|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Dignem pogled i ugledam ga kroz lišće. Bezobrazna ljetna svjetlost prodire kroz zelenilo.
„Ma hajde, siđi. Razgovarat ćemo.“
Ne odaziva se. Pogladim koru drveta i osjetim kako je gruba.
„Zar stvarno želiš da dođem gore?“
I dalje ništa. Nema mi druge. Ogledam se oko sebe.
Prazne klupe. Dječak vozi bicikl s pomoćnim kotačima. U daljini muškarac s malenim ruksakom nezainteresirano korača. Netko otključava automobil.
Oslonim nogu na klupu, drugu na udubinu u drvetu i uhvatim prvu debelu granu. S mukom se privučem i sada slobodnih nogu naslonim trbuh na nju. Visim kao komad rublja na žici.
Bože, kako ću se poderati.
Nastavljam dalje, lakše je. Provlačim se sve više i više u visinu. To mi se ne sviđa, ne naročito.
Konačno sjedam na zadebljanje njemu nasuprot. Ništa ne kaže.
Moram doći k sebi. Moje se disanje polako smiruje dok promatram vlastite dlanove. Crveni su i uznemireni. Sićušna tekstura podsjeća na koru drveta, samo mekšu, topliju.
On sjedi u svojoj crnoj majici i trapericama. Plete.
Iz stare platnene torbe izvire vunena nit, a završava između njegovih nježnih prstiju. Ne diže pogled. Provlači očicu za očicom, pažljivo omotava vunu.
Zapuše vjetrić i zajedno s toplim listićima zaplešu i vrhovi njegove duge kose.
„Grego, molim te. Sjediš ovdje već satima. Dođi sa mnom kući.“
Podiže pogled i jedna se malena prozirna loptica otkotrlja njegovim obrazom.
„Potjeh je uginuo. Znam, teško je. Dopusti bar da ti pomognem.“
Njegove se ruke smire. Stavlja igle u torbu i slobodnim rukama prolazi licem, zaklanja kosu unazad, diže je u visinu i ponovo prosipa.
Progovori nježnim treperavim glasom:
„Lea ga je donijela kući kad je još bio malo čupavo mače.“
Zaustim, ali se predomislim. Shvaćam da se ne radi samo o jednom mačku koji je uginuo.
„Mogu li nešto učiniti za tebe?“
Pogled mu je odsutan. Gleda ravno u prošlost. U meku crvenu kosu koju nisam poznavala, dva radosna oka, usne koje su znale šaputati njegovom srcu.
„Kupila sam sladoled. Dođi sa mnom. Ima i čokolade. Jest ćemo.“
Pričekam, a onda krenem silaziti znajući kako ništa drugo nije u mojoj moći.
Udarim se u koljeno i jauknem. Iskobeljam se do najniže grane, skupim hrabrosti i skočim.
Park je sada gotovo prazan. Prolazi žena na biciklu koji pucketa. Očistim se od mrvica i lišća, još jednom pogledam u krošnju, a onda se uputim.
Ne napravim ni par koraka kad začujem šuštanje. Brzo se okrenem i ugledam zelenilo koje treperi, savija se.
Odjednom tamna čovjekolika krpa koja pada s drveta.
Začuje se tupi udarac o zemlju i jauk. Potrčim.
„Čovječe! Jesi li dobro?“
Okrene se na bok i tako ostane. Čučnem.
„Da sam ja Potjeh sada bih se dočekao na noge.“, kaže.
„A da sam Lea, sada bih počeo plakati.“
Primim njegov trup i svom ga snagom krenem vući. Ne odupire se.
„Ali ti nisi ni Potjeh, ni Lea. Ti si Grego i sad ideš sa mnom.“
Ustajemo. Vadim lišće iz njegove kose.
„Uredu?“
Kimne. Otpuhnem jednog zalutalog mrava s njegovog ramena, uzmem ga pod ruku i mi se uputimo.
