka, otvaram ga i uzimam prvo što mi pada pod ruku.
Sir u listićima.
Skinem omot s njega i stavim ga u usta. Hladan je, mek i ljepljiv. Zaklopim oči i osjetim olakšanje.
Bar je nešto onako kako bi trebalo biti.
Hvala ti, sire u listiću!
Razgovaram sa sirom.
Krasno.
On kaže da ne voli te banane s točkicama, a ja mislim da su baš te najukusnije.
I što? Onda sam ja osoba koja će pojesti tu bananu, a on ne.
Hoda kraj mene, s najvećom pažnjom gleda u semafor, a onda kad se čovječuljak zazeleni vuče me za ruku dajući mi do znanja da sada prelazimo.
Inače, tko zna što bi bilo samnom. Možda bih zauvijek ostala stajati na tom semaforu.
Njegove su vezice jednake boje kao i njegova majica.
Počne padati kiša, a on otvori svoj kišobran.
Prije nego što je krenuo pogledao je kroz prozor i odlučio ga s izrazom istančane koncentracije na licu ponijeti. I zato mi sada ne kisnemo. Ni on, ni ja, ni polupojedena točkasta banana u mojoj ruci.
„Eno ti tamo koša za smeće.“, kaže.
„Dobro, i?“
„Pa tamo možeš baciti bananu.“
„Ne želim.“
„Kako to misliš?“
„Kako ne. Ova je jadna bananica imala težak život. Odrasla je u nekom stakleniku sa sto milijuna ostalih banana, putovala u tko zna kojim uvjetima, u gajbi, u kanti, kutiji, brodom ili kamionom, sve da bi na kraju dospjela u naš Konzum i bila prisiljena slušati hitove hrvatske zabavne glazbe.
I da bi je onda uzela neka teta, u ovom slučaju moja mama, stavila je u plastičnu vrećicu i odnijela doma.
Ti sada ozbiljno očekuješ od mene da je bacim u prljavu kantu za smeće u kojoj će se njezina nesreća samo nastavljati?
Jedino što mi možemo sada učiniti za sreću ovog malenog stvorenja, ove banane, jest baciti je na meku travicu da sniva u njenom toplom zelenom krilu dok kiša po njoj pljušti.
Zamisli samo da ležiš gol na zelenoj travi dok po tebi pada kiša. O, zamisli samo! Sve bi se tvoje brige same od sebe razriješile, znao bi sve odgovore, sve bi se odjednom razbistrilo, samo da na čas ponovo osjetiš odakle doista potječeš.
Dakle, ne, ne želim je ovdje baciti.“
On me gleda ne promijenjena izraza lica. Pogleda na čas u svoje tenisice pa onda oped u mene.
„Dobro.“
Prošlo je neko vrijeme dok nismo došli do dostojne livade.
U pravom času zavijucim našu prijateljicu i ona uz krik oduševljenja odleti u daljinu.
Na trenutak mi dođe da zaplačem nad dirljivom sudbinom pa uzmem njegovu ruku u svoju.
Kiša nastavi tapkati po površini njegovog kišobrana.
Vidjela sam da mu se oteo smiješak. On misli da ja to ne znam, ali vidjela sam ga, stvarno jesam.
