|
|
Pjesan o kvadru
Da kvadar,
k v a d a r,
to je bez svake šale
KVADAR.
Na balkonu se sunčam
Na balkonu se
Sunčam.
Pričvršćen za kuću moje bake,
Betonski, balkonski, balkanski,
Balkon.
Čela leti uokolo,
Pa sleti, (đava ju odnija)
Na čelo.
A cedevita je žuta,
U staklenoj čaši,
Bez slamčice,
I prije svega
Mlaka.
"Nemoj sinko, izgorićeš!"
Na balkonu se
Sunčam.
(Imotski, 2012.)
Postovi:
Otvoren prozor, glazba i tipkovnica recept su za trenutak osvrtanja.
Kao
Andreas
Nešto se izgleda pamti
Svjetionik
Balkon
srijeda, 25.06.2014.
Udaljavamo se niz ulicu. Njegov vid polako dolazi u pitanje. Vidi li da se okrećem da ga još jednom pogledam? Sigurno je da može razlučiti da sam jedno u ljubičastoj haljini i narančastim najlonkama ja, a drugo Klara i njezin gradski bicikl. Možda mu je netko rekao da sam ga sanjala? Možda je to mogao vidjeti. Ili čuti. Ili namirisati.
Udaljavamo se. Mirno koračamo. Pod je ispod naših koraka topao, a čak se i mjesec vidi. Klara priča o svom dečku koji ne želi priznati da joj je dečko. Moj je tamo na kraju ulice. Čeka autobus.
Plovimo polako, naša stopala tapkaju.
Udaljavamo se. Čovjek se onda na časak prestane bojati. Slatki zrak huja nosnicama.
Micicn pogled negdje je na zatiljku. Leđima. Guzici.
Ta je Gospodska ulica stvarno duga i ravna. Nikada još nije bila ovako umiljata. Ili joj možda prije nisam dala priliku?
Nas se dvije udaljavamo. Čuje se ritmičko tupkanje moje crvene vrećice za tenisice. Ugodno je.
Udaljavamo se, a negdje na kraju puta, kad moja glava uroni u zeleni jastuk, oped ćemo se sresti. Tu ćemo negdje biti, svi zajedno. I Micica i Klara i ulica, gradski bicikl, ćoškasta zbilja pa čak i mjesec.
