Pao je na pod i otkotrljao se. Onako kao što to rade prstenovi koji padnu na pod. I Micica je bio tamo. Moj je plastični zeleni prsten ispao i uputio se u svijet. A tamo su bili ljudi koji su stajali i slušali program. Prošao je kraj njihovih nogu i onda sam ga izgubila iz vidokruga. I što učiniti? Prsten je otišao.
Pričekat ćemo da se ljudi raziđu pa ćemo ga pronaći.
Micica se žali da ga bole leđa. Ne može dugo stajati. Ima sitne brčiće. Tek niču. Smiješan je. U krizi odrastanja. A ima mlado lice, još mlađi pogled i mlade brčiće koji oklijevaju kao da se boje svijeta. Nije točno znao kako da se obuče pa me nazvao. A što da mu ja kažem?
Ponovo se žali da ga bole leđa, a ja mu predložim da sjedne na pod. Na pod?! Jesam li ja normalna. Pa neće valjda sjesti na pod. Da mene bole leđa, ja bih sigurno sjela na pod. Ali ne bole me. A Micica misli da je to neprikladno. Dobro. Izgleda da nitko neće sjesti na pod.
Začuje se pljesak nešto jači i duži od prethodnih. Evo, evo. Sad će se ljudi malo razmaknuti. Pronaći ćemo ga i staviti na mjesto.
Ugledam ga, ali netko mi se prepriječi. Kad ponovo pogledam tamo ga više nema. Možda ga je netko šutnuo.
Po ramenu me potapša djevojka.
"Jel ti tražiš prsten?"
Nasmiješim se kao što to uvijek učinim kad razgovaram s nekim nepoznatim.
"Da, da. Tražim."
"Brzo onda, tamo, kod one gospođe je."
Zahvalim joj, a onda se uputim prema debeljuškastoj gospođi.
"Oprostite, jeste li našli prsten?", upitam najpristojnije s najugodnijim glasom na svijetu.
Gospođa obrati pažnju na mene i kaže:
"O, da,da. Jesam. Dala sam ga mužu da ode potražiti čiji je. Brzo, tamo je u hodniku. Striček u zelenoj majici sjede kose."
Zahvalim i njoj i brzo se uputim do gospodina muža. Osjetim Micicin pogled na leđima.
Odmah ugledam stričeka. Stoji blizu vrata i nezainteresirano bulji kroz prozor. Izgleda kao da želi ići kući, sjesti u svoju fotelju i otpisati cijeli svijet.
Priđem mu s osmjehom, ponovo najpristojnije na svijetu, miloga glasa.
"Oprostite, jeste li pronašli prsten?"
On kao da se prene, pogleda me i podigne ruku u kojoj s dva prsta drži moj prsten. Preda mi ga, ali ne kaže ništa. Malo se osmjehne, ali ne previše. Čini se kao sasvim pristojan čovjek.
"Oh, hvala vam.", kažem i uputim se dalje.
Micica stoji zajedno sa košuljom koju je sam ispeglao. Solidno ispeglano. Skoro kao kad to mama učini. Pokažem mu plastični zeleni prsten da mu dam do znanja da je pronađen.
"Vidiš da ima ljudi dobre duše na svijetu. Čak troje samo u ovoj malenoj prostoriji. Impresivno, zar ne?"
Micica kao da kimne, ali ne baš previše energično. Dobro sad. Kad čovjeka bole leđa ne može biti baš tako silno oduševljen. Doduše, mogao bi biti bar malo više. Ali opraštam mu.
Mislim da to znači da nas je ukupno četvero.
Post je objavljen 29.04.2012. u 09:05 sati.