Strašno sam se naljutila, uvukla u krevet i odlučila umrijeti. Kraj je svijeta nedvojbeno došao. U mojoj se glavi izlegao zmaj.
Plačem u novonastalom mraku i to nekim čudnim suzama. Mlake su, prazne, sićušne.
Ljuti su ljudi doista smiješni. Zatvore se kao šumski jež kad mu pokušavaš dodirnuti trbuh. Istovremeno to svoje stanje mrze i obožavaju.
Ležim ja tako umotana, već zaključivši kako je svijet odvratno mjesto koje me stvorilo da me okrutno uništi, kad se odnekud u sobi pojavi Gospodin Brat.
Čujem kako tapka sobom, prilazi radnom stolu i sjedne.
"Izgledaš kao ličinka.", kaže.
Ne odgovorim mu. Ljuta sam što mi se uopće obraća. (Iako mi je to što kaže pomalo smiješno.)
"Što je bilo?", pita me, a ja i dalje ne pokazujem znakove života.
Ponovo krene hodati po sobi očito u potrazi za nečim.
Ne prođe mnogo, a sobu ispuni zvuk njegove melodike.
U istom času zmaj u meni ustane i raširi krila želeći odletjeti. Ja brzo skočim misleći ga uhvatiti za rep, zagrliti i izljubiti, ali prekasno. Već se vinuo u zrak i mogla sam samo gledati kako izlijeće kroz prozor.
Šteta.
Zbogom zmaju, u sebi tiho prošapćem. Zbogom.
Post je objavljen 09.05.2012. u 14:58 sati.