|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Pogledam na sat i shvatim da treba krenuti kući, da je vrijeme. Znam da i mama gleda na sat.
Čudan je taj odlazak. Nije grandiozan kao jedan od onih kad se vraćaš kući iz daljine nakon drugo vremena. Malen je, tih, bezbojan.
Šutim dok me Zagreb nosi nizvodno. Plutam ZET-ovim plavim divovima staklenih očiju.
Od mekog poljupca čovječuljka koji nažalost sjeda na sedamnaesticu u drugom smjeru, Ilicom, preko šupljeg Črnomerca, još malo autobusom pa pješice, kroz teška ulazna vrata, hladnim stubištem do četvrtog kata pa prva vrata s desna.
Putanja je uvijek ista. Mijenjaju se samo misli, osjećaji, odjeća i godišnja doba.
Volim promatrati ljude. Uglavnom su uvjereni da negdje žure, da negdje moraju biti više nego u tom sivom međuprostoru.
Večeras je toplo, ljetno. Drveće se raduje jer su se probudile ulične lampe, tanke električne sestre. Narančasto osvjetljavaju ljubičasti grad.
Bip, bip, bip, bipka tramvaj kad zatvara svoja vrata.
Po novom zna i govoriti. Jeste li se registrirali svojom ZET elektroničkom karticom?
Njegova je putanja zacrtana. Ne buni se.
Ulica klizi unatrag. Prozori, ljudi, stanice. Zagreb klizi unatrag.
Moj je to grad. Miriše na moju naivnu neustrašivost, moj umor.
Na Črnomercu kupujem buhtlu. Zagrizam u toplu čokoladnu unutrašnjost. Prelazim preko autobusnog parkirališta. Odjednom se osjećam sićušno kao zalutali mrav na stolnjaku. Ljudi na stanici gledaju me kao da su publika kazališne predstave. Pridružujem im se.
Odgovara mi 121, 130 i 124. A kasno je pa može i Perjavica.
Promatram bljedunjavu gospođu na sjedalu preko puta. Iz kožne torbe vadi kutijicu s bombončićima. Onu u koju premjestiš bombone iz originalnog pakiranja. Uzima jedan i stavlja ga u usta.
Zatim iz torbe vadi termosicu i pije. Gleda me kao da i mene pokušava spremiti u prikladnu posudicu. Njoj će jednog dana i sama smrt doći u teglici.
Sljedeća je postaja: Gospodska.
Ustajem i iskačem van. Godi mi svjež zrak. Prolazim kraj kvartovskog kafića dok koračam prema tišini svoje crvene ciglane zgrade.
Prolazi pucketavi bicikl sa svojim vozačem.
Dašćem dok se uspinjem stepenicama. Nemamo lift, ali ja ni ne volim liftove.
Pozdravim mamu koju još jedino briga na tankoj niti drži budnom. Kidam tu nit, bacam torbu na pod i odlazim do kupaonice.
Uvučem se u meki krevet i ni ne pomislim na svoj Zagreb čije sam ulice do maločas škakljala svojom kretnjom.
Zaspim i ostavim da ga tješi vjetar, škripanje noćnih tramvaja i snovi svih onih ljudi koji danju tako marljivo žure.
