On kaže da ne voli te banane s točkicama, a ja mislim da su baš te najukusnije.
I što? Onda sam ja osoba koja će pojesti tu bananu, a on ne.
Hoda kraj mene, s najvećom pažnjom gleda u semafor, a onda kad se čovječuljak zazeleni vuče me za ruku dajući mi do znanja da sada prelazimo.
Inače, tko zna što bi bilo samnom. Možda bih zauvijek ostala stajati na tom semaforu.
Njegove su vezice jednake boje kao i njegova majica.
Počne padati kiša, a on otvori svoj kišobran.
Prije nego što je krenuo pogledao je kroz prozor i odlučio ga s izrazom istančane koncentracije na licu ponijeti. I zato mi sada ne kisnemo. Ni on, ni ja, ni polupojedena točkasta banana u mojoj ruci.
„Eno ti tamo koša za smeće.“, kaže.
„Dobro, i?“
„Pa tamo možeš baciti bananu.“
„Ne želim.“
„Kako to misliš?“
„Kako ne. Ova je jadna bananica imala težak život. Odrasla je u nekom stakleniku sa sto milijuna ostalih banana, putovala u tko zna kojim uvjetima, u gajbi, u kanti, kutiji, brodom ili kamionom, sve da bi na kraju dospjela u naš Konzum i bila prisiljena slušati hitove hrvatske zabavne glazbe.
I da bi je onda uzela neka teta, u ovom slučaju moja mama, stavila je u plastičnu vrećicu i odnijela doma.
Ti sada ozbiljno očekuješ od mene da je bacim u prljavu kantu za smeće u kojoj će se njezina nesreća samo nastavljati?
Jedino što mi možemo sada učiniti za sreću ovog malenog stvorenja, ove banane, jest baciti je na meku travicu da sniva u njenom toplom zelenom krilu dok kiša po njoj pljušti.
Zamisli samo da ležiš gol na zelenoj travi dok po tebi pada kiša. O, zamisli samo! Sve bi se tvoje brige same od sebe razriješile, znao bi sve odgovore, sve bi se odjednom razbistrilo, samo da na čas ponovo osjetiš odakle doista potječeš.
Dakle, ne, ne želim je ovdje baciti.“
On me gleda ne promijenjena izraza lica. Pogleda na čas u svoje tenisice pa onda oped u mene.
„Dobro.“
Prošlo je neko vrijeme dok nismo došli do dostojne livade.
U pravom času zavijucim našu prijateljicu i ona uz krik oduševljenja odleti u daljinu.
Na trenutak mi dođe da zaplačem nad dirljivom sudbinom pa uzmem njegovu ruku u svoju.
Kiša nastavi tapkati po površini njegovog kišobrana.
Vidjela sam da mu se oteo smiješak. On misli da ja to ne znam, ali vidjela sam ga, stvarno jesam.
Post je objavljen 03.06.2012. u 09:58 sati.