Udaljavamo se niz ulicu. Njegov vid polako dolazi u pitanje. Vidi li da se okrećem da ga još jednom pogledam? Sigurno je da može razlučiti da sam jedno u ljubičastoj haljini i narančastim najlonkama ja, a drugo Klara i njezin gradski bicikl. Možda mu je netko rekao da sam ga sanjala? Možda je to mogao vidjeti. Ili čuti. Ili namirisati.
Udaljavamo se. Mirno koračamo. Pod je ispod naših koraka topao, a čak se i mjesec vidi. Klara priča o svom dečku koji ne želi priznati da joj je dečko. Moj je tamo na kraju ulice. Čeka autobus.
Plovimo polako, naša stopala tapkaju.
Udaljavamo se. Čovjek se onda na časak prestane bojati. Slatki zrak huja nosnicama.
Micicn pogled negdje je na zatiljku. Leđima. Guzici.
Ta je Gospodska ulica stvarno duga i ravna. Nikada još nije bila ovako umiljata. Ili joj možda prije nisam dala priliku?
Nas se dvije udaljavamo. Čuje se ritmičko tupkanje moje crvene vrećice za tenisice. Ugodno je.
Udaljavamo se, a negdje na kraju puta, kad moja glava uroni u zeleni jastuk, oped ćemo se sresti. Tu ćemo negdje biti, svi zajedno. I Micica i Klara i ulica, gradski bicikl, ćoškasta zbilja pa čak i mjesec.
Post je objavljen 03.05.2012. u 23:26 sati.