Učinilo mi se da je tu, da sam čula njegov prigušeni smijeh, osjetila zrak koji se pomiče pred njegovom kretnjom.
Tko je to ostavio mlijeko na stolu?
Moram, moram, moram, moram, iz dana u dan, moram ga pronaći.
Gleda u mene kroz ljude koji me vole.
Odobrava me. Ne zanovijeta.
Ne smanjuje se u pranju.
Eno ga!
Ostavljam sve i ogoljela trčim za njim.
Stani! Stani! Muti mi se pogled. Vidim kosu koja leluja. Stopala koja odmiču.
Padne, a ja ga sustignem.
To mi je prestrašeno lice poznato.
Vidjela sam ga jutros u ogledalu.
To sam ja.
Lice koje sam do maločas držala u rukama iščezlo je samo pred sobom.
Brzo shvatim da nema dvojstva, da on ne postoji.
Hvatam se za glavu.
U njoj tutnji, tutnji.
Ne dajem mjesta tuzi. U rukama čvrsto držim svoje srce. Ne dopuštam da napukne.
Nastavljam dalje. Uredu je.
Sve na što treba pripaziti jest da rep koji očajnički pokušavam uhvatiti nije moj vlastiti.
Post je objavljen 26.05.2012. u 22:58 sati.