Bijela svjetlost dopire kroz prozor, a ja sjedim za svojom mekom tipkovnicom. Na stolu je prazna šalica kave koja kao da otvara neki zastrašujući međuprostor.
Da skuham još jednu, upalim da svira neka glazba ili nešto treće?
Sve je jutros kao po nekom dogovoru u istom tonu, a taj mi ton nimalo ne odgovara. Štoviše, nešto u meni negoduje.
Probudila sam se uz uobičajen pogled na par šarotina koje je Rozi svojedobno ostavio kemijskom iznad mog kreveta. Nekad su u meni izazivale emocije, ali sada više ne.
Mama je otišla na posao i rekla da za njom zaključam vrata. Nakon dva okretaja ključem, nije mi trebalo mnogo da uočim kako su stvari isuviše sive za jedno prosječno lipanjsko jutro.
Dobro ljudi, što je ovo!?
Rublje na balkonu glumi da se suši. Nepomično stoji i misli da nisam prozrijela njegovu tajnu. Zastanem kraj prozora i neko vrijeme promatram drveće.
Krulji mi u želucu. Odlazim do hladnjaka, otvaram ga i uzimam prvo što mi pada pod ruku.
Sir u listićima.
Skinem omot s njega i stavim ga u usta. Hladan je, mek i ljepljiv. Zaklopim oči i osjetim olakšanje.
Bar je nešto onako kako bi trebalo biti.
Hvala ti, sire u listiću!
Razgovaram sa sirom.
Krasno.
Post je objavljen 12.06.2012. u 10:05 sati.